USPJEŠAN BRAK PSA I ČAGLJA

Čudovište na Pelješcu!

 

Prof. dr. MAGDA SINDIČIĆ, VETERINARSKI FAKULTET:

DNK analiza dokazuje križance

 

RANA JEMATVA NA HVARU

Veprovi se napili dernekuše

 

SPECIJALNA TEMA: LOVAČKA ETIKA I OBIČAJI U LOVU

Poštedi zeku na logi!

 

DRUGA STRANA EUROPE

U Bavarskoj veprove utamane za 30 sekundi

Nizozemska plinom usmrćuje 400.000 divljih gusaka

 

VRIJEME JE JELENSKE RIKE

Harem ih čeka nakon koride

 

SINJANI POČELI S LOVOM NA PREPELICE

'Vatromet' u Sinjskome polju, sve je dobro prošlo

 

TRŽIŠTE NA DLANU

  • Termalna kamera otkriva divljač na 120 metara
  • Noćni dalekozori koji 'sve vide'
  • Milijun fotografija iz lovačke kamere

 

MODERNO ORUŽJE

Češka sačmarica Brno Combo idealna u Dalmaciji

 

BRAČKI PROJEKTI

Ogorski fazani zauzeli svaki bušak

 

SKRB O LJUBIMCIMA

  • Dijeta s povrćem i mlijekom
  • Nikad ne vezuj mokroga psa
  • Spasonosna sol u mlakoj vodi
  • Zbog čega pas može oglušiti
  • Lijenčini narastu nokti

Portal

Divljač i Psi

Prvi vikend u mjesecu rujnu najavljen je od strane kinološkog društva Karlovac pred gotovo mjesec i više dana kao jedinstvena prilika da se na početku lovne sezone ljubitelji lovne kinologije okušaju u ispitu u radu u polju na prepelicu te lovnokinološkoj discilplini Svetom Hubertu također na prepelicu. Otvorene karlovačke ravnice u dolini rijeka smještene u samom srcu Hrvatske, u Gradu susreta – Karlovcu, ovoga puta pokazale su da nakon 6 godina od prve međunarodne utakmice pasa ptičara sada već tradicionalnog kupa „ALKA“ postaju lovno kinološka meka puno širih i ozbiljnijih razmjera. Lovno kinološki vikend započeo je još u petak kada je održana smotra i ispit prirođenih osobina pasa ptičara na kojem je sudjelovalo 11 pasa što je veliki pomak nakon „raskola“ na lovce i kinologe ili kinologe i lovce, već kako tko hoće ma koliko god to žalosno za hrvatsku lovnu kinologiju bilo.

Prekrasna "Vila Jezero" kao mjesto okupljanja takmičara.

Nastavak, ili točnije rečeno pravi početak, slijedio je u subotu ujutro sa manifestacijom ispita u radu pasa ptičara u polju na prepelice. Čitavu noć i nekoliko dana ranije oči svih prijavljenih natjecatelja bile su uprte u vremensku prognozu i nebo, koje je obećavalo izrazito kišnu noć i još kišovitiji dan. Tako je bilo i na samom početku. Preko 30 natjecatelja gledalo je ujutro u kišu koja je nesmiljeno padala. Ipak, kako lov i lovna kinologija ne poznaje vremenske prilike i neprilike kao prepreke, nešto sporijim ritmom odrađivao se ždrijeb i formirale su se baterije.

Okupljanje prije početka turnusa.

Konačno, nakon sat vremena bile su spremne tri baterije kontinentalnih ptičara od kojih su jednu sačinjavali samo vajmarski ptičari te druge dvije baterije kombinacije oštrodlakih, kratkodlakih i dugodlakih ptičara uz epanjel bretone te baterija otočnih ptičara. Ovakav broj baterija u prvoj utakmici sezone i to na prepelicu izazvao je respekt svih među nama. Posebno zadovoljstvo među organizatorima je bilo to što su među natjecateljima bili vodiči svjetskog kalibra koji su do Karlovca potegli čitavu noć iz gotovo osamsto kilometara udaljenog Praga i to prvakinja svijeta Vladimira Dvorakova te gospodin Miroslav Kalik koji je bio i viceprvak svijeta u radu pasa ptičara. Ostali takmičari koji su svojom nazočnošću uveličali ovu manifestaciju pristigli su iz  susjedne Slovenije zatim Karlovca, Splita, Zadra, Kutine, Zagreba itd. Svakako, da bi i kvaliteta natjecanja na ovoj prestižnoj manifestaciji bila na najvišem nivou pobrinuli su se međunarodno priznati FCI suci na čelu sa najtrofenijim svjeskim lovnim kinologom Harijem Herakom koji je do sada učinio veliki doprinos unaprijeđenju karlovačke lovne kinologije, uz koga su svoje znanje i iskustvo stavili poznati suci utakmica pasa ptičara gospodin Nenad Vujanović, Davorin Andrijašević i Zlatko Piteša.

 

Ispit u rada pasa ptičara u na prepelicu

Kao što je već ranije navedeno, prvoga dana formirane su četiri baterije koju su se zaputile na teren Lazina. O samoj kvaliteti terena dovoljno je reći kako su prema riječima Heraka, ali i našeg također svjetskog prvaka Davora Gmižića zaista idealni, otvoreni, pregledni i široki tako da su se sve baterije sa jednog mjesta selile u sredinu, lijevo ili desno pa su tako svi takmičari i sudionici mogli vidjeti sve natjecatelje. Od starta se je vidjelo da divljači na terenu ima više nego dovoljno te su pojedini takmičari i njihovi psi imali popularno zvano „minsko polje od divljači“ što znači prepelicu viška koja se znala podići i tako ih diskvalificirati. Naravno ovakva, nazovimo to takmičarska nesreća, nikoga ne čini žalosnim nego sretnim što divljači ima u tolikom broju. Po završetku svih četiriju baterija iznesene su relacije i konačni plasmani. Svakako valja naglasiti da su među otočnim ptičarima psi gospođe Dvorakove ostavili utisak na one koje su ih gledali tijekom rada u turnusu kao i dugodlaki njemački ptičari gospodina Kalika među kontinentalnim ptičarima. Ono što treba i posebno pohvaliti je ljubitelje vajmarskih ptičara koji su pokazali da ova izrazito lijepa pasmina lovačkih pasa itekako ima mjesto u praktičnom lovu.

Idealni karlovački tereni za takmičenje pasa ptičara.

Ivo Šerić iz Splita sa epanjel bretonom prije turnusa.

Otočni ptičari, baterija A,  suci Vujanović/Andrijašević:

  1. Mjesto

1        odličan, CACT-HR, Alex, engleski seter, vlasnica i vodič Vladimira Dvorakova, Češka

  1. Mjesto

2 odličan Arkain del Gimmi, engleski seter, vlasnica i vodič Vladimira Dvorakova, Češka

Kontinentalni ptičari:

Baterija B, suci Hari Herak:

  1. Mjesto, 1 odličan, Frey izpod Kuma, vajmarski ptičar, vlasnik i vodič Bojan Valenčić, Slovenija
  2. Mjesto, vrlo dobar, Reichst do Gut vom Reindel, Kroatien, vajmarski ptičar, vlasnik i vodič Branimir Reindl, Hrvatska

 

Aport vajmarskog ptičara i FCI sudac Hari Herak.

 

Baterija C, suci Hari Herak:

  1. Mjesto, vrlo dobar, Ara, njemački kratkodlaki ptičar, vlasnik i vodič Bojan Bilanđić, Hrvatska
  2. Mjesto, vrlo dobar, Gyurkovari Becses, kratkodlaka mađarska vižla, vlasnik i vodič Petra Dežman, Slovenija

Baterija D, suci Vujanović/Andrijašević:

  1. Mjesto, 1 odličan CACT-HR, Duro, njemački dugodlaki ptičar, vlasnik i vodič Miroslav Kalik, Češka
  2. Mjesto, vrlo dobar, Asta, epanjel breton, vlasnik i vodič Martino Klapan, Hrvatska
  3. Mjesto, vrlo dobar, Hela od Latinšera, epanjel breton, vlasnik i vodič Ivo Šerić, Hrvatska

 

Pobjednici ispita u radu u polju na prepelicu (s lijeva na desno): Ivo Šerić, FCI sudac Nenad Vujanović, Miroslav Kalik, FCI sudac Davorin Andrijašević, Martino Klapan, Vladimira Dvorakova.

 

Lovno kinološki kup Sveti Hubert na prepelicu

Drugoga jutra na kupu Svetog Huberta „Četiri Rijeke na prepelicu“ okupio se ponovno zavidan broj takmičara. Tako su za teren formirane dvije baterije ženskih takmičarki koje svakako valja posebno spomenuti i pohvaliti, a to su Nikolina Košćević, Vladimira Dvorakova, Marija Plenković i Petra Dežman. Uz njih su formirane i dvije baterije muških takmičara među kojima su ponovno bila iskusna imena lovnih kinologa i hubertaša. Odlaskom na teren započelo je i natjecanje koje su ovoga puta otvorile hubertašice. Prva na redu bila je Vladimira Dvorakova sa engleskim seterom Arkain del Gimmi koji je prethodnog dana na ispitu u radu napravio 2 odličan. Ovaj turnus ostavio je sve koji su ga gledali, a to su bili gotovo svi natjecatelji izuzev lovkinje koja je zpočela svoj turnus huberta u susjednoj bateriji, potpuno bez teksta. Engleski seter je napravio apsolutno savršen turnus u ovom tipu manifestacije na prepelicu po širini i dubini bez i jednog zvižduka takmičarke, bez i jednog poziva psa od početka do kraja sa markom na prepelicu, apsolutnom mirnoćom na polijetanje, pucanj i odstrjel prepelice te savršenim aportom. Ovaj turnus potpuno je srušio i zadnji plasirani mit ili bolje rečeno laž kako pod navodnicima „takmičarski“ psi ne mogu biti korisni u praktičnom lovu. Da pače, svi prisutni, pogotovo u muškom dijelu konkurenciju su zaključili kako ovakav rad psa i lovca malo tko u muškoj konkurenciji može dostići a kamoli biti bolji. Nastavak rada protekao je u odličnom ritmu sa zaista obiljem divljači i odličnim radom pasa s time da su takmičari uz obilje prepelica pronašli i oko 20-tak kljunova fazanske divljači koja nije bila predmet lova pa nisu mogli izvršiti odstrjel no svi su uživali u radu pasa. Konačni završetak rada po baterijama donio je i baraž u ženskoj konkurenciji između lovkinje Dvorakove iz Češke i lovkinje Dežman sa vižlom iz Slovenije koja je u baraž ušla sa dvije marke psa ali i promašajem hica na divljač. Ženski baraž je ponovno završio sa izvanrednim turnusom Vladimire Dvorakove i Arkain del Gimmia na izrazito visokoj temperaturi te nije bilo divljač i odstrjela dok Petra Dežman nije imala odstrjela niti u baražu te sukladno tome nije niti mogla konkurirati za prvo mjesto.

Muška konkurencija za baraž nije imala kandidate iz obje baterije te je pobjednik postao Zoran postić sa psom Arisom, oštrodlakim njemačkim ptičarom, za čiji su turnus suci iz njegove baterije dali objašnjenje kako je rad već iskusnog Postića i njegovog Arisa bio besprijekoran u svim segmentima sa apsolutnom korektnošću i radom psa kao i lovca.

Miroslav Kalik nakon turnusa u Svetom Hubertu sa dugodlakim njemačkim ptičarom.

Finalni poredak glasio je:

Sveti Hubert ženska konkurencija:

1. Mjesto

Vladimira Dvorakova sa psom Arkain del Gimmi, engleskim seterom, iz Češke

2. Mjesto

Petra Dežman sa psom Gyurkovari Becses, mađarskom vižlom, iz Slovenije

Vladimira Dvorakova iz Češke pobjednica u Svetom Hubertu.

Sveti Hubert muška konkurencija:

  1.    Mjesto

Zoran Postić sa psom Arisom, njemačkim oštrodlakim ptičarom, iz Hrvatske

 Zoran Postić pobjednik u Svetom Hubertu.

Finalno možemo zaključiti kako je grad u srcu Hrvatske koji nosi ime Grada susreta – Karlovac, postao sa svojim idealnim ravničarskim terenima apsolutno ključno mjesto Hrvatske ali sve više i europske lovne kinologije širih razmjera jer su u dva dana nastupila 54 psa iz Hrvatske, Slovenije i Češke. Velika zasluga ovom i prethodnim događajima koji su podigli karlovačku lovnu kinologiju idu gradu Karlovcu i gradonačelniku Damiru Jeliću te karlovačkom županu Ivanu Vučiću koji su dali sve potpore kako bi se ove manifestacije mogle održati sukladno Strategiji razvoja lovnog turizma Karlovačke županije koja je za sada prva i jedina u Rešublici Hrvatskoj. Ono što na čemu sada svakako valja dodatno poraditi je povećanju fonda jedine isplative sitne divljači, i to prvenstveno trčke, fazana i zeca, koje su oduvijek nosile lovni turizam karlovačkog kraja.

Portal

Divljač i Psi

Kako nam dolazi sezona lova na fazane, tako je vječno, ili barem najčešće viđeno posljednjih desetak godina, jedina praksa ispuštanje fazana „pred pušku“ za otvorenje lova, sa časnim iznimkama pojedinih lovoovlaštenika koji grade prihvate i ispuste, što smo vidjeli na par svijetlih primjera u Slavoniji, dijelu središnje hrvatske te u dijelu Dalmacije, no njih nažalost danas ima u promilima. Tako poučeni tim najčešćim „iskustvom pred pušku“, ako se taj model može uopće nazvati pravim lovnim gospodarenjem, mogu se čuti komentari kako je postotak odstrijeljenih fazana koji su ispušteni na taj način vrlo malen a uz to ništa ne ostaje u reprodukciji?!

Na ovu temu valja okrenuti koju stranicu hrvatskog lovstva unatrag i detaljno sagledati o čemu se radi. Prvo i osnovno se treba pozabaviti sa onima koji govore da imaju i love samo „fazane divljake“, odnosno razumljivo rečeno fazansku divljači koja se reproducira u prirodnom uzgoju. Rezultat takvih prirodnih populacija fazana je upravo i poanta teme ispuštanje „pred pušku“ ili preko prihvatilišta i ispusta. Zavirimo li malo u prošlost i razgovarajući sa lovcima dužeg staža, jasno se može čuti kako na prostoru danas suverene Republike Hrvatske gotovo da nije bilo nizinskog i brdskog lovišta koje nije imalo najmanje jedno, ako ne i više, prihvatilišta za prihvat te ispusta za ispuštanje fazana, ali i trčke. Nažalost,općenita manija za štetnim divljim svinjama koje gospdare same sobom i čine ogromne štete hrvatskom lovstvu i poljoprivrednicima a koja je nažalost uglasnom vođena kilom mesa, jer trofeji su zaista rijetki, te sa mladim ljudima koji nisu imali priliku naučiti nešto o pravom lovnom gospodarenju gdje se divljač uzgaja, ispušta i podivljava dovela je do loše slike i nebrige za sitnu divljač generalno. Uz to modeli ispuštanja i gospodarenja ispuštenom sitnom divljači na prostoru Hrvatske su ostale na uvjerenjima od pred 20 i više godina s obzirom da su do sada prevedena stručna štiva iz lovstva bile općenite knjige bez konkretnih „know-how“ ili „kako-uraditi“ nešto specifično u ovom kompleksnijem resoru gospodarenja. Tako je upravo na način dobrog ispuštanja, sustavnim i kvalitetnim podivljavanjem fazana stvorena populacija pravih „divljaka“ koji su posljednjih desetak godina nažalost prepuštni samoodržanju uz minoran ili nikakav rad da se njihova populacija obnovi i poveća.

Kvalitetan ispust za fazansku divljač i trčke (izvor: www.odgc.iepheasant-release)

Ipak, njihovo samoodržanje ukazuje na kvalitetu hrvatskog staništa koje oni koji trebaju ne znaju, niti žele iskoristit. Pridodajte još takvom „gospodarenju“ apsolutno nerazumljivo zaštićene vrane i svrake u sezoni kada ih se u ostatku Europske Unije lovi ne samo puškom, nego i zamkama, uz ogroman pritisak škanjaca koji su pod trajnom zaštitom te lisica, čagljeva i kuna koje se često „ne pucaju“ tijekom lova da ne bi poplašili svinje nastaje žalosna ali istinita hrvatska lovna stvarnost! Ipak, ovakav pristup lovnom gospodarenju apsolutno ne smijemo i ne možemo pripisati našim hrvatskim lovcima koji lov istinski vole, već onima koji generirajući financijsku dobit nisu poduzeli ništa da ih vode ukorak sa vremenom te razviju hrvatsko lovstvo kao gospodarsku, turističku i rekreacijsku granu kako joj i priliči. Pitanje koje nam se ovdje ponovno postavlja je dali je to učinjeno slučajno, ili iz neznanja jer je prepušteno volonterizmu, ili pak namjerno ostavljajući hrvatsko lovstvo i mlade stručnjake sa školom na marginama europske lovne scene ponekad im mažući oči kako smo upravo mi uzor svima u lovstvu – pitanje je istinski kome to jesmo?

No, kako bi ipak proširili vidike novih naraštaja lovaca treba započeti teme i znanjem pomoći da pokušamo pokrenuti i ovaj dio hrvatskog gospodarstva koji je sa svim ostalima u šestoj godini recesije zaredom.  Tako valja postaviti pitanja koji su uopće problemi za ispuštenu sitnu divljač, fazane i trče:

  1. Čitav život divljač iz umjetnog uzgoja je hranjena visokoproteinskom hranom koja joj je u jednom trenutku oduzeta te je ispuštena da se za nju sama snađe. Valja svakako imati na umu čitav niz promjena na unutarnjim organima koji se događaju uslijed takvog prelaska na drugi tip hranjenja sa smrtnim posljedicama.
  2. Apsolutno ne poznavanje što su to predatori te na koji se način od njih sakrivati i bježati. Nitko u Hrvatskoj niti ne zna što je „dogging“ ili vraćanje i podivljavanje sitne divljači pomoću pasa.
  3. Vrlo bitan i važan moment kod sitne divljači je osjetljvost na atmosferilije, posebno kišu i rosu. Divljač na hrani iz umjetnog uzgoja sa sigurnim skloništem od kiše i rose nije razvila sustav masnoće koje ju štiti da joj se perje ne smoči te da joj ne oteža let što se može vidjeti kod ispuštenih fazana na početku lovne sezone kada toplo kasno ljeto ima puno rose ili padne kratka kiša.

Recimo da su ovo samo tri osnovne stvari koje svaki lovac mora imati na umu kako bi gospodario svojim lovištem te jedinom profitabilnom sitnom divljači koja budimo realni izgradila gotovo 99% lovačkih domova širom Hrvatske. Bez obzira koliko se to možda činilo zahtjevno, skupo, ili sa puno posla, istina je sasvim suprotna. Samo jedno dobro pozicionirano prihvatilište riješava sve ove probleme te „stvara“ fazansku divljač koja ima izrazito veliki postotak preživljavanja, velik postotak odstrjela nakon ispuštanja, za manje novaca kupuje se veća količina mlađe divljači te dolazi do apsolutne mogućnost formiranjan matičnih jata i reprodukcije istih u proljeće. Onon što je razumljivo pitanje koje se nakon ovoga postavlja je slijedeće: Koliko to novaca košta?

Realno, jedno dobro prihvatilište, koje se odmah može koristiti i kao ispust, za okvirno 200 do 250 fazana dimenzija 25X25m od žičanog pletiva visine 1,5m kompletno zatvoreno žicom košta između 7.500,00kn do 8.000,00kn i investicija je koja traje najmanje desetak godina uz neka minimalna održavanja a daje vrhunsku lovnu i reproduktivnu divljač. Naravno ovdje se ne računa rad koji i ovako dajemo za unaprijeđenje lovstva i lovno gospodarenje dok stupovi mogu biti najbolji i gotovo te vjerojatno besplatni ili jako jeftini bagremovi stupovi promjera 15 – 20 cm. Kod nizinskih lovišta odlično je ako se prihvatilište pozicionira u sredini terena s time da je najbolje sa malčerom očistiti dio grma ili živice na način da malčer napravi čisti prostor gdje se postavljaju stupovi i mreža a u sredini ostavi živicu na 1,5-2m visine preko koje također ide žičano pletivo.

Ispust zaštićen električnim pastirom nakon što je otvoren krov da fazanska divljač može sama ulaziti i izlaziti uz sigurnost i zaštitu koja im u toj fazi podivljavanja još treba. (izvor: Top Farm Shoot)

Obavezno vanjski dio žice treba osigurati da ga ne prokopa lisica ili čagalj i to na vrlo jednostavan način da se napusti 50cm žice na van i sa napravljenim U profilom učvrsti u zemlju. Puno jednostavniji i učinkovitiji način od kopanja i ukopavanja žice 30cm u zemlju a ujedno i žica ne propada kao kad je ukopana u zemlju. Donjih 30-40cm visine obavezno obiti limom ili daskama jer mladi fazani guraju glavu kroz žicu i ptice grabljivice i lisice ih jednostavno ubijaju i čine veliku štetu. Najbolja i najednostavnija zaštita od kuna i lisica osim električnog pastira su solarne svijetiljke koje se pune preko dana a svijetle noću i koštaju oko 20 kuna. Dovoljno je 5-6 takvih koje se jednostavno uguraju kroz žicu na krovu ispusta ili prihvatilišta.  

Ispravna hranilišta za fazansku divljač i trčke, tzv."bačvica hranilište" ,koja se postavljaju u ispustu i izvan njega. Ne privlače predatore kao klasične strehe, ne propada hrana koja ne trune na tlu te je broj hranilišta u lovištu puno veći i zadržava ispuštenu sitnu divljač na mjestu ispuštanja (izvor: www.odgc.iepheasant-release)

Sam tip prihvatilišta ili još bolje prihvatilišta i ispusta u jednom može biti:

a)      Fiksni tip prihvatilišta/ispusta

b)      Prijenosni tip prihvatilišta/ispusta

c)       Zatvoreni tip prihvatilišta/ispusta

d)      Poluotvoreni tip prihvatilišta/ispusta

A kod kod izgradnje je nužno pripaziti na mjesto u lovištu na kojem će biti izgrađeno o kojem će ovisiti i način ispuštanja divljači u lovište.

Ispušteni fazani koji postaju "fazani divljaci" i lako stvaraju potomstvo u prirodi te su vrhunski letači za lov. (izvor: www.mrsportlyskitchen.wordpress.com, Picture by Ricardo)

 

Portal

Divljač i Psi

 

Iz pisanja vrsnog pisca, umjetnika, lovca i sokolara Bena Crane iz Velike Britanije, saznajemo o lovu na vrlo atraktivnu divljač koja je dostupna tijekom čitave godine a izvrsna je za prave lovne sladokusce, kinolog i sokolare. Nažalost zanemarena na prostoru Republike Hrvatske bez obzira na zakonsku osnovu koja ga svrstava u lovnu divljač koja se lovi tijekom čitave godine.

Ben Crane za posjeta Hrvatskoj.

Nakon nekoliko posjeta Hrvatskoj, shvatio sam da je ona u gotovo svim pogledima mnogih vrsta divljači, staništa i pristupa lovnom terenu, bolja od Veliku Britaniju. Ipak, postoji jedno područje gdje Velika Britanija nadmašuje Hrvatsku, a to je odstrjel, lov mrežom, zamkama ili sokolovima na kuniće. Razlog tome je vrlo jednostavan, mi ih, za razliku od  lovaca u Hrvatskoj imamo u velikom broju. Ipak moram priznati da me to ostavlja u velikoj nedoumici jer su klima i tereni u Hrvatskoj apsolutno savršeni za njihov opstanak i razmnožavanje. U stvari, stanište u Hrvatskoj je u usporedbi sa mojim britanskim superiornije u svakom pogledu, te me njihovo nepostojanje još više zbunjuje.

Engleska inače ima dugačku i kompleksnu povijest sa «malim» kunićima. Oni za lovca koji ih odstreljuje, lovi sokolovima ili lovi na bilo koji drugi način, predstavljaju vrhunski lovni užitak svakoga lovnoga dana, uz još jedan savršeni dodatak, kunići su fenomenalnog okusa za jelo. Kao i većina ostalih stvari u Velikoj Britaniji, introdukcija kunića je ostvarena, sa nazovimo ih, «posjetiocima Otoka». Jedan od prvih argumentiranih dokaza je bio taj da su Rimljani upravo mogli biti ti koji su prvi donijeli kuniće (kao što su to učinili sa fazanima i zečevima). Ipak mnogo čvršći dokazi stoje na strani Normana (Vikinga) koji su ih ipak unijeli iz Francuske nakon osvajanja.

U tada vrlo mladoj Engleskoj su čak postojali specijalno odabrani «lovočuvari za kuniće» koji su se zvali warreners (od eng. warren – naziv za kunićju rupu) čiji je jedini posao bio čuvati kuniće u zatvorenim područjima. Kunići su u to vrijeme bili jako cijenjeni zbog krzna i mesa za koje se je dobivao izrazito velik novac. Na pojedinim velikim posjedima, warreneri su imali posebno izgrađene «kuće za kuniće» ili bolje rečeno građevine, koje su izgledale kao mali tornjevi koji su im omogućavali da ih drže na oku, i što je još važnije da ih čuvaju od lovokradica.

Također je vrlo interesantno da su takve «farmske kunićje rupe» imale ugrađene zamke tako da kunići nisu mogli konstantno izlaziti van iz rupe već se je to radilo ciljano sa vretnama. U osnovi je bio sagrađen dugački kanal u rupi te kada bi kunić hodao kroz taj tunel njegova težina bi podigla klackalicu koja je prolazila kroz tunel i zadržala kunića u malom prostoru koji je bio lako dostupan izvana. Na taj se je način svakodnevno po potrebi vadio određeni broj kunića koji bi služili kao potpuno zdrava hrana za večeru a ne bi se uznemirivala čitava kolonija.

Na ovaj način se je čuvanje i povećanje njihovog broja lako provodilo. Warreneri su i inače bili izrazito iskusni ljudi, kada se je govorilo o gospodarenju sa divljači, odnosno bili su u rangu tadašnjih najboljih ovčara i stočara. Na taj način bi oni godišnje proizvodili 10 000 do 12 000 kunića za lov (1874 godine se je samo na posjedu Ashburnham odstrijelilo 10 516 kunića) ali su također i znali kako kuniće zadržavati samo u područjima gdje su to oni željeli. Tek kasnije, nakon jedne ili dvije veće promjene u poljoprivrednoj praksi Velike Britanije populacija kunića se je raširila po čitavom otoku kao vrsta koja se lovi 365 dana u godini na gotovo sve moguće načine.

Nakon tih novonastalih promjena u britanskoj poljoprivredi sva do tada marginalizirana zemlja je postala izrazito profitabilna te su je seljaci pretvorili iz zemlje za «kunićje rupe» u «zemlju za usjeve». Ubrzo nakon toga donesen je i zakon o okrupnjavanju zemljišta (komasaciji) te su mnoga podijeljena polja okrupnjena u velike plohe za velike poljoprivredne prinose. Uz to se je krenulo i sa odstranjivanjem živica koje su inače bile osnovno stanište za život i zaklon kunića. Konačno nakon toga, dogodio se je i veliki preokret u oružarstvu i balistici te je lov sa puškom došao na prvo mjesto što je u tome trenu i dodatno povećalo pritisak na kuniće. Ali uz sve to zanimljivo je da se još tada jedan duži vremenski period pazilo tko, kako i kada lovi kuniće a kazne za lovokradice su bile izrazito oštre i žestoke.

Nakon toga do 1930. godine populacija kunića je narasla do okvirne brojke od 50 miliona. Ali ubrzo nakon toga pojavila se je bolest Myxomatosa koja je tu brojku jako desetkovala i svela na potpuno prihvatljiv i dobar broj. Od tada sve do danas, u trenucima kada bi se dogodilo da brojka kunića poraste malo iznad optimalnog broja pojavljuje se Myxomatosa te je brzo svede na prihvatljiv broj. Uz to, danas se je u taj aspekt još aktivnije uključilo i lovno gospodarenje te se kunić lovi 365 dana u godini i daje prvoklasni sport za lov vretnama, puškom i sokolovima a gigantske brojke njihove populacije i štete koje su činili su ostali samo povijesni zapisi. 

Životni prostor kunića

Ono što je još jedna velika prednost kod lova na kuniće jest kada god to poželim trebam napraviti svega pet minuta hoda da dođem do prvog kunića nakon što izađem iz kuće. Njih se zaista može pronaći u svakom šumarku. Čak u posljednje vrijeme mi treba zaista malo vremena da pronađem kuniće jer prvu rupu imam pod grmom lovora u dvorišta. Ipak, ako zaista želim veliku brojku jednostavno se prošećem u šumu iza kuće.

Bez obzira što kunići stanišno najviše preferiraju terene zarasle u kupinu, koprivu, paprat i dijelove gdje se nalaze srušena
stabla, oni će također naći svoj dom i životni prostor u bilo kojem zapuštenom dijelu u ljudskoj okolini. Sposobni su napraviti koloniju na bilo kojem zapuštenom terenu, pod napuštenim poljoprivrednim strojevima, ostavljenim cijevima ili nekim sličnim mjestima. Sve ovo nabrojeno su i mjesta gdje ja i ostali lovci nalazimo priliku za lov na kuniće.

Divlji kunići se lako prilagođavaju terenu.

Kunići također vole raditi svoje nastambe u mekanoj zemlji nasipa koje se nalaze oko pojedinih polja a vole koristiti i obrađenu zemlju u sredini polja gdje rade labirinte iskrižanih tunela pod zemljom. Dubina njihovih tunela može varirati od pola metra do nekoliko metara u dužinu i dubinu. Osobno mi se je nebrojeno puta dogodilo da moram iskopavati vretnu iz rupe u zemlji jer je uhvatila kunića metar i pol pod zemljom. Zaista, teško je pronaći dio terena u Velikoj Britaniji na kojem kunići nisu u prolazu ili imaju svoje nastambe u neposrednoj blizini.

Rupe iz kojih se istjeruju kunići pomoću vretni.

Lov na kuniće

 

Najčešći i najuobičajeniji način lova je da se u rupu gdje su kunići nalaze pusti vretna (afrički tvor) a na druge izlaze se postave mreže u koje oni utrčavaju dok izlaze van. Isto tako, pošto je kod nas uvelike razvijen lov vretnama, postoje čak i ljudi koje se bave samo njihovim uzgojem i njihovom obukom za lov – tzv. ferreters (eng. ferret – vretna). I sam posjedujem dvije ženske vretne – Keith i Rebel. Inače se kod nas u Velikoj Britaniji u slengu ženke vretni nazivaju nazivaju jills (đils) koje se najčešće koriste u lovu dok malobrojni lovci koriste veće mužjake koji se u slengu nazivaju hobs. Razlog tome što se više koriste ženke je to što su one manje te ih kunići koji bježe lako preskoče u rupama i izađu van dok ih mužjaci dosta puta znaju uhvatiti u rupama i tada ih morate zajedno sa kunićem kopati van.

Od moje dvije ženke, stariju koja se zove Rebel, sam kupio već treniranu za lov dok sam mlađu Keith samostalno trenirao. Upravo zbog toga što sam Rebel kupio od profesionalnog uzgajivača i lovca sa vretnama ona ako i uhvati kunića zajedno sa njime izađe van iz rupe. Keith je po tom pitanju malo drugačija i ako uhvati kunića voli sa njim ostati pod zemljom.

Moje vretne (ferret) ili afrički tvorovi.

Ono što je bitno kod lova sa vretnama je da ih se mora nabaviti dok su jako mlade i što je više moguće socijalizirati sa lovcima, oružjem, psima ili sokolarskim pticama. Na taj način, kada kasnije tijekom lova izlaze iz kunićeve rupe rado žele doći do ljudi koje poznaju od mladih dana i ne boje se njihove prisutnosti.

Što se tiče lova sa vretnama i harisovim jastrebovima, koji ja najčešće preferiram, je vrlo zanimljiv, jer harisi vrlo brzo shvate da ne diraju vretne i samo ih prate kod ulaska u rupu očekujući izlazak kunića. Isto tako vretne su poprilično žestoki borci i same naprave svoje mjesto u lovnom timu. Jedna zanimljiv stvar koja se često puta događa u lova sa vretnama jest da kunići, koji inače imaju jako razvijen sluh, dosta puta ne registriraju vretnu te ostaju u rupi i ne izlaze van. Tada ih vretne znaju uhvatiti za potiljak i usmrtiti u rupi. Zbog toga razloga na vretnu stavljam malu ogrlicu sa odašiljačem tako da odozgo lako lociram mjesto gdje vretna drži kunića i iskopam je van zajedno sa kunićem.

Način na koji se pronalaze aktivne rupe sa kunićima je najčešće takav da se potraži njihov izmet i tragovi hranjenja na travi u okolici rupa. Ako se u tom slučaju lovi sa harrisovim jastrebom pustite ga na drvo a vretnu pustite u rupu. Vrlo brzo nakon toga prvi kunić izlazi van i ptica ima prvu priliku za pokušaj leta. Pošto su u sokolarenju upravo najbolje kombinacije harissa i kunića,  u smislu lovca i lovine, mnogi letovi ostaju neuspješni i kunići pobjegnu u rupu. Ipak, upravo je to ono zbog čega je ovaj način lova čini zanimljivijim a lovac i lovina imaju jednake šanse za bijeg ili ulov. Ono kako ja još često puta lovim sa harrisom je da koristim termike i vjetar pa lovimo iz zraka. Na taj način Cody kruži iznad rupa u koje puštam vretnu i čeka kunića na kojeg se zatim obrušava iz zraka. Takav lov nije baš lako izvediv jer veliki faktor u lovu imaju trenutne vremenske prilike na terenu. Ipak, kada pogodite trenutak dobrog vremena tako da je ptica centrirana točno iznad vas a vretna potjera kunića van iz rupe sokolar će doživjeti jedan od najljepših trenutaka u lovu. Osobno u lovu često puta koristim i svoju kratkodlaku vižlu Elie koja markira kuniće kada ih lovimo po obraslim šumarcima ili šikarama. Inače za takav lov na kuniće se ovdje najčešće u velikom broju koriste španijeli (engleski koker španijeli i špringer španijeli) koji su idealni psi za lov na ovu vrstu divljači.

Lov na kuniće puškom

Što se tiče lova puškom, princip je u osnovi isti. Lovci pronađu rupu koja ima tragove da se kunići u njoj nalaze, a i tada im mnogo puta kod lociranja aktivne rupe koriste i psi ptičari koji markiraju rupu u kojoj se nalaze kunići. Nakon što su odradili prvi dio posla i pronašli aktivne rupe, lovci se postave u liniju iza rupe i unutra puštaju vretnu. Nakon što krenu van iz rupe vrši se odstrjel kunića. Treba napomenuti da je odstrjel vrlo težak jer oni nikada ne bježe u jednoj liniji već što je što još više moguće lijevo desno. Upravo takav način trčanja poprilično otežava lov i daje mu dodatnu strast.

Sve u svemu, kunići u Velikoj Britaniji su fiksacija tisuća i tisuća lovaca. Oni daju cjelogodišnju lovnu sezonu za lovce sa puškama, sokolare, kinologe i ostale ljubitelje lova na bilo koji zakonski dopušten način. Uz to, njihova je prednost što imaju odličan prirast, razmnožavaju se čitave godine te su izrazito brza lovna divljač koja će zadovoljiti mnoge istinske lovne sladokusce.

Svakako valja istaći da su u Francuskoj napravili povratak kunića u lovišta koji su ubrzo očistili zarasle kupinjare i šikare te povećali površine livada što je za uzrok imalo povećanje trofejne vrijednosti srneće divljači koja je dobila više kvalitetne ispaše.

Portal

Divljač i Psi

Najbolji časopis o lovstvu u Hrvatskoj i šire - Dobra kob na kioscima od 18. kolovoza 2015. godine!

 

 

 

VATRENI STAMPEDO SMRTI
PELJEŠAC: 80 muflona u požaru na brdu Ćućin

SPAS IZ CISTERNE
LOVREĆ: Srne ginu na vrućem asfaltu

KADROVSKA RJEŠENJA
Posao za 1000 stručnjaka lovstva

ZAŠTITA NEBESKE PTICE NA CRESU
Gradi se sanatorij za bjeloglavog supa

DRUGA STRANA GRANIČNE CRTE
Trofeji u BiH zapeli u - foteljama!

SA ČEKE
* Bože Ećim odstrijelio kapitalnog vepra
* Medu "ulovile" kamere na Biokovu

BIZNIS / Na bubnju najelitnije hrvatsko lovište
Zašto Ivica Todorić prodaje LG "Moslavina"?

U ŠPICI SVJETSKIH NOVITETA * Prva pomoć za pse protiv trovanja i alergije
* Sačma za divljač "napunjena" smolom
* Zaštitni šamponi neutraliziraju lovčev miris

BRAČKI NESPORAZUM
E, da nam je bokun Vidove gore

LOVAČKI PSI U VRELIM LOVIŠTIMA
* Kako prepoznati ugriz zmije odoka
* Divlji ječam opasan za svako uho
* Nagli skok u vodu izaziva šok
* Ne dopustite da se pas vozi na propuhu
* Dlakavi kaput štiti od topline

PORTRET / Meštar, uzgajivač i etički lovac Zlatko Gusić
Zlatko tijarički lavljeg srca

KINOLOŠKE SMOTRE
SPLIT: Paradiralo 5700 ljepotana iz čitavog svijeta
VRLIKA: Brik Lički potvrdio europski trijumf

LJETNI GASTRONOMSKI SPEKTAKL ISPOD SVILAJE
Cijela Vrlika mirisala na lovački gulaš

 

PRETPLATITE SE POZIVOM NA BESPLATNI TELEFON 0800 1230

Portal

Divljač i Psi

 

Nikako ne propustite novi broj "Dobra kob"

U PRODAJI OD 16. SRPNJA

 



ŠPICA PROPISA

Štete pasa lutalica plaćaju gradovi

 

PAŠARENJE BEZ REDA

U zakupljenim lovištima ovce ne smiju blejati!

 

LOVAČKA BAHATOST

Istarski mudrijaši, ali ne samo oni

 

POSLIJE IZBORA

Nediljko Dujić: Hvatamo korak s Europom

 

POREMEĆENA PRIRODA

Ivica Perić otkrio risa na Pelješcu

 

IMOTSKA PRIČA

Jarebica čukar doletjela na Crveno jezero

 

URBANA KINOLOGIJA

Lovački pas nije kućni ljubimac

 

RUTAMA CRNE DIVLJAČI

U kljovama se krije hvarsko blago

 

TRŽIŠTE

- 'Pametno uho' savršeno lovi s čeke

- Boja na meti pokazuje pogodak ili promašaj

 

LJETNI GUŠTI LOVA

Oprez, ptičaru škode vrućine!

 

ISHRANA

Zašto je svakom psu važan selen

 

PAS S KARAKTEROM

Sule je bija silan, presiguran u sebe

 

 

Da bi se kvalitetno prikazala moguća financijska dobit u lovnom turizmu kroz krupnu ili sitnu divljač najbolje je to vidjeti na primjeru iz prakse. Kao najbolji primjer je uzeti terene u Hrvatskoj koji su bogati prirodnom populacijom poljske jarebice ili trčke. Ondje se uz vrlo kontrolirani odstrjel trčke prema lovnogospodarskoj osnovi isključivo za članove udruge, lovni turizam bazira na prodaji mirisa trčke za dresuru pasa ptičara, te proljetne i jesenske utakmice u traženju jarebica poznate pod nazivom eng. Field trail.

Tereni u Zadarskom zaleđu koji ostvaruju unosan lovni turizam od prodaje „mirisa“ poljske jarebice ili trčke.

Dresura pasa ptičara odvija se na način da vodič psa pušta da pas u terenu pronađe i markira jarebice, nakon toga mu on prilazi, pas na zapovijed vodi do jarebica i podiže ih te vodič simulira hitac puške iz startnog pištolja koji nosi u rukama. Kod utakmica svaki vodič pušta psa u turnus od 15 minuta u kojem pas mora pokušati pronaći jarebice te ih markirati nakon čega mu prilazi vodič, pas na zapovijed vodi do jarebica i podiže ih te vodič simulira hitac. Pas s obzirom na pravilnike od Međunarodne kinološke organizacije (FCI) može biti diskvalificiran i prije kraja turnusa od 15 minuta što je posebna tema samih utakmica no uplaćeni novac se ne vraća.

Financijska dobit od dresure otočnih i kontinentalnih pasa ptičara:

Trenutno za dresuru ptičara svaki vlasnik psa danas okvirno plaća 90 eura plus PDV po danu za dresuru od jednog do broja koje on sam može fizički izvesti na teren i dresirati. Znači broj pasa za dresuru u toj cijeni nije određen. Dresure pasa općenito počinju oko 01.08. tekuće lovne godine i traju svakoga dana dok ne počnu utakmice ptičara koje pak traju u prosijeku oko 30 dana računajući zajedno proljetni i jesenski period godine. S druge strane to znači da se u prosijeku oko 6 mjeseci u godini mogu dresirati psi. S obzirom da je to otprilike 180 dana dresure pasa bez odstrjela pomnoženo sa 90 eura po danu iznos zarade kreće se oko 16.200,00 eura što bi iznosilo oko 121.000,00 kn plus PDV bez ijednog odstrijeljenog kljuna trčke.

Dresura pasa ptičara i vodič koji u ruci drži napravu koja simulira hitac nakon podizanja jata ili parova poljskih jarebica ili trčki.

Financijska dobit od utakmica otočnih i kontinentalnih pasa ptičara:

Utakmice pasa ptičara (kontinentalnih i otočnih pasmina) u prosijeku obično traju oko 10 dana tijekom jeseni kada se traže jata trčki i 15 dana u proljeće kada se traže parovi trčki, ponovno u simuliranom lovu bez odstrjela gdje se hitac puške simulira startnim pištoljem. U prosijeku svakoga dana u jesenskom i proljetnom dijelu natjecanja sudjeluje oko 150 pasa po danu koji su razmješteni u više „baterija“ (skupina) do 15 pasa po bateriji. Kotizacija za učestvovanje u utakmici zna iznositi 35 eura po psu. To u konačnici iznosi 30 dana utakmica pomnoženo sa 150 pasa po danu pomnoženo sa 35 eura po psu. Ukupan iznos bio bi oko 158.000,00 eura ili oko 1. 185 000,00 kn. 

Utakmice pasa ptičara i podignute trčke nakon markiranja te simulirani hitac.

U ovom slučaju ukupna dobit od dresure i utakmice pasa ptičare za jednu lovnu sezonu iznosi oko 1.300.000,00 kn. Ako tu dobit stavimo u omjer sa cijenom jednog vepra u zlatnoj medalji koji prema cjeniku Hrvatskih šuma za lovnu iznosi oko 15.00,00kn uključujući lovnog pratitelja sa PDV-om ispada da bi godišnje u svim lovištima Hrvatskih šuma trebalo odstrijeliti 86 veprova u zlatnoj medalji kako bi se došo do gore navedenog iznosa koji donosi dresura pasa na trčke bez odstrjela. S obzirom da se u prilogu Kapitalnih trofeja u Hrvatskoj (Lovački vijesnik, 2010) na području lovišta Hrvatskih šuma u sezoni 2008./09. odstrijelilo 13 veprova u zlatnoj medalji, 6 u srebrnoj i 16 brončanih medalja jasno je vidljivo da je brojku od 85 veprova u zlatnoj medalji nemoguće ostvariti. Ovdje su za primjer uzeti podaci iz lovišta Hrvatskih šuma s obzirom da se ondje mogu dobiti najkvalitetniji podaci o cijeni, lovu i trofejama. Također je kao primjer od divljači ciljano uzeta divlja svinja s obzirom da je ima u svim lovištima u Republici Hrvatskoj u teško kontroliranom broju a mnogi su se na štetu sitne divljači isključivo okrenuli prema njoj bez obzira na stalne gubitke koje čini u poljoprivredi ta maloj isplativosti u lovnom turizmu.

Naravno, treba napomenuti da sva lovišta u Republici Hrvatskoj ne bi mogla imati jarebicu kao lovnu divljač, no ipak velika većina nizinskih i brdskih lovišta morala bi imati barem po nekoliko jata jarebica ovisno o površini livada i pašnjaka u strukturi površine lovišta kao što je to bilo do početka Domovinskog rata. Također su danas velike površine u Hrvatskoj pokrivene neobrađenim poljima koji u ovom momentu predstavljaju idealno stanište za jarebicu jer nema intenzivne poljoprivrede. Inače upravo je intenzivna poljoprivreda razlog nestanka poljske jarebice u ostatku Europe jer je uništila prostor za gniježđenje i zaklon jarebice te na taj način povećala ugibanja kod pilića zbog nedostatka kukaca potrebnih za rast perja u prva tri tjedna života te kasniji nedostatak zaklona za skrivanje od predatora  (Bezzel 1982; Eislöffel 1996; Flade & Jebram 1995; Kaiser & Storch 1996, Kaiser 1997; Kugelschafter 1995; Meriggi et al. 1990; O’Gorman 2001; Panek1991, Panek & Kamieniarz 2000a, b; Potts 1980; Sotherton et al. 1998; Turtola 1998; Wübbenhorst & Leuschner, 2006.). A uz to, jasno je da takvo stanište, neobrađena polja, livade i travnjaci idealno odgovara jarebici jer je ona vrsta umjerenih stepskih travnjaka Centralne Europe i Azije (Aebsicher 1997).

Nažalost zbog ne strateškog, volonterskog i ne gospodarskog smjera lovstva, čak ignorirajući da je samo gospodarstvo po definiciji zakona o lovstvu za lov stavljeno na prvo mjesto, lovni turizam u Hrvatskoj ostaje sa mnogo neiskorištenog potencijala koji se lako evaluira na danas izrazito održive načine lova bez odstrjela divljači koji se uklapaju u Europsku povelju lova i bioraznolikosti (Council of Europe, 2007.). Na ovaj način Lijepa Naša dodatno bi bila osnažena vrlo kvalitetnim gospodarskim rastom i svakako novim direktnim i indirektnim radnim mjestima što se nažalost do sada ne događa niti u tragovima.

Tereni od Karlovca do Vukovara, poznatim i kao panonskom dijelu Hrvatske, idealni su za ponovnu obnovu fonda poljske jarebice ili trčke (Perdix perdix L.) te ovakav oblik lovnog turizma.

 

Portal

Divljač i Psi

 

Ne propustite od 16. lipnja 2015. godine na kioscima hrvatski lovački časopis svjetske klase - Dobra kob!

 

 EKSKLUZIVNO
USTAVNI SUD: Lovci ne odgovaraju za propuste cestara
Piše Siniša Štimac, odvjetnik

DRUGO LICE PRAVDE:

Zar ćemo okretati leđa krivolovu?
Piše Jakša Tomić, odvjetnik

SVIJET DIVLJINE
Trofeji rokću iz gatera
Kljove su strašno oružje

Piše prof. dr. sc. Zoran A. Ristić

LOVCI S NAUKOM
Miroslav Buneta: U lovu ne lovi svijetlo oružje
Marijana Kudrić: S Vidove gore puca pogled na krivolov!
Marijan Bradaš: Lovci, molim, poštujte divljač


SUSRET S POSKOKOM
Kako psu pružiti prvu pomoć u lovištu
Piše dr. vet. med. Perica Tucak

TROFEJI
Bože Ećim s krunom šesterca
Stipe Šabić sa srebrnim medom


ZANIMLJIVO TRŽIŠTE
Ekstravabilice vabe sve što leti i trči
Ručne svjetiljke 'kao topovi'
Superkamera oči i uši svakog lovišta
'Digital Eye' lovi na 400 metara

Piše Vedran Martić

KOLUMNA: PAS S KARAKTEROM TONKE ALUJEVIĆ
TOPLA BANJA: PSI ZAPLIVALI NA PAZDIGRADU
PRINOVE: ŠTENE RASTE NA SISI I LJUBAVI

EKSTRAFELJTON: 90 GODINA HRVATSKOGA LOVAČKOG SAVEZA

Portal

Divljač i Psi

 

Nažalost i ponovno, divlje svinje čine velike štete. Ovoga puta u pitanju nisu usjevi, gdje problemi sa štetama tek slijede, nego promet. Kako prenosi portal Radio Mrežnica divlje svinje su na autocesti A1 kod tunela Sveti Marko istrčale pred vozilo koje se od siline udarca i zapalilo tako da su intervenirali i vatrogasci JVP Karlovac.

Divljač bez trofeja, meso bez plasmana, prekobrojnost, štete na usjevima, sitnoj divljači, pojedinim mladuncima krupne divljači i u prometu......kuda ide hrvatsko lovstvo?

Kako stvari stoje, ova prekobrojna vrsta divljači čini sve veće štete, dok u lovnom gospodarenju i lovnom turizmu ne opravdava svoju brojnosti niti kvalitetom trofeja niti mogućnošću plasmana mesa. Uz to od nje pati poljoprivreda, sitna divljač ali i pojedini mladunci krupne divljači te stvara i dodatne probleme u prometu a lovoovlaštenici grcaju u financijskim problemima kako štete podmiriti dok su premije osiguranja od štete koje prouzrokuju divlje svinje postale ogromne. Na sreću, ovoga puta izbjegnute su ljudske žrtve no što će biti u skorijoj budućnosti teško je predvidjeti. Svakako se što prije valja razmotriti treba li divlju svinju staviti tijekom čitave godine za lov bez lovostaje, kao što je primjer u nekim susjednim europskim zemljama, te izvršiti detaljnu kontrolu koliko se ona stvarno dodatno prihranjuje s obzirom na toliko povećanje brojnosti.  

Portal

Divljač i Psi

Uvaženi docent znanosti lovstva i kinologije Ivica Bošković sa Zavoda za lovstvo, pčelarstvo i ribarstvo sa Poljoprivrednog fakulteta iz Osijeka konačno donosi istinu o kvalitetnim jelenima sa Novog Zelanda iz prve ruke. Ujedno ovdje po prvi puta vidimo da kvalitetu jelenske divljači ne "nosi šuma" nego kvalitetna ispaša i travnjaci, upravo ono što se mnogo godina krivo tumači na našim prostorima.  Ono što je još zanimljivije je da uz visoko kvalitetne jelene na istom terenu obitava vrlo stabilna i brojna populacije fazana, virđinijskih prepelica, poljskih jarebica ili trčki, pataka različitih vrsta, kalifornijske prepelice, vrlo brojna i stabilna populacija zečeva, divlji kunići u ogromnom broju i love se bilo kada i koliko god želimo zatim tar, divokoze, američki bizoni, sika jeleni itd. Upravo ovo dokazuje kako godinama u krivom smjeru uvjetno rečeno "izoliramo" određene terene za određene vrste divljači a u konačnici niti imamo konkurentnu trofejnu divljač dok je sitna divljač već pomalo u zabrinjavajućoj silaznoj putanji.

Slika 1. Pasionirani lovaci i kinolog doc. dr. sc. Ivica Bošković sa odstrijeljenim jelenom iz otvorenog prirodnog lovišta.

Dugo godina slušam, a po malo i čitam vrlo zanimljive, intrigantne i različite priče o jelenima „mutantima“ s Novog Zelanda. O njima uglavnom pričaju i pišu ljudi koji nikada nisu bili tamo i nikada nisu lovili „takvu“ divljač. Pojedinci koji su imali sreću ili novaca financirati put i lov na Novom Zelandu obično nisu bili adekvatne naobrazbe i stručnog znanja da bi vidjeli i prepoznali ključne elemente za izgradnju velebnih trofeja. „Čast iznimkama“ i ljudima od struke, ali takvi obično ne pišu po glasilima i forumima na kojima se šire priče o „nabildanim i dopingiranim“ jelenima iznimne trofejne kvalitete.

Imao sam sreću da kao dio tima s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku boravim kao gost u jednom lovištu na N. Zelandu. Prije svega puno HVALA koncesionaru lovišta na domaćinstvu i brizi oko nas, a i ljudima i ustanovama koje su nam omogućile studijski boravak. Ovo putovanje mi je dodatno „otvorilo oči“ i potvrdilo moje dugogodišnje razmišljanje da se velikim znanjem, zalaganjem i stručnim radom može postići jako puno.

Jasno mi je da je većina fotografija koje gledamo na internetu prije svega napravljena u promotivne svrhe i namjena im je „da se upecaju ljudi koji imaju novac“. Pravilnim izborom mjesta za fotografiranje, adekvatne pozadine, kuta i udaljenosti snimanja, te nebrojeno snimljenih fotografija dok se ne dobije ona prava stvoren je mit o „jelenima mutantima“ iznimnih trofeja.

Prvi jeleni su na Novom Zeland uvezeni davno zajedno s kolonizacijom i naseljavanjem prvenstveno engleza. Kako su dolazili koji naseljenici tako su sa sobom donosili domaće i divlje životinje iz područja od kuda su došli i služili su prvenstveno za jeftinu hranu za koju se nije trebalo brinuti u prirodi jer je opstajala bez veće brige „sama od sebe“. Bitno kasnije, otprilike prije 50-tak  godina jeleni su se počeli uzgajati zbog trofeja i tada je uvezeno veći broj grla za uzgoj u kontroliranim uvjetima i za napučivanje lovišta. Uvezeni su jeleni porijeklom iz Engleske (zbog velikog broja parožaka), iz Njemačke (zbog debljine grana i velike mase rogovlja), te iz Baranje (zbog duljine grana i parožaka, te tjelesne mase divljači). 

Prvo iznenađenje je nastupilo spoznajom da je jelen treća vrsta „domaćih životinja“ po brojnom stanju (poslije ovaca i goveda) i da se u impozantnom broju uzgaja na obiteljskim farmama za proizvodnju mesa i da je N. Zeland najveći izvoznik jelenskog mesa. No odmah sam se razveselio: ako se uzgaja u tolikom broju sigurno znaju puno o jelenu! Obilaskom centra za inovativne tehnologije i naprednu reprodukciju jelena te farmi za uzgoj jelena za meso dodatno sam se iznenadio. Vidjeli smo da se sve životinje nalaze na pašnjacima i da nigdje nema šume te na moje pitanje o miru u staništu i prostoru za dnevni odmor (šuma, itd.) dobio sam iznenađujući odgovor. Jelen pripada u porodicu goveda, tipična je pašna životinja i šuma mu u životu uopće ne treba (zbog ovoga ćemo stradati od šumara – oprostite)! Naime oni su iznijeli jasan stav da je šuma „prvenstveno nužno zlo“ i jako loše, tzv. „gladno stanište“ i ako želimo produkciju mesa ili trofeja da zaboravimo šumu jer jelen u šumi može zadovoljiti samo uzdržne potrebe za hranom, a produktivne vrlo rijetko i zbog toga nam jeleni trebaju 10 -13 godina da izgrade trofej do kapitalne vrijednosti. Šuma služi prvenstveno kao zaklon na mjestima gdje su jeleni konstantno uznemiravani (čini mi se da su tu prilično u pravu). Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini. Koncentrirana hrana se dodaje vrlo rijetko i u pravilu je dobivaju samo jeleni mužjaci za proizvodnju basta. Ukoliko se koncentrirana hrana iznosi i drugim kategorijama tada su to u pravilu krmiva koja sadrže građevne hranjive tvari s optimalnim odnosom minerala, a vrlo malim udjelom ugljikohidrata. Hormonski pripravci su strogo zabranjeni i ne koriste se! Obzirom da su najveći izvoznici jelenskog mesa kada bi se i kod kojeg uzgajivača našli ovakvi preparati  u mesu mogli bi zaboraviti proizvodnju doživotno!

 

Slika 2. Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini.

Jeleni za meso

Jeleni se uzgajaju iz nekoliko razloga: prvenstveno za proizvodnju mesa i otprilike 50% jelena se nalazi na ograđenim farmama za proizvodnju mesa. Sve životinje se nalaze na pašnjacima i uglavnom pasu travu, a dodatno se prihranjuju samo tijekom zimskih mjeseci (60 dana) i to stočnom repom, sjenažom i silažom. Svi pašnjaci su zasijani djetelinsko travnim smjesama i zanavljaju se otprilike svake desete godine. Povremeno se u pašnjake usijavaju poželjne vrste ukoliko se njihov udio smanjio. Prije zasnivanja pašnjaka napravi se detaljna analiza tla i ovlaštene institucije (fakulteti i instituti) naprave gnojidbene preporuke, u mini tvornicama gnojiva se napravi umjetno gnojivo traženog sastava i specifikacije. Za vrijeme ljetnih mjeseci i suše (1-3 mjeseca) se prema potrebi navodnjavaju pregonski pašnjaci. Sjenaža lucerke i travnih smjesa se redovito pravi za prehranu gravidnih dvizica i teladi, dok zrele košute zimi jedu silažu i stočnu repu. Repa se sije u sastavu farme pored pašnjaka  (padeka, gatera) i tijekom zime se pomiče električna ograda za 1 metar dnevno da bi se jelenima omogućilo hranjenje, ali da se spriječi gaženje i uništavanje usjeva.  Silo trapovi se nalaze u sastavu svakog objekta (padeka), tehnološki su izvedeni tako da se divljač sama hrani uz nemogućnost gaženja, zagađivanja i rasipanja hrane. Klasičnim selekcijskim i oplemenjivačkim metodama u stočarstvu konstantno se testira  uzgojna vrijednost (progeni i performans test) jedinki korištenih za rasplod i pravilnim izborom jedinki za rasplod postižu se vrhunski rezultati u uzgoju. Ovdje u uzgoju dominira istočnoeuropski tip jelena tzv. „beljski tip“.

Slika 3. Košute u kontroliranom uzgoju

Jeleni za proizvodnju rogovlja za bast

Daljnjih 30% grla jelenske divljači uzgaja se također na farmama, ali za proizvodnju rogovlja u bastu. U ovakvoj proizvodnji naglasak je usmjeren na proizvodnju što veće mase trofeja koji se u vrijeme basta reže, suši i melje u prah te kao takav prodaje u medicinske svrhe u zemlje istočne Azije (pripisuju mu se značajna medicinska i afrodizijačka svojstva). U ovakvom uzgoju se koriste jeleni kombiniranog genotipa i postotno su „u krvi“ podjednako zastupljena sva tri genotipa (engleski tip zbog broja parožaka, njemački zbog debljine grana i mase, a baranjski zbog duljine grana i parožaka). Jeleni za proizvodnju basta se tijekom zime i proljeća dodatno prihranjuju koncentriranom hranom i mineralno vitaminskim pripravcima kako bi izgradili što veću masu trofeja. Cilj je izgradnja i produkcija rogovlja, a ne masnog tkiva. Kukuruz se uopće ne koristi.

                               Jeleni za trofejni lov

Otprilike 20% divljači uzgaja se u ograđenim i otvorenim lovištima za trofejni lov. U ograđenim lovištima se uglavnom provodi kontrolirani uzgoj obzirom na genotip, dok je u otvorenim lovištima slobodni uzgoj. U kontroliranim lovištima se izbor parnjaka provodi prvenstveno prema potrebama lovozakupnika, odnosno klijentele koja dolazi u lov. Naime „američki tip lovca“ preferira prvenstveno jelene sa što više parožaka što veće duljine, a masa trofeja kao i opsezi pojedinih mjerljivih elemenata im nije presudna (uostalom formula za ocjenjivanje SCI i vrednuje upravo ta obilježja). Za takvo tržište se uzgaja tip jelena koji je dobiven planskim parenjima baranjskog i engleskog tipa jelena. Europski lovci preferiraju trofeju velike mase i velikih opsega (opseg vijenca, između nadočnjaka i srednjaka, srednjaka i krune), dugih grana te dugih nadočnjaka i srednjaka (upravo ono što se najviše vrednuje prema CIC-ovoj formuli).  Za europsko tržište se „proizvodi“ jelen u kojem je zastupljen njemački tip s 40%, a baranjski i engleski tip s 30% udjela genotipa.

U otvorenim lovištima trofejna kvaliteta jelenske divljači nešto je malo bolja nego kod nas (utjecaj genotipa i visokoselekcioniranih mužjaka koji se ubacuju u lovišta otprilike 2 godine prije odstrela kako bi se iskoristio njihov genetski potencijal u uzgoju) što nam govori da „ta famozna klima“ nije presudan čimbenik za trofejnu kvalitetu jelenske divljači već kvalitetan uzgojno selekcijski rad i kvalitetni pašnjaci.

 

Slika 4. Jelen iz prirodnog uzgoja u otvorenom lovištu

Vapiti jelen  (ima ga možda 1-2% u odnosu na običnog europskog jelena) kojeg svi spominju se u kontroliranim uzgojima drži odvojeno na zasebnim farmama i niti na jednoj farmi nismo vidjeli križanca između ove dvije vrste. U uzgojnom smislu vapiti ne popravlja  trofejnu vrijednost već samo masu tijela običnog jelena. No u zdravstvenom smislu je puno manje otporan od europskog jelena i svi ga uglavnom izbjegavaju.  U otvorenim lovištima ga ima vrlo malo i povremeno dolazi do križanja s europskim jelenom, no trofejna vrijednost ovakvih križanaca ne odskače jer vapiti samo produljuje  duljinu parožaka u kruni, ali značajno smanjuje njihov broj i masu trofeja.

Selekcija rasplodnih životinja je vrlo stroga i u kontroliranom uzgoju se koriste samo najbolji. Za primjer navodim samo podatak s jedne od farmi koja služi prvenstveno za proizvodnju visoko vrijednih rasplodnih životinja. Za daljnji kontrolirani uzgoj (umjetno osjemenjivanje i embriotransfer) se od 300 muške teladi bira samo 4 najbolja godišnje, dok se od 300 ženske teladi kao buduće „super majke“ za potrebe embriotransfera ostavlja 12 grla najbolje ženske teladi. Ostala telad se prebacuje na farme za proizvodnju mesa, u ograđena ili otvorena lovišta ovisno o kvaliteti. Rodovne knjige s uzgojnim rezultatima svih  jedinki u rodovniku (masa i  ocjena svake odbačene grane u životu jelena, zdravstveno stanje, itd.)  se vode od kad postoji kontrolirani uzgoj. Savez uzgajača jelenske divljači redovito izdaje bilten i časopis o proizvodnji jelenske divljači i pripadajuće opreme za proizvodnju. Svake godine se organiziraju aukcije rasplodnih grla starosti 2,5 – 6 godina s obavljenim svim testovima, a koje kupuju uzgajači divljači i zakupnici lovišta za potrebe svojih uzgajališta i ograđenih lovišta. Nakon 2 godine korištenja u uzgajalištu prebacuju se u ograđena ili otvorena lovišta za daljnju prirodnu reprodukciju. Nakon 2 -3 godine korištenja u prirodnom uzgoju bivaju zrela za odstrel. Korištenjem u uzgoju ovakvih dokazano genetski kvalitetnih grla značajno se povećala trofejna vrijednost i smanjila gospodarska zrelost grla za 2-4 godine u odnosu na Europu. 

Slika 5. Jeleni u otvorenom lovištu

Jasno mi je da klimu kakvu ima N. Zeland nemamo i da je ne možemo kopirati, ali sve ostalo možemo. Najveći problem su barijere u našim glavama! U ograđenim lovištima i uzgajalištima divljači kao i u lovištima lovozakupnika koji su zakupili državna lovišta i posjeduju obradivo tlo možemo zasijati pašnjake prema pravilima struke i osigurati vrlo kvalitetnu pašu bar 6 mjeseci u godini. Imamo stručne i znanstvene institucije te osoblje koje mogu odraditi edukaciju o važnosti i načinu selekcije, analize tla, gnojidbene i sjetvene preporuke, odabrati najpovoljnije djetelinsko travne smjese, a koje su voljne pomoći. Selekcijski odstrel možemo vršiti daleko kvalitetnije od sadašnjeg. U uzgajalištima se genetska struktura može za relativno mala sredstva značajno popraviti uvozom sjemena „Baranjskih“ jelena s N. Zelanda. Pojedinci koji kažu da to nije potrebno i da je to „naša genetika“ su samo djelomice u pravu. Naime osim „naše genetike“ stiglo bi nam i desetak generacija vrhunskog selekcijskog rada s „našim genotipom“, a koji bojim se mi  u Hrvatskoj nećemo napraviti nikada! Osim toga kvalitetno selektiran  „engleski i njemački“ tip jelena je odavno stigao  na europsko tlo natrag i nalazi se u više-manje svim značajnim uzgajalištima u Europi. Gospodareći jelenom na ovakav način prosječna trofejna vrijednost se može značajno povećati za relativno kratko vrijeme. Ne promijenimo li poglede i način rada u skoro vrijeme ostat ćemo na začelju u Europi po kvaliteti trofeja i prihodima u lovnom turizmu.    

Potencijal i znanje postoji, volja  i rješenja postoje, a postoji i argument da jelen ne živi samo u šumi i da uz šumara treba brigu i agronoma i veterinara jer samo združenim znanjem i snagama uz podršku nadležnih institucija možemo značajno popraviti kvalitetu jelenske divljači u Hrvatskoj!

Portal

Divljač i Psi

hostgator coupons 2013