Iz pisanja vrsnog pisca, umjetnika, lovca i sokolara Bena Crane iz Velike Britanije, saznajemo o lovu na vrlo atraktivnu divljač koja je dostupna tijekom čitave godine a izvrsna je za prave lovne sladokusce, kinolog i sokolare. Nažalost zanemarena na prostoru Republike Hrvatske bez obzira na zakonsku osnovu koja ga svrstava u lovnu divljač koja se lovi tijekom čitave godine.

Ben Crane za posjeta Hrvatskoj.

Nakon nekoliko posjeta Hrvatskoj, shvatio sam da je ona u gotovo svim pogledima mnogih vrsta divljači, staništa i pristupa lovnom terenu, bolja od Veliku Britaniju. Ipak, postoji jedno područje gdje Velika Britanija nadmašuje Hrvatsku, a to je odstrjel, lov mrežom, zamkama ili sokolovima na kuniće. Razlog tome je vrlo jednostavan, mi ih, za razliku od  lovaca u Hrvatskoj imamo u velikom broju. Ipak moram priznati da me to ostavlja u velikoj nedoumici jer su klima i tereni u Hrvatskoj apsolutno savršeni za njihov opstanak i razmnožavanje. U stvari, stanište u Hrvatskoj je u usporedbi sa mojim britanskim superiornije u svakom pogledu, te me njihovo nepostojanje još više zbunjuje.

Engleska inače ima dugačku i kompleksnu povijest sa «malim» kunićima. Oni za lovca koji ih odstreljuje, lovi sokolovima ili lovi na bilo koji drugi način, predstavljaju vrhunski lovni užitak svakoga lovnoga dana, uz još jedan savršeni dodatak, kunići su fenomenalnog okusa za jelo. Kao i većina ostalih stvari u Velikoj Britaniji, introdukcija kunića je ostvarena, sa nazovimo ih, «posjetiocima Otoka». Jedan od prvih argumentiranih dokaza je bio taj da su Rimljani upravo mogli biti ti koji su prvi donijeli kuniće (kao što su to učinili sa fazanima i zečevima). Ipak mnogo čvršći dokazi stoje na strani Normana (Vikinga) koji su ih ipak unijeli iz Francuske nakon osvajanja.

U tada vrlo mladoj Engleskoj su čak postojali specijalno odabrani «lovočuvari za kuniće» koji su se zvali warreners (od eng. warren – naziv za kunićju rupu) čiji je jedini posao bio čuvati kuniće u zatvorenim područjima. Kunići su u to vrijeme bili jako cijenjeni zbog krzna i mesa za koje se je dobivao izrazito velik novac. Na pojedinim velikim posjedima, warreneri su imali posebno izgrađene «kuće za kuniće» ili bolje rečeno građevine, koje su izgledale kao mali tornjevi koji su im omogućavali da ih drže na oku, i što je još važnije da ih čuvaju od lovokradica.

Također je vrlo interesantno da su takve «farmske kunićje rupe» imale ugrađene zamke tako da kunići nisu mogli konstantno izlaziti van iz rupe već se je to radilo ciljano sa vretnama. U osnovi je bio sagrađen dugački kanal u rupi te kada bi kunić hodao kroz taj tunel njegova težina bi podigla klackalicu koja je prolazila kroz tunel i zadržala kunića u malom prostoru koji je bio lako dostupan izvana. Na taj se je način svakodnevno po potrebi vadio određeni broj kunića koji bi služili kao potpuno zdrava hrana za večeru a ne bi se uznemirivala čitava kolonija.

Na ovaj način se je čuvanje i povećanje njihovog broja lako provodilo. Warreneri su i inače bili izrazito iskusni ljudi, kada se je govorilo o gospodarenju sa divljači, odnosno bili su u rangu tadašnjih najboljih ovčara i stočara. Na taj način bi oni godišnje proizvodili 10 000 do 12 000 kunića za lov (1874 godine se je samo na posjedu Ashburnham odstrijelilo 10 516 kunića) ali su također i znali kako kuniće zadržavati samo u područjima gdje su to oni željeli. Tek kasnije, nakon jedne ili dvije veće promjene u poljoprivrednoj praksi Velike Britanije populacija kunića se je raširila po čitavom otoku kao vrsta koja se lovi 365 dana u godini na gotovo sve moguće načine.

Nakon tih novonastalih promjena u britanskoj poljoprivredi sva do tada marginalizirana zemlja je postala izrazito profitabilna te su je seljaci pretvorili iz zemlje za «kunićje rupe» u «zemlju za usjeve». Ubrzo nakon toga donesen je i zakon o okrupnjavanju zemljišta (komasaciji) te su mnoga podijeljena polja okrupnjena u velike plohe za velike poljoprivredne prinose. Uz to se je krenulo i sa odstranjivanjem živica koje su inače bile osnovno stanište za život i zaklon kunića. Konačno nakon toga, dogodio se je i veliki preokret u oružarstvu i balistici te je lov sa puškom došao na prvo mjesto što je u tome trenu i dodatno povećalo pritisak na kuniće. Ali uz sve to zanimljivo je da se još tada jedan duži vremenski period pazilo tko, kako i kada lovi kuniće a kazne za lovokradice su bile izrazito oštre i žestoke.

Nakon toga do 1930. godine populacija kunića je narasla do okvirne brojke od 50 miliona. Ali ubrzo nakon toga pojavila se je bolest Myxomatosa koja je tu brojku jako desetkovala i svela na potpuno prihvatljiv i dobar broj. Od tada sve do danas, u trenucima kada bi se dogodilo da brojka kunića poraste malo iznad optimalnog broja pojavljuje se Myxomatosa te je brzo svede na prihvatljiv broj. Uz to, danas se je u taj aspekt još aktivnije uključilo i lovno gospodarenje te se kunić lovi 365 dana u godini i daje prvoklasni sport za lov vretnama, puškom i sokolovima a gigantske brojke njihove populacije i štete koje su činili su ostali samo povijesni zapisi. 

Životni prostor kunića

Ono što je još jedna velika prednost kod lova na kuniće jest kada god to poželim trebam napraviti svega pet minuta hoda da dođem do prvog kunića nakon što izađem iz kuće. Njih se zaista može pronaći u svakom šumarku. Čak u posljednje vrijeme mi treba zaista malo vremena da pronađem kuniće jer prvu rupu imam pod grmom lovora u dvorišta. Ipak, ako zaista želim veliku brojku jednostavno se prošećem u šumu iza kuće.

Bez obzira što kunići stanišno najviše preferiraju terene zarasle u kupinu, koprivu, paprat i dijelove gdje se nalaze srušena
stabla, oni će također naći svoj dom i životni prostor u bilo kojem zapuštenom dijelu u ljudskoj okolini. Sposobni su napraviti koloniju na bilo kojem zapuštenom terenu, pod napuštenim poljoprivrednim strojevima, ostavljenim cijevima ili nekim sličnim mjestima. Sve ovo nabrojeno su i mjesta gdje ja i ostali lovci nalazimo priliku za lov na kuniće.

Divlji kunići se lako prilagođavaju terenu.

Kunići također vole raditi svoje nastambe u mekanoj zemlji nasipa koje se nalaze oko pojedinih polja a vole koristiti i obrađenu zemlju u sredini polja gdje rade labirinte iskrižanih tunela pod zemljom. Dubina njihovih tunela može varirati od pola metra do nekoliko metara u dužinu i dubinu. Osobno mi se je nebrojeno puta dogodilo da moram iskopavati vretnu iz rupe u zemlji jer je uhvatila kunića metar i pol pod zemljom. Zaista, teško je pronaći dio terena u Velikoj Britaniji na kojem kunići nisu u prolazu ili imaju svoje nastambe u neposrednoj blizini.

Rupe iz kojih se istjeruju kunići pomoću vretni.

Lov na kuniće

 

Najčešći i najuobičajeniji način lova je da se u rupu gdje su kunići nalaze pusti vretna (afrički tvor) a na druge izlaze se postave mreže u koje oni utrčavaju dok izlaze van. Isto tako, pošto je kod nas uvelike razvijen lov vretnama, postoje čak i ljudi koje se bave samo njihovim uzgojem i njihovom obukom za lov – tzv. ferreters (eng. ferret – vretna). I sam posjedujem dvije ženske vretne – Keith i Rebel. Inače se kod nas u Velikoj Britaniji u slengu ženke vretni nazivaju nazivaju jills (đils) koje se najčešće koriste u lovu dok malobrojni lovci koriste veće mužjake koji se u slengu nazivaju hobs. Razlog tome što se više koriste ženke je to što su one manje te ih kunići koji bježe lako preskoče u rupama i izađu van dok ih mužjaci dosta puta znaju uhvatiti u rupama i tada ih morate zajedno sa kunićem kopati van.

Od moje dvije ženke, stariju koja se zove Rebel, sam kupio već treniranu za lov dok sam mlađu Keith samostalno trenirao. Upravo zbog toga što sam Rebel kupio od profesionalnog uzgajivača i lovca sa vretnama ona ako i uhvati kunića zajedno sa njime izađe van iz rupe. Keith je po tom pitanju malo drugačija i ako uhvati kunića voli sa njim ostati pod zemljom.

Moje vretne (ferret) ili afrički tvorovi.

Ono što je bitno kod lova sa vretnama je da ih se mora nabaviti dok su jako mlade i što je više moguće socijalizirati sa lovcima, oružjem, psima ili sokolarskim pticama. Na taj način, kada kasnije tijekom lova izlaze iz kunićeve rupe rado žele doći do ljudi koje poznaju od mladih dana i ne boje se njihove prisutnosti.

Što se tiče lova sa vretnama i harisovim jastrebovima, koji ja najčešće preferiram, je vrlo zanimljiv, jer harisi vrlo brzo shvate da ne diraju vretne i samo ih prate kod ulaska u rupu očekujući izlazak kunića. Isto tako vretne su poprilično žestoki borci i same naprave svoje mjesto u lovnom timu. Jedna zanimljiv stvar koja se često puta događa u lova sa vretnama jest da kunići, koji inače imaju jako razvijen sluh, dosta puta ne registriraju vretnu te ostaju u rupi i ne izlaze van. Tada ih vretne znaju uhvatiti za potiljak i usmrtiti u rupi. Zbog toga razloga na vretnu stavljam malu ogrlicu sa odašiljačem tako da odozgo lako lociram mjesto gdje vretna drži kunića i iskopam je van zajedno sa kunićem.

Način na koji se pronalaze aktivne rupe sa kunićima je najčešće takav da se potraži njihov izmet i tragovi hranjenja na travi u okolici rupa. Ako se u tom slučaju lovi sa harrisovim jastrebom pustite ga na drvo a vretnu pustite u rupu. Vrlo brzo nakon toga prvi kunić izlazi van i ptica ima prvu priliku za pokušaj leta. Pošto su u sokolarenju upravo najbolje kombinacije harissa i kunića,  u smislu lovca i lovine, mnogi letovi ostaju neuspješni i kunići pobjegnu u rupu. Ipak, upravo je to ono zbog čega je ovaj način lova čini zanimljivijim a lovac i lovina imaju jednake šanse za bijeg ili ulov. Ono kako ja još često puta lovim sa harrisom je da koristim termike i vjetar pa lovimo iz zraka. Na taj način Cody kruži iznad rupa u koje puštam vretnu i čeka kunića na kojeg se zatim obrušava iz zraka. Takav lov nije baš lako izvediv jer veliki faktor u lovu imaju trenutne vremenske prilike na terenu. Ipak, kada pogodite trenutak dobrog vremena tako da je ptica centrirana točno iznad vas a vretna potjera kunića van iz rupe sokolar će doživjeti jedan od najljepših trenutaka u lovu. Osobno u lovu često puta koristim i svoju kratkodlaku vižlu Elie koja markira kuniće kada ih lovimo po obraslim šumarcima ili šikarama. Inače za takav lov na kuniće se ovdje najčešće u velikom broju koriste španijeli (engleski koker španijeli i špringer španijeli) koji su idealni psi za lov na ovu vrstu divljači.

Lov na kuniće puškom

Što se tiče lova puškom, princip je u osnovi isti. Lovci pronađu rupu koja ima tragove da se kunići u njoj nalaze, a i tada im mnogo puta kod lociranja aktivne rupe koriste i psi ptičari koji markiraju rupu u kojoj se nalaze kunići. Nakon što su odradili prvi dio posla i pronašli aktivne rupe, lovci se postave u liniju iza rupe i unutra puštaju vretnu. Nakon što krenu van iz rupe vrši se odstrjel kunića. Treba napomenuti da je odstrjel vrlo težak jer oni nikada ne bježe u jednoj liniji već što je što još više moguće lijevo desno. Upravo takav način trčanja poprilično otežava lov i daje mu dodatnu strast.

Sve u svemu, kunići u Velikoj Britaniji su fiksacija tisuća i tisuća lovaca. Oni daju cjelogodišnju lovnu sezonu za lovce sa puškama, sokolare, kinologe i ostale ljubitelje lova na bilo koji zakonski dopušten način. Uz to, njihova je prednost što imaju odličan prirast, razmnožavaju se čitave godine te su izrazito brza lovna divljač koja će zadovoljiti mnoge istinske lovne sladokusce.

Svakako valja istaći da su u Francuskoj napravili povratak kunića u lovišta koji su ubrzo očistili zarasle kupinjare i šikare te povećali površine livada što je za uzrok imalo povećanje trofejne vrijednosti srneće divljači koja je dobila više kvalitetne ispaše.

Portal

Divljač i Psi

Najbolji časopis o lovstvu u Hrvatskoj i šire - Dobra kob na kioscima od 18. kolovoza 2015. godine!

 

 

 

VATRENI STAMPEDO SMRTI
PELJEŠAC: 80 muflona u požaru na brdu Ćućin

SPAS IZ CISTERNE
LOVREĆ: Srne ginu na vrućem asfaltu

KADROVSKA RJEŠENJA
Posao za 1000 stručnjaka lovstva

ZAŠTITA NEBESKE PTICE NA CRESU
Gradi se sanatorij za bjeloglavog supa

DRUGA STRANA GRANIČNE CRTE
Trofeji u BiH zapeli u - foteljama!

SA ČEKE
* Bože Ećim odstrijelio kapitalnog vepra
* Medu "ulovile" kamere na Biokovu

BIZNIS / Na bubnju najelitnije hrvatsko lovište
Zašto Ivica Todorić prodaje LG "Moslavina"?

U ŠPICI SVJETSKIH NOVITETA * Prva pomoć za pse protiv trovanja i alergije
* Sačma za divljač "napunjena" smolom
* Zaštitni šamponi neutraliziraju lovčev miris

BRAČKI NESPORAZUM
E, da nam je bokun Vidove gore

LOVAČKI PSI U VRELIM LOVIŠTIMA
* Kako prepoznati ugriz zmije odoka
* Divlji ječam opasan za svako uho
* Nagli skok u vodu izaziva šok
* Ne dopustite da se pas vozi na propuhu
* Dlakavi kaput štiti od topline

PORTRET / Meštar, uzgajivač i etički lovac Zlatko Gusić
Zlatko tijarički lavljeg srca

KINOLOŠKE SMOTRE
SPLIT: Paradiralo 5700 ljepotana iz čitavog svijeta
VRLIKA: Brik Lički potvrdio europski trijumf

LJETNI GASTRONOMSKI SPEKTAKL ISPOD SVILAJE
Cijela Vrlika mirisala na lovački gulaš

 

PRETPLATITE SE POZIVOM NA BESPLATNI TELEFON 0800 1230

Portal

Divljač i Psi

 

Nikako ne propustite novi broj "Dobra kob"

U PRODAJI OD 16. SRPNJA

 



ŠPICA PROPISA

Štete pasa lutalica plaćaju gradovi

 

PAŠARENJE BEZ REDA

U zakupljenim lovištima ovce ne smiju blejati!

 

LOVAČKA BAHATOST

Istarski mudrijaši, ali ne samo oni

 

POSLIJE IZBORA

Nediljko Dujić: Hvatamo korak s Europom

 

POREMEĆENA PRIRODA

Ivica Perić otkrio risa na Pelješcu

 

IMOTSKA PRIČA

Jarebica čukar doletjela na Crveno jezero

 

URBANA KINOLOGIJA

Lovački pas nije kućni ljubimac

 

RUTAMA CRNE DIVLJAČI

U kljovama se krije hvarsko blago

 

TRŽIŠTE

- 'Pametno uho' savršeno lovi s čeke

- Boja na meti pokazuje pogodak ili promašaj

 

LJETNI GUŠTI LOVA

Oprez, ptičaru škode vrućine!

 

ISHRANA

Zašto je svakom psu važan selen

 

PAS S KARAKTEROM

Sule je bija silan, presiguran u sebe

 

 

Da bi se kvalitetno prikazala moguća financijska dobit u lovnom turizmu kroz krupnu ili sitnu divljač najbolje je to vidjeti na primjeru iz prakse. Kao najbolji primjer je uzeti terene u Hrvatskoj koji su bogati prirodnom populacijom poljske jarebice ili trčke. Ondje se uz vrlo kontrolirani odstrjel trčke prema lovnogospodarskoj osnovi isključivo za članove udruge, lovni turizam bazira na prodaji mirisa trčke za dresuru pasa ptičara, te proljetne i jesenske utakmice u traženju jarebica poznate pod nazivom eng. Field trail.

Tereni u Zadarskom zaleđu koji ostvaruju unosan lovni turizam od prodaje „mirisa“ poljske jarebice ili trčke.

Dresura pasa ptičara odvija se na način da vodič psa pušta da pas u terenu pronađe i markira jarebice, nakon toga mu on prilazi, pas na zapovijed vodi do jarebica i podiže ih te vodič simulira hitac puške iz startnog pištolja koji nosi u rukama. Kod utakmica svaki vodič pušta psa u turnus od 15 minuta u kojem pas mora pokušati pronaći jarebice te ih markirati nakon čega mu prilazi vodič, pas na zapovijed vodi do jarebica i podiže ih te vodič simulira hitac. Pas s obzirom na pravilnike od Međunarodne kinološke organizacije (FCI) može biti diskvalificiran i prije kraja turnusa od 15 minuta što je posebna tema samih utakmica no uplaćeni novac se ne vraća.

Financijska dobit od dresure otočnih i kontinentalnih pasa ptičara:

Trenutno za dresuru ptičara svaki vlasnik psa danas okvirno plaća 90 eura plus PDV po danu za dresuru od jednog do broja koje on sam može fizički izvesti na teren i dresirati. Znači broj pasa za dresuru u toj cijeni nije određen. Dresure pasa općenito počinju oko 01.08. tekuće lovne godine i traju svakoga dana dok ne počnu utakmice ptičara koje pak traju u prosijeku oko 30 dana računajući zajedno proljetni i jesenski period godine. S druge strane to znači da se u prosijeku oko 6 mjeseci u godini mogu dresirati psi. S obzirom da je to otprilike 180 dana dresure pasa bez odstrjela pomnoženo sa 90 eura po danu iznos zarade kreće se oko 16.200,00 eura što bi iznosilo oko 121.000,00 kn plus PDV bez ijednog odstrijeljenog kljuna trčke.

Dresura pasa ptičara i vodič koji u ruci drži napravu koja simulira hitac nakon podizanja jata ili parova poljskih jarebica ili trčki.

Financijska dobit od utakmica otočnih i kontinentalnih pasa ptičara:

Utakmice pasa ptičara (kontinentalnih i otočnih pasmina) u prosijeku obično traju oko 10 dana tijekom jeseni kada se traže jata trčki i 15 dana u proljeće kada se traže parovi trčki, ponovno u simuliranom lovu bez odstrjela gdje se hitac puške simulira startnim pištoljem. U prosijeku svakoga dana u jesenskom i proljetnom dijelu natjecanja sudjeluje oko 150 pasa po danu koji su razmješteni u više „baterija“ (skupina) do 15 pasa po bateriji. Kotizacija za učestvovanje u utakmici zna iznositi 35 eura po psu. To u konačnici iznosi 30 dana utakmica pomnoženo sa 150 pasa po danu pomnoženo sa 35 eura po psu. Ukupan iznos bio bi oko 158.000,00 eura ili oko 1. 185 000,00 kn. 

Utakmice pasa ptičara i podignute trčke nakon markiranja te simulirani hitac.

U ovom slučaju ukupna dobit od dresure i utakmice pasa ptičare za jednu lovnu sezonu iznosi oko 1.300.000,00 kn. Ako tu dobit stavimo u omjer sa cijenom jednog vepra u zlatnoj medalji koji prema cjeniku Hrvatskih šuma za lovnu iznosi oko 15.00,00kn uključujući lovnog pratitelja sa PDV-om ispada da bi godišnje u svim lovištima Hrvatskih šuma trebalo odstrijeliti 86 veprova u zlatnoj medalji kako bi se došo do gore navedenog iznosa koji donosi dresura pasa na trčke bez odstrjela. S obzirom da se u prilogu Kapitalnih trofeja u Hrvatskoj (Lovački vijesnik, 2010) na području lovišta Hrvatskih šuma u sezoni 2008./09. odstrijelilo 13 veprova u zlatnoj medalji, 6 u srebrnoj i 16 brončanih medalja jasno je vidljivo da je brojku od 85 veprova u zlatnoj medalji nemoguće ostvariti. Ovdje su za primjer uzeti podaci iz lovišta Hrvatskih šuma s obzirom da se ondje mogu dobiti najkvalitetniji podaci o cijeni, lovu i trofejama. Također je kao primjer od divljači ciljano uzeta divlja svinja s obzirom da je ima u svim lovištima u Republici Hrvatskoj u teško kontroliranom broju a mnogi su se na štetu sitne divljači isključivo okrenuli prema njoj bez obzira na stalne gubitke koje čini u poljoprivredi ta maloj isplativosti u lovnom turizmu.

Naravno, treba napomenuti da sva lovišta u Republici Hrvatskoj ne bi mogla imati jarebicu kao lovnu divljač, no ipak velika većina nizinskih i brdskih lovišta morala bi imati barem po nekoliko jata jarebica ovisno o površini livada i pašnjaka u strukturi površine lovišta kao što je to bilo do početka Domovinskog rata. Također su danas velike površine u Hrvatskoj pokrivene neobrađenim poljima koji u ovom momentu predstavljaju idealno stanište za jarebicu jer nema intenzivne poljoprivrede. Inače upravo je intenzivna poljoprivreda razlog nestanka poljske jarebice u ostatku Europe jer je uništila prostor za gniježđenje i zaklon jarebice te na taj način povećala ugibanja kod pilića zbog nedostatka kukaca potrebnih za rast perja u prva tri tjedna života te kasniji nedostatak zaklona za skrivanje od predatora  (Bezzel 1982; Eislöffel 1996; Flade & Jebram 1995; Kaiser & Storch 1996, Kaiser 1997; Kugelschafter 1995; Meriggi et al. 1990; O’Gorman 2001; Panek1991, Panek & Kamieniarz 2000a, b; Potts 1980; Sotherton et al. 1998; Turtola 1998; Wübbenhorst & Leuschner, 2006.). A uz to, jasno je da takvo stanište, neobrađena polja, livade i travnjaci idealno odgovara jarebici jer je ona vrsta umjerenih stepskih travnjaka Centralne Europe i Azije (Aebsicher 1997).

Nažalost zbog ne strateškog, volonterskog i ne gospodarskog smjera lovstva, čak ignorirajući da je samo gospodarstvo po definiciji zakona o lovstvu za lov stavljeno na prvo mjesto, lovni turizam u Hrvatskoj ostaje sa mnogo neiskorištenog potencijala koji se lako evaluira na danas izrazito održive načine lova bez odstrjela divljači koji se uklapaju u Europsku povelju lova i bioraznolikosti (Council of Europe, 2007.). Na ovaj način Lijepa Naša dodatno bi bila osnažena vrlo kvalitetnim gospodarskim rastom i svakako novim direktnim i indirektnim radnim mjestima što se nažalost do sada ne događa niti u tragovima.

Tereni od Karlovca do Vukovara, poznatim i kao panonskom dijelu Hrvatske, idealni su za ponovnu obnovu fonda poljske jarebice ili trčke (Perdix perdix L.) te ovakav oblik lovnog turizma.

 

Portal

Divljač i Psi

 

Ne propustite od 16. lipnja 2015. godine na kioscima hrvatski lovački časopis svjetske klase - Dobra kob!

 

 EKSKLUZIVNO
USTAVNI SUD: Lovci ne odgovaraju za propuste cestara
Piše Siniša Štimac, odvjetnik

DRUGO LICE PRAVDE:

Zar ćemo okretati leđa krivolovu?
Piše Jakša Tomić, odvjetnik

SVIJET DIVLJINE
Trofeji rokću iz gatera
Kljove su strašno oružje

Piše prof. dr. sc. Zoran A. Ristić

LOVCI S NAUKOM
Miroslav Buneta: U lovu ne lovi svijetlo oružje
Marijana Kudrić: S Vidove gore puca pogled na krivolov!
Marijan Bradaš: Lovci, molim, poštujte divljač


SUSRET S POSKOKOM
Kako psu pružiti prvu pomoć u lovištu
Piše dr. vet. med. Perica Tucak

TROFEJI
Bože Ećim s krunom šesterca
Stipe Šabić sa srebrnim medom


ZANIMLJIVO TRŽIŠTE
Ekstravabilice vabe sve što leti i trči
Ručne svjetiljke 'kao topovi'
Superkamera oči i uši svakog lovišta
'Digital Eye' lovi na 400 metara

Piše Vedran Martić

KOLUMNA: PAS S KARAKTEROM TONKE ALUJEVIĆ
TOPLA BANJA: PSI ZAPLIVALI NA PAZDIGRADU
PRINOVE: ŠTENE RASTE NA SISI I LJUBAVI

EKSTRAFELJTON: 90 GODINA HRVATSKOGA LOVAČKOG SAVEZA

Portal

Divljač i Psi

 

Nažalost i ponovno, divlje svinje čine velike štete. Ovoga puta u pitanju nisu usjevi, gdje problemi sa štetama tek slijede, nego promet. Kako prenosi portal Radio Mrežnica divlje svinje su na autocesti A1 kod tunela Sveti Marko istrčale pred vozilo koje se od siline udarca i zapalilo tako da su intervenirali i vatrogasci JVP Karlovac.

Divljač bez trofeja, meso bez plasmana, prekobrojnost, štete na usjevima, sitnoj divljači, pojedinim mladuncima krupne divljači i u prometu......kuda ide hrvatsko lovstvo?

Kako stvari stoje, ova prekobrojna vrsta divljači čini sve veće štete, dok u lovnom gospodarenju i lovnom turizmu ne opravdava svoju brojnosti niti kvalitetom trofeja niti mogućnošću plasmana mesa. Uz to od nje pati poljoprivreda, sitna divljač ali i pojedini mladunci krupne divljači te stvara i dodatne probleme u prometu a lovoovlaštenici grcaju u financijskim problemima kako štete podmiriti dok su premije osiguranja od štete koje prouzrokuju divlje svinje postale ogromne. Na sreću, ovoga puta izbjegnute su ljudske žrtve no što će biti u skorijoj budućnosti teško je predvidjeti. Svakako se što prije valja razmotriti treba li divlju svinju staviti tijekom čitave godine za lov bez lovostaje, kao što je primjer u nekim susjednim europskim zemljama, te izvršiti detaljnu kontrolu koliko se ona stvarno dodatno prihranjuje s obzirom na toliko povećanje brojnosti.  

Portal

Divljač i Psi

Uvaženi docent znanosti lovstva i kinologije Ivica Bošković sa Zavoda za lovstvo, pčelarstvo i ribarstvo sa Poljoprivrednog fakulteta iz Osijeka konačno donosi istinu o kvalitetnim jelenima sa Novog Zelanda iz prve ruke. Ujedno ovdje po prvi puta vidimo da kvalitetu jelenske divljači ne "nosi šuma" nego kvalitetna ispaša i travnjaci, upravo ono što se mnogo godina krivo tumači na našim prostorima.  Ono što je još zanimljivije je da uz visoko kvalitetne jelene na istom terenu obitava vrlo stabilna i brojna populacije fazana, virđinijskih prepelica, poljskih jarebica ili trčki, pataka različitih vrsta, kalifornijske prepelice, vrlo brojna i stabilna populacija zečeva, divlji kunići u ogromnom broju i love se bilo kada i koliko god želimo zatim tar, divokoze, američki bizoni, sika jeleni itd. Upravo ovo dokazuje kako godinama u krivom smjeru uvjetno rečeno "izoliramo" određene terene za određene vrste divljači a u konačnici niti imamo konkurentnu trofejnu divljač dok je sitna divljač već pomalo u zabrinjavajućoj silaznoj putanji.

Slika 1. Pasionirani lovaci i kinolog doc. dr. sc. Ivica Bošković sa odstrijeljenim jelenom iz otvorenog prirodnog lovišta.

Dugo godina slušam, a po malo i čitam vrlo zanimljive, intrigantne i različite priče o jelenima „mutantima“ s Novog Zelanda. O njima uglavnom pričaju i pišu ljudi koji nikada nisu bili tamo i nikada nisu lovili „takvu“ divljač. Pojedinci koji su imali sreću ili novaca financirati put i lov na Novom Zelandu obično nisu bili adekvatne naobrazbe i stručnog znanja da bi vidjeli i prepoznali ključne elemente za izgradnju velebnih trofeja. „Čast iznimkama“ i ljudima od struke, ali takvi obično ne pišu po glasilima i forumima na kojima se šire priče o „nabildanim i dopingiranim“ jelenima iznimne trofejne kvalitete.

Imao sam sreću da kao dio tima s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku boravim kao gost u jednom lovištu na N. Zelandu. Prije svega puno HVALA koncesionaru lovišta na domaćinstvu i brizi oko nas, a i ljudima i ustanovama koje su nam omogućile studijski boravak. Ovo putovanje mi je dodatno „otvorilo oči“ i potvrdilo moje dugogodišnje razmišljanje da se velikim znanjem, zalaganjem i stručnim radom može postići jako puno.

Jasno mi je da je većina fotografija koje gledamo na internetu prije svega napravljena u promotivne svrhe i namjena im je „da se upecaju ljudi koji imaju novac“. Pravilnim izborom mjesta za fotografiranje, adekvatne pozadine, kuta i udaljenosti snimanja, te nebrojeno snimljenih fotografija dok se ne dobije ona prava stvoren je mit o „jelenima mutantima“ iznimnih trofeja.

Prvi jeleni su na Novom Zeland uvezeni davno zajedno s kolonizacijom i naseljavanjem prvenstveno engleza. Kako su dolazili koji naseljenici tako su sa sobom donosili domaće i divlje životinje iz područja od kuda su došli i služili su prvenstveno za jeftinu hranu za koju se nije trebalo brinuti u prirodi jer je opstajala bez veće brige „sama od sebe“. Bitno kasnije, otprilike prije 50-tak  godina jeleni su se počeli uzgajati zbog trofeja i tada je uvezeno veći broj grla za uzgoj u kontroliranim uvjetima i za napučivanje lovišta. Uvezeni su jeleni porijeklom iz Engleske (zbog velikog broja parožaka), iz Njemačke (zbog debljine grana i velike mase rogovlja), te iz Baranje (zbog duljine grana i parožaka, te tjelesne mase divljači). 

Prvo iznenađenje je nastupilo spoznajom da je jelen treća vrsta „domaćih životinja“ po brojnom stanju (poslije ovaca i goveda) i da se u impozantnom broju uzgaja na obiteljskim farmama za proizvodnju mesa i da je N. Zeland najveći izvoznik jelenskog mesa. No odmah sam se razveselio: ako se uzgaja u tolikom broju sigurno znaju puno o jelenu! Obilaskom centra za inovativne tehnologije i naprednu reprodukciju jelena te farmi za uzgoj jelena za meso dodatno sam se iznenadio. Vidjeli smo da se sve životinje nalaze na pašnjacima i da nigdje nema šume te na moje pitanje o miru u staništu i prostoru za dnevni odmor (šuma, itd.) dobio sam iznenađujući odgovor. Jelen pripada u porodicu goveda, tipična je pašna životinja i šuma mu u životu uopće ne treba (zbog ovoga ćemo stradati od šumara – oprostite)! Naime oni su iznijeli jasan stav da je šuma „prvenstveno nužno zlo“ i jako loše, tzv. „gladno stanište“ i ako želimo produkciju mesa ili trofeja da zaboravimo šumu jer jelen u šumi može zadovoljiti samo uzdržne potrebe za hranom, a produktivne vrlo rijetko i zbog toga nam jeleni trebaju 10 -13 godina da izgrade trofej do kapitalne vrijednosti. Šuma služi prvenstveno kao zaklon na mjestima gdje su jeleni konstantno uznemiravani (čini mi se da su tu prilično u pravu). Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini. Koncentrirana hrana se dodaje vrlo rijetko i u pravilu je dobivaju samo jeleni mužjaci za proizvodnju basta. Ukoliko se koncentrirana hrana iznosi i drugim kategorijama tada su to u pravilu krmiva koja sadrže građevne hranjive tvari s optimalnim odnosom minerala, a vrlo malim udjelom ugljikohidrata. Hormonski pripravci su strogo zabranjeni i ne koriste se! Obzirom da su najveći izvoznici jelenskog mesa kada bi se i kod kojeg uzgajivača našli ovakvi preparati  u mesu mogli bi zaboraviti proizvodnju doživotno!

 

Slika 2. Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini.

Jeleni za meso

Jeleni se uzgajaju iz nekoliko razloga: prvenstveno za proizvodnju mesa i otprilike 50% jelena se nalazi na ograđenim farmama za proizvodnju mesa. Sve životinje se nalaze na pašnjacima i uglavnom pasu travu, a dodatno se prihranjuju samo tijekom zimskih mjeseci (60 dana) i to stočnom repom, sjenažom i silažom. Svi pašnjaci su zasijani djetelinsko travnim smjesama i zanavljaju se otprilike svake desete godine. Povremeno se u pašnjake usijavaju poželjne vrste ukoliko se njihov udio smanjio. Prije zasnivanja pašnjaka napravi se detaljna analiza tla i ovlaštene institucije (fakulteti i instituti) naprave gnojidbene preporuke, u mini tvornicama gnojiva se napravi umjetno gnojivo traženog sastava i specifikacije. Za vrijeme ljetnih mjeseci i suše (1-3 mjeseca) se prema potrebi navodnjavaju pregonski pašnjaci. Sjenaža lucerke i travnih smjesa se redovito pravi za prehranu gravidnih dvizica i teladi, dok zrele košute zimi jedu silažu i stočnu repu. Repa se sije u sastavu farme pored pašnjaka  (padeka, gatera) i tijekom zime se pomiče električna ograda za 1 metar dnevno da bi se jelenima omogućilo hranjenje, ali da se spriječi gaženje i uništavanje usjeva.  Silo trapovi se nalaze u sastavu svakog objekta (padeka), tehnološki su izvedeni tako da se divljač sama hrani uz nemogućnost gaženja, zagađivanja i rasipanja hrane. Klasičnim selekcijskim i oplemenjivačkim metodama u stočarstvu konstantno se testira  uzgojna vrijednost (progeni i performans test) jedinki korištenih za rasplod i pravilnim izborom jedinki za rasplod postižu se vrhunski rezultati u uzgoju. Ovdje u uzgoju dominira istočnoeuropski tip jelena tzv. „beljski tip“.

Slika 3. Košute u kontroliranom uzgoju

Jeleni za proizvodnju rogovlja za bast

Daljnjih 30% grla jelenske divljači uzgaja se također na farmama, ali za proizvodnju rogovlja u bastu. U ovakvoj proizvodnji naglasak je usmjeren na proizvodnju što veće mase trofeja koji se u vrijeme basta reže, suši i melje u prah te kao takav prodaje u medicinske svrhe u zemlje istočne Azije (pripisuju mu se značajna medicinska i afrodizijačka svojstva). U ovakvom uzgoju se koriste jeleni kombiniranog genotipa i postotno su „u krvi“ podjednako zastupljena sva tri genotipa (engleski tip zbog broja parožaka, njemački zbog debljine grana i mase, a baranjski zbog duljine grana i parožaka). Jeleni za proizvodnju basta se tijekom zime i proljeća dodatno prihranjuju koncentriranom hranom i mineralno vitaminskim pripravcima kako bi izgradili što veću masu trofeja. Cilj je izgradnja i produkcija rogovlja, a ne masnog tkiva. Kukuruz se uopće ne koristi.

                               Jeleni za trofejni lov

Otprilike 20% divljači uzgaja se u ograđenim i otvorenim lovištima za trofejni lov. U ograđenim lovištima se uglavnom provodi kontrolirani uzgoj obzirom na genotip, dok je u otvorenim lovištima slobodni uzgoj. U kontroliranim lovištima se izbor parnjaka provodi prvenstveno prema potrebama lovozakupnika, odnosno klijentele koja dolazi u lov. Naime „američki tip lovca“ preferira prvenstveno jelene sa što više parožaka što veće duljine, a masa trofeja kao i opsezi pojedinih mjerljivih elemenata im nije presudna (uostalom formula za ocjenjivanje SCI i vrednuje upravo ta obilježja). Za takvo tržište se uzgaja tip jelena koji je dobiven planskim parenjima baranjskog i engleskog tipa jelena. Europski lovci preferiraju trofeju velike mase i velikih opsega (opseg vijenca, između nadočnjaka i srednjaka, srednjaka i krune), dugih grana te dugih nadočnjaka i srednjaka (upravo ono što se najviše vrednuje prema CIC-ovoj formuli).  Za europsko tržište se „proizvodi“ jelen u kojem je zastupljen njemački tip s 40%, a baranjski i engleski tip s 30% udjela genotipa.

U otvorenim lovištima trofejna kvaliteta jelenske divljači nešto je malo bolja nego kod nas (utjecaj genotipa i visokoselekcioniranih mužjaka koji se ubacuju u lovišta otprilike 2 godine prije odstrela kako bi se iskoristio njihov genetski potencijal u uzgoju) što nam govori da „ta famozna klima“ nije presudan čimbenik za trofejnu kvalitetu jelenske divljači već kvalitetan uzgojno selekcijski rad i kvalitetni pašnjaci.

 

Slika 4. Jelen iz prirodnog uzgoja u otvorenom lovištu

Vapiti jelen  (ima ga možda 1-2% u odnosu na običnog europskog jelena) kojeg svi spominju se u kontroliranim uzgojima drži odvojeno na zasebnim farmama i niti na jednoj farmi nismo vidjeli križanca između ove dvije vrste. U uzgojnom smislu vapiti ne popravlja  trofejnu vrijednost već samo masu tijela običnog jelena. No u zdravstvenom smislu je puno manje otporan od europskog jelena i svi ga uglavnom izbjegavaju.  U otvorenim lovištima ga ima vrlo malo i povremeno dolazi do križanja s europskim jelenom, no trofejna vrijednost ovakvih križanaca ne odskače jer vapiti samo produljuje  duljinu parožaka u kruni, ali značajno smanjuje njihov broj i masu trofeja.

Selekcija rasplodnih životinja je vrlo stroga i u kontroliranom uzgoju se koriste samo najbolji. Za primjer navodim samo podatak s jedne od farmi koja služi prvenstveno za proizvodnju visoko vrijednih rasplodnih životinja. Za daljnji kontrolirani uzgoj (umjetno osjemenjivanje i embriotransfer) se od 300 muške teladi bira samo 4 najbolja godišnje, dok se od 300 ženske teladi kao buduće „super majke“ za potrebe embriotransfera ostavlja 12 grla najbolje ženske teladi. Ostala telad se prebacuje na farme za proizvodnju mesa, u ograđena ili otvorena lovišta ovisno o kvaliteti. Rodovne knjige s uzgojnim rezultatima svih  jedinki u rodovniku (masa i  ocjena svake odbačene grane u životu jelena, zdravstveno stanje, itd.)  se vode od kad postoji kontrolirani uzgoj. Savez uzgajača jelenske divljači redovito izdaje bilten i časopis o proizvodnji jelenske divljači i pripadajuće opreme za proizvodnju. Svake godine se organiziraju aukcije rasplodnih grla starosti 2,5 – 6 godina s obavljenim svim testovima, a koje kupuju uzgajači divljači i zakupnici lovišta za potrebe svojih uzgajališta i ograđenih lovišta. Nakon 2 godine korištenja u uzgajalištu prebacuju se u ograđena ili otvorena lovišta za daljnju prirodnu reprodukciju. Nakon 2 -3 godine korištenja u prirodnom uzgoju bivaju zrela za odstrel. Korištenjem u uzgoju ovakvih dokazano genetski kvalitetnih grla značajno se povećala trofejna vrijednost i smanjila gospodarska zrelost grla za 2-4 godine u odnosu na Europu. 

Slika 5. Jeleni u otvorenom lovištu

Jasno mi je da klimu kakvu ima N. Zeland nemamo i da je ne možemo kopirati, ali sve ostalo možemo. Najveći problem su barijere u našim glavama! U ograđenim lovištima i uzgajalištima divljači kao i u lovištima lovozakupnika koji su zakupili državna lovišta i posjeduju obradivo tlo možemo zasijati pašnjake prema pravilima struke i osigurati vrlo kvalitetnu pašu bar 6 mjeseci u godini. Imamo stručne i znanstvene institucije te osoblje koje mogu odraditi edukaciju o važnosti i načinu selekcije, analize tla, gnojidbene i sjetvene preporuke, odabrati najpovoljnije djetelinsko travne smjese, a koje su voljne pomoći. Selekcijski odstrel možemo vršiti daleko kvalitetnije od sadašnjeg. U uzgajalištima se genetska struktura može za relativno mala sredstva značajno popraviti uvozom sjemena „Baranjskih“ jelena s N. Zelanda. Pojedinci koji kažu da to nije potrebno i da je to „naša genetika“ su samo djelomice u pravu. Naime osim „naše genetike“ stiglo bi nam i desetak generacija vrhunskog selekcijskog rada s „našim genotipom“, a koji bojim se mi  u Hrvatskoj nećemo napraviti nikada! Osim toga kvalitetno selektiran  „engleski i njemački“ tip jelena je odavno stigao  na europsko tlo natrag i nalazi se u više-manje svim značajnim uzgajalištima u Europi. Gospodareći jelenom na ovakav način prosječna trofejna vrijednost se može značajno povećati za relativno kratko vrijeme. Ne promijenimo li poglede i način rada u skoro vrijeme ostat ćemo na začelju u Europi po kvaliteti trofeja i prihodima u lovnom turizmu.    

Potencijal i znanje postoji, volja  i rješenja postoje, a postoji i argument da jelen ne živi samo u šumi i da uz šumara treba brigu i agronoma i veterinara jer samo združenim znanjem i snagama uz podršku nadležnih institucija možemo značajno popraviti kvalitetu jelenske divljači u Hrvatskoj!

Portal

Divljač i Psi

Doktor lovstva i kinologije, docent Ivica Bošković i student poslijediplomskog doktorskog studija sa Poljoprivrednog fakulteta iz Osijeka gospodin Eduard Duka, u provedenom istraživanju jasno pokazuju što i koliko poljska jarebica ili trčka (Perdix perdix L.) donosi kroz lovni turizam razvoj određenom kraju i to na način da uopće nema odstrjela već je termin "održivost" prikazan na najvišoj razini. Ujedno ovo istraživanje pokazuje da je sitna divljač, i to posebno trčka, ključne za pokretanje lovnog turizma na prostoru Republike Hrvatske a obnova njenog fonda je nužan faktor. Osim toga valja naglasiti kako se ovaj tip lovnog turizma sa trčkom može kvalitetno održavati u bilo kojem dijelu Hrvatske a posebno na poljima i ravnicama od Karlovac do Vukovara kao i  u svim drugim ravničarskim i brdskim lovištima.

 

Trčka – pokretač lovne kinologije i lovnog turizma 

Ivica Bošković1, Eduard Duka2

1Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Trg Sv. Trojstva 3, Osijek, Hrvatska

2Phd student, Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Trg Sv. Trojstva 3, Osijek, Hrvatska

Značaj trčke skvržulje u ocjenjivanju uzgojne i radne kvalitete pasa ptičara vrlo je velik. Karakterističnim mirisom, načinom ponašanja bilo u paru ili jatu te specifičnim podnošenjem prisustva psa na terenu upravo je idealna divljač za obuku i ispitivanje kvalitete lovačkih pasa ptičara. Lovačke destinacije koje obiluju prirodnom trčkom pogodne za obuku i održavanje natjecanja vrlo su tražene i ostvaruju značajne prihode u lovno-kinološkom turizmu. Istraživanje o prihodima od prodaje mirisa divljači, odnosno iznajmljivanja terena za obuku pasa ptičara i održavanja natjecanja u radu provedeno je anketnim upitnikom napisanim na pet svjetskih jezika za vrijeme trajanja međunarodnih utakmica pasa, Mediteran kupa i Svjetskog prvenstva u radu pasa ptičara u listopadu 2013. godine na terenima u okolici Zadra  i Nina. Pitanja su bila formulirana tako da je na kvalitativna pitanja trebalo zaokružiti jedan od ponuđenih odgovora ili upisati riječi, a na kvantifikacijska pitanja upisati brojčanu oznaku. Sve novčane vrijednosti izražene su u eurima radi lakšeg snalaženja strancima. Sama natjecanja trajala su 20 dana, a anketa je provođena zadnjih šest dana natjecanja. Osim ovog natjecanja na istim terenima su u proljeće održane međunarodne utakmice pasa u trajanju od 15 dana, a čiji financijski efekt nije obrađen u ovom istraživanju.

 

Pas markira trčke a u desnoj ruci vodiča-lovca se može vidjeti mali startni pištolj koji simulira hitac puške.

 

Nakon polijetanja trčki i simuliranja hica trčke odlijeću dalje, pas ostaje uz vodiča-lovca i svaki idući vodič-lovac može ih ponovno pronaći - nema odstrjela!

 

U istraživanju je anketnim upitnikom obuhvaćeno 120 osoba (natjecatelji oko 80%,  selektori i gledatelji oko 20%). Na međunarodnim utakmicama je u 15 dana ocjenjeno oko 1400 turnusa pasa, na Mediteran kupu ocjenjeno je 80, a na svjetskom kupu 200 turnusa pasa. Ukupno 120 natjecatelja ostvarilo je 889 noćenja prilikom priprema i samog natjecanja, dok je 162 osobe u pratnji ostvarilo 1099 noćenja. U hotelskom smještaju ostvareno je 1486 noćenja, u privatnom smještaju 469, dok je u vlastitom vozilu odsjelo svega 4 osobe. Za korištenje terena prilikom pripreme i natjecanja lovačka društva i voditelji na terenu ostvarila su 45.500 eura dobiti, organizator natjecanja 13.200 eura, dok su za smještaj i dnevnu potrošnju natjecatelji i osobe u pratnji potrošili 219.928 eura. Ukupan prihod za lokalnu zajednicu iznosi 278.628 eura. Za napomenuti je da ovom anketom nisu bili obuhvaćeni  sudionici proljetnih međunarodnih utakmica i veći dio sudionika na jesenjim međunarodnim utakmicama te da je ovo vjerojatno tek oko 50% ostvarenih prihoda na račun trčke u Zadarskoj županiji, a prema tome stvarni prihodi vjerojatno prelaze iznos od 500 000 eura. Pri tome nije odstrijeljena niti jedna trčka.

Stalnom brigom za trčku i stanište  ovi prihodi se mogu i povećati, a strast za lovom domicilnih lovaca može se nadoknaditi kupovinom i ispuštanjem fazana iz kontroliranog uzgoja neposredno pred lov. Na ovaj način je moguće da bude i „vuk sit i koza cijela“!

 

Portal

Divljač i Psi

 

 

Obzirom da lovstvo kao ozbiljna grana gospodarstva participira u donošenju zarade lokalnoj i nacionalnoj razini kao vodeći dio ruralnog turizma, dovoljno je reći da je u Europskoj Uniji samo u 2010. godini lovni i ribolovni turizam donio oko 40 milijardi eura, pristupi regulacije lovstva različiti su u Europi i Svijetu. Najveći dio prava lova u svijetu je vezan da pravo lova pripada vlasnika zemljišta gdje čak površina zemljišta nije uvjetovana divovskim površinama privatnog zemljišta u jednom komadu da bi se ustanovilo lovište. Svakako je nužno poznavati i sustav prava lova u Europi te vidjeti kako to rade nama najbliži susjedi koje često kopiramo:

Austrija:

Pravo lova u Austriji pripada vlasniku zemljišta bez iznimke ali vlasnik zemljišta ne dobiva automatsko pravo za provođenje lova ako ne posjeduje 115 hektara (u nekim pokrajinama 300ha) neprekinutog područja. Ako vlasnik zemljišta ne želi loviti na svojoj zemlji on pravo lova mora dati nekom u zakup da gospodari sa divljači na tom prostoru. Takva zemljišta na kojima vlasnik ne lovi se stavljaju zajedno u jednu površinu kao „pridruženi lovni teritoriji“ tako zvani Genossenschaftsjagdgebiete. Takvi teritoriji se daju u zakup za lov s time da zakupnik prava lova preuzima sve odgovornosti vezane za lov i divljač. Vlasnici zemljišta koji tako daju zemlju u zakup za lov dobivaju značajna sredstva od korisnika prava lova na njihovom zemljištu tako zvani Jagdpachtschillin.

Njemačka:

U Njemačkoj pravo lova pripada isključivo vlasniku zemljišta. Dva vodeća principa lovne prakse u Njemačkoj su Reviersystem (Revir ili sistem lovnog područja) i Pflicht zur Hege (dužnost gospodarenja sa divljači ovlaštenika prava lova). Revirni sistem lova se razlikuje od sistema traženja dozvole za lov u drugim pokrajinama gdje je lov moguć samo u određenim područjima (Jagdbezirke). Privatno zemljište na kojem se može loviti mora biti površine od najmanje 75 hektara neprekinutog vlastitog zemljišta. Isto tako ako vlasnici zemljišta nemaju svojih vlastitih 75 hektara zemljišta mogu se udružiti sa susjednim vlasnikom zemljišta to je tako zvani Gemeinschaftliche Jagdbezirke i taj udruženi teritorij ne smije biti manji od 150 hektara. Vlasnik zemljišta može imati za lov 75 hektara poljoprivrednog ili šumskog zemljišta ili ribnjaka te iste površine sa okolnim terenom na kojem također smije loviti. U području gdje vlasnici imaju manje komade od 75 hektara ali imaju zemlju na kojoj bi mogli loviti i ta zemlja se nalazi u administrativnim granicama jedne pokrajine kako je Njemačka i podijeljena, pravo lova tada pripada Savezu zemljovlasnika koji se naziva „Jagdgenossenschaft“ (to bi se moglo prevesti kao Lovna suradnja). U tom slučaju vlasnici zemljišta imaju generalno pravo na iznajmljivanje svoje zemlje odnosno davanje u zakup prava lova pojedincima ili lovačkim udrugama.

S druge pak strane u lovnom gospodarenju slični nam Poljaci ipak su shvatili važnost lovstvakao gospodarske grane te stvorili sustav gdje se mora dobro raditi i kroz lovstvo stvarati nova radna mjesta i ostvarivati prihode:

Poljska

Temeljni zakon u Poljskoj koji se odnosi na lov i lovstvo naziva se Zakon o uzgoju, zaštiti divljači i lovu koji je donesen 17. srpnja 1959. godine i naknadno dopunjen 1973 godine. Prema tom zakonu sva divljač koja živi u divljini je u vlasništvu države. Pravo lova ne pripada vlasniku zemljišta i loviti mogu samo članovi Lovačkog saveza Poljske koja je i jedina nacionalna asocijacija lovaca u Poljskoj. Čitava zemlja je podijeljena u 5250 lovnih područja sa minimalnom površinom od 3000 hektara. Pravo lova daje se legalno konstituiranim lovačkim udrugama na zakup u trajanju od deset godina. Lovačke udruge plaćaju uzgoj divljači, pravo lova i štete koje prouzrokuje divljač na usjevima.

Donose se godišnji planovi odstrjela za svaku godinu. Da bi sve to platili poljski lovci organiziraju lovni turizam za domaće i strane lovce, prodaju živu divljač (posebno zečeve) i prodaju meso odstrijeljen sitne i krupne divljači. Lovačke udruge moraju obavezno zapošljavati profesionalne lovočuvare na određenoj površini lovišta a po potrebi i više njih ako je lovište veće. U svakom slučaju izvrstan model koji rezultira kvalitetom i brojkom krupne i sitne divljači uz radna mjesta.

Lovstvo i divljač u rukama države – dobit, jednostavnost i uživanje u lovu

Jedan od idealnih primjera kako se lako i jednostavno lovi a o divljači brinu profesionalci je patentni način lova. Primjer iz prakse osim u nekim europskim zemljama ima najbolje razrađen SAD. Da bi se shvatio način na koji sustav funkcionira najbolje ga je pokazati na primjeru iz prakse. 

Lovimo u Hrvatskoj:

Punoljetna osoba koja može nabaviti i koristiti oružje za lov pristupa polaganju lovačkog ispita gdje želi, ne mora biti član niti jedne lovačke udruge niti saveza da bi postao lovac, plaća oko 3000 kuna za polaganje lovačkog ispita, ovisno gdje ga polaže. U slučaju da je osoba završila neki od visokoškolskih ustanova ili fakulteta sa kolegijem lovstvo na osnovu uvjerenja o položenom lovačkom ispitu na obrazovnoj ustanovi dobiva lovačku diplomu od lovačkog saveza. Nakon polaganja ispita, može pristupiti nabavci oružja. Za to mu je potreban odlazak u najbližu policijsku upravu kako bi predao zahtjev za držanje i nošenje oružja u svrhu lova. Uz zahtjev trebate priložiti dvije slike, uvjerenje o liječnikom pregledu za držanje i nošenje oružja u ovlaštenom domu zdravlja, te platiti uplatnice i biljeg koje se prilažu uz zahtjev što ukupno iznosi okvirno oko 800 kn. Kada dobije i taj dio dokumenata novopečeni lovac može nabaviti prvu pušku. Recimo da to bude neka relativno „normalna“ kombinirana puška koja bi zadovoljila eventualan lov na divlje svinje kojih ima posvuda te fazana od sitne divljači košta otprilike 5000,00kn. Za sada bi to sve zajedno koštalo oko 8800kn. Nakon toga lovac u osnovi može u lov već na osnovu izdanog dopuštenja za lov bilo kojeg ovlaštenika prava lova, ako mu ga on želi izdati i dati mu da lovi, ili se pak upisuje u neku od lovačkih udruga. Kako su ovlaštenici prava lova, u najvećem broju slučajeva lovačke udruge, udruge građana, koje rijetko prakticiraju lovni turizam ili prodaju kvote divljači nekome tko nije njihov član, to novopečenog lovca koja nije član stavlja u pomalo nezavidan položaj jer u osnovi nema baš šanse da lovi, ili lovi jako rijetko uz što mora u većini slučajeva prevaliti velike kilometre da bi došao do nekih komercijalnih terena za lov. Ako se ipak odluči učlaniti u jednu od udruga podnosi zahtjev za učlanjenje te biva ili ne biva priman u udrugu. U slučaju kada je primljen, plaća upisninu i članarinu. Za pojedina lovišta gdje se najviše lovi svinja te ponegdje jelen uz srneću divljač upisnine su oko 7.000 - 8.000 kn plus oko 2.000 kn članarine. Za tu godinu, kada ste položili ispit i kupili pušku, sve zajedno to bi iznosilo oko 18.800 kn. Nakon toga svake godine lovac plaća samo članarinu društvu od u prosijeku 2.000 kuna u kojoj su najčešće uračunate i ostale članarine same udruge prema višim tijelima istih takvih udruga.

Nakon toga kretanje u lov i lovni dani ovise o upravnim tijelima lovačke udruge u kojoj je lovac član, bez obzira što nadležni Zakon i Pravilnici vezani za lovstvo ne određuju lovne dane i loviti se može puno više i češće bez ikakvog problema. Tako u prosijeku jedan lovac željan lova ima na raspolaganju 12 do 16 nedjelja za lov. Između toga ima ovisno o udruzi radne akcije, troškove goriva i rada te se na osnovu interno dobivenih „bodova za rad“ (a teško je znati pravu vrijednost bodova za lov jer nisu nigdje vrednovani u niti jednom Zakonu bez obzira što divljač pripada Republici Hrvatskoj) smije ili ne smije loviti određenu divljač koju je udruga dobila na desetogodišnje gospodarenje. U dosta slučajeva tijekom „lovnih nedjelja“ lovac može ili ne može doći u gotovo isključivo skupni lov, tako da mnogi niti ne znaju za što su stvarane pojedine pasmine pasa, i kako bi one uistinu trebale loviti, i biti dio lova. Konačno to je relativno dosta financijskih odricanja, što je ok jer lov nije jeftin, no jako je malo lova na terenu bez obzira na mogućnosti koje pruža dobar Zakon i Pravilnici vezani uz lovstvo. Uz to malo je onih koji prodaju usluge lovnog turizma te sa te strane nema financijske koristi čitav ruralni prostor, ugostitelji, stanovništvo, proračuni zajednica itd.

Lovimo patentno – divljač i profesionalci u rukama države:

Patentni način lova prakticira se u mnogim zemljama Svijeta. Najbolji primjer toga je SAD

gdje je lov, lovstvo, divljač u rukama države, lov je jednostavan i lako se provodi uz veliku zaradu od lovnog turizma. Razlike među državama u SAD-u pri nabavi lovačke dozvole postoje no u osnovi se razlikuju u cijenu, sve ostalo je gotovo identično.

Primjer lova u Nebraski:

Za primjer je slučajno odabrana jedna država sa liste svih država SAD-a  i situacija je slijedeća ako želite ondje loviti. Web stranica je inače Službena stranica Vlade Nebraske čiji je link postavljen na jednu od niza stranica o lovu u SAD-u gdje su po abecednom redu pobrojane sve države SAD-a.

Lov u Nebraski, USA (primjer iz 2011. godine):

Cijena lovačke iskaznice je ovisno o tome dali ste stanovnik Nebraske ili niste što se potvrđuje vašom osobnom iskaznicom ili vozačkom dozvolom. Dozvolu možete kupiti preko interneta i to po cijeni od 14 dolara za državljane Nebraske što iznosi oko 95 kuna za ili 81 dolar odnosno 534kn ako niste državljanin Nebraske.

U lov mogu i mladi od 12-17 godina uz pratnju punoljetnih osoba koje imaju položen ispit za korištenje oružja. Taj dio je poseban u Americi i na taj način od malena se stvara velik broj lovaca i ljubitelja divljači i staništa. Nakon što ste kupili dozvolu možete kupiti i markice za krupnu ili dozvolu za sitnu divljač.

Broj, odnosnu kvote za odstrjel, određuju stručnjaci koji rade za Agencije za divljač i ribolov u vlasništvu države. O divljači također uz njih brinu i nacionalne zaklade koje se bave samo nekim vrstama divljači. Tako postoje zaklade koje se bave samo fazanima, povećanjem broja, istinskim gospodarenjem staništem, prognozama lova fazana po godini ili predjelu itd.

Za medvjede, jelene, antilope, divlje purane i ostale mnogobrojne vrste sitne i krupne divljači brinu se profesionalci postavljeni po okruzima (inačica naših Županija) koji savršeno poznaju stanje i brojnost na terenu.

Tako cijene medvjeda mogu biti 200 dolara (cca 1350 kuna) do nekoliko tisuća dolara ovisno da li je netko od lokalnih lovaca aplicirao za markicu ili će se on prodavati u komercijalne svrhe. Ako ste pak strastveni lovac na sitnu divljač dovoljno je reći da na primjer dozvola za lov fazana čitavu godinu iznosi 97,75 dolara što je otprilike 645 kuna, u lov možete svaki dan tijekom sezone lova sukladno pravilniku o lovostaji, smijete odstrijeliti 3 muška fazana dnevno a kod sebe u vlasništvu imati 6 muških fazana. U tom sustavu se jasno određuje broj koji smijete odstrijeliti i broj koji smijete imati kod sebe što je dijelom vezano za prodaju divljači. Naravno o divljači se jako brine, ispušta i hrani tako da je ima u izobilju što rade prije navedeni profesionalci. Što se tiče terena, imate pravo odabira između državnog zemljišta ili engl. «walk in areas» gdje slobodno uđete i lovite, zatim privatnih farmi gdje poljoprivrednici imaju velike komade zemlje pa ih zamolite ako bi smjeli loviti na njihovoj zemlji, što uglavnom nije nikakav problem u što su se uvjerili pojedinci koji su lovili u SAD-u, ili idete u privatna lovišta koja naravno uz dozvole imaju svoje cijene usluga što je klasičan komercijalan lov. Uz ovdje navedena samo dva primjera ima još mnoštvo kombinacija dozvola kao što je kombinacija nekih vrsta divljači i ribolova u cijeni od pedesetak do sto dolara, ili popusti za nepunoljetne lovce koji love u pratnji starijih, zatim tako zvani sportski paketi različitih vrsta divljači, obiteljski paketi lova i ribolova itd.

Ono što je u svakom slučaju još zanimljivije je da je lov lukom i strijelom itekako popularan i donosi ogroman profit. S druge strane u Svijetu najodrživiji i okolišno najprihvatljiviji način lova, sokolarenje, koji uz to u Americi nema niti približnu tradiciju kao u Europi, ima lovnu sezonu koja počinje mjesec dana ranije jer znaju da ptice grabljivice i u prirodi kreću od mlađe divljači prema starijoj što je i razumljivo s obzirom da to nije puška iz koje svatko može pucati a broj ulova je jako mali.

Foto izvor: snaro.net

Što se pak tiče zarađenog novca od iskaznica i divljači, s tim novcem se financiraju profesionalci, ljudi školovani da se bave lovstvom koji brinu o divljači, u rangu naših šumara, agronoma, veterinara ili inženjera lovstva i zaštite prirode. Kazne za nepoštivanje lovostaje i broja odstrjela su izrazito visoke ali s druge strane to daje i velik broj novih radnih mjesta te strašno veliku popratnu industriju lovne i ribolovne opreme i usluga koje pune proračune lokalnih zajednica i države.

Usporedba sustava:

Kada se usporedi ova dva sustava jedan je dosta skup i birokratski složen, posebno složen u djelu lova na terenu kojeg ima jako malo dok ispit i oružje je relativno lako položiti i nabaviti. No, čemu ispita i oružja ako je svega nekoliko nedjelja lova uz mnoštvo uglavnom čudnih internih propisa pojedinaca koji se ponekad kose sa zakonskim i podzakonskim aktima i kada se puno ne lovi. S druge pak strane lov i njegova provedba u direktnom odnosu sa državom i profesionalcima koji brinu o divljači, nekoliko puta godišnje je broje, ako je potrebno povećavaju njenu brojnost te daju prognoze što će se i koliko loviti je vrlo jeftina i jednostavna. Čini se da je naša stara «sprdnja» sa time kako mi imamo visoku lovnu etiku i moral prešla u puno filozofiranja i malo lova sa ne baš sjajnim stanjem trofeja krupne divljači, te posebno niskim fondovima sitne divljači uz nekontroliran broj divlje svinje koja čini ogromne štete na usjevima. Na kraju ispada da se „patentno“ lovi puno više, jeftinije, i sa puno lovnih dana uz radna mjesta na ruralnom prostoru, dok mi pomalo još kaskamo u zaostatku ali sa prijedlozima za bolje sutra uz nova radna mjesta i više lova za naše domaće lovce u najljepšoj nam domovini Hrvatskoj koja ima Bogom dane mogućnosti.

Portal

Divljač i Psi

NAKNADA ŠTETE LOVOZAKUPNICIMA
Cestari su krivi za sudar s divljači
Piše Siniša Štimac

TURISTIČKI LOV
Stranci će nam produžiti ljetnu sezonu

ŠUMSKA KOKA U EUROPI
Na granici zamire tetrijebov pjev
Piše Perica Tucak

ZNANSTVENA ANALIZA
U Gorskom kotaru živi 60 risova!

EUROPA
Englezi love srnjake od 1. travnja, ali nema interesa
Piše Brankica Šošić

FESTIVAL DELICIJA
Kulenov 'braco' novi posavski brend
Piše Mladen Nejašmić

LOVAČKA TORTA NA HVARU
Andro Petrić proslavio stoti rođendan
Piše Tonka Alujević

DJEDOVIM STAZAMA
Braća Gospić odgojila više od 400 lovačkih pasa!
Piše Branko Božić

DRŽAVNI ŠAMPIONAT
Festival goniča u Studencima
Piše Dragan Milanović

U ZAMOSORJU
'Kreševnica' zasjala od zlatnih trofeja

ZELENE NOVOSTI

'OAKWOOD' U SVIJETU
Elektroničke mete 'vide' pogodak na laptopu!

STOGODIŠNJE ISKUSTVO 'COASTA'
Nož svijetli i do 50 metara

 NOĆNI CILJNICI
'Duh šume' doletio u Split!

DRESURA LOVAČKIH PASA
SportDog ogrlice kontra lajanja
Piše Vedran Martić

PRETPLATA!
DOBRU KOB možete dobiti na kućnu adresu prije izlaska na tržište.
Samo nazovite besplatni infotelefon: 0800 1230

hostgator coupons 2013