Na poprilično poodmakloj vremensko crti koja ide kraju prve četvrtine prvih stotinu godina u 21. stoljeću, svašta se toga lošeg i dobrog dogodilo na prostoru lijepe nam domovine Hrvatske. Nakon završenog Domovinskog rata, i stvaranja nove, demokratske, europski orijentirane Hrvatske, želja za kvalitetnom i brzom tranzicijom iz socijalističkog samoupravljanja u slobodnu i suverenu modernu Hrvatsku bila je želja sviju nas zajedno. Kako se tranzicija odnosila, i još uvijek se odnosi na sve sfere života, rada i društva, lovstvo je kao gospodarska grana, inače vrlo unosna grana turizma u bivšoj Jugoslaviji, također trebalo biti postavljeno na nove temelje na način da se izbaci loše, ostavi dobro te se stvori korist široj lokalnoj zajednici uz dio lova koji se odnosi na hrvatske lovce i lova koji se odnosi na stvaranje radnih mjesta, profita i gospodarskog razvoja. No, kako je danas, krenimo redom.

Lovišta:

U Hrvatskoj prema onome što se može iščitati s internetske stranice središnje lovne evidencije ima ustanovljenih 1106 lovišta (https://lovistarh.mps.hr/lovstvo_javnost/Lovista.aspx). Među njima postoje, odnosno ustanovljena su, Državna i Županijska lovišta.

Državna lovišta bi trebala biti, i vjerojatno većinom jesu, ustanovljena na državnoj zemlji. Ona su dana u zakup privatnim lovozakupnicima, tvrtkama, udrugama ili pravo lova pripada državnoj tvrtki. Na prvi pogled to se čini potpuno ok i ako ništa drugo zemlja na kojoj se lovi nije privatna.

Županijska lovišta su pak ustanovljena na privatnoj zemlji. Kako se u periodu od kraja 90-tih godina prošlog stoljeća nakon završetka Domovinskog rata to nekako činilo kao najpraktičniji način da se ostavi naslijeđe bivšeg socijalističkog sustava tadašnjih lovačkih društava koja su na njima lovila s tendencijom da se previše ne diraju granice već postojećih lovišta. U početku, kako to uvijek biva, nitko nije niti pomišljao pitati što će se danas – sutra dogoditi s lovom na nečijoj tuđoj zemlji. Vjerojatno i ljudi toga vremena koji su radili na formiranju „zajedničkih lovišta“, i koji su veći dio svog života proveli u socijalističkom sustavu, gdje je privatno preko noći postajalo „naše“, su na svaki upita vezan uz tu temu, te iste koji su to pitanje postavili, maltene proglašavali rušiteljima sustava etiketirajući ih kao one koji žele uzeti pravo lova lokalnim lovcima. Ipak, to je uvijek bio klasični „spin“ iliti skretanje s teme i pravih problema dok je istina bila negdje potpuno drugdje. Tako su upravo ti, koji su naglašavali problem vlasništva zemljišta na kojem se lovi, na vrijeme pitali kako pronaći način da lovišta i lov ostanu na „usluzi“ lokalnim lovcima jer je vremena za nove modele bilo na pretek dok je danas potpuna zbrka a pitanje vlasništva i lova na tuđoj zemlji je jedna od gorućih tema o kojoj se baš ne želi govoriti javno. Tu svakako treba istaći, da je u prošlom sustavu ovakav način bio moguć i čak je dobro funkcionirao te ga ne treba etiketirati kao lošeg u to vrijeme, da pače, on je tadašnjoj državi donosio veliku dobit od područja uzgoja divljač pa sve do lovnog turizma. Danas je problem u tome što ga nitko nije na vrijeme prebacio da bude u skladu s današnjim društvenim promjenama te je u konačnici najveći gubitaš država, ali i lokalni lovci koji se ne mogu nositi s problemima koji taj socijalistički model u današnjem demokratskom sustavu vuče za sobom. Tu još samo valja istaći da današnje lovačke udruge mogu zaista biti zahvalne postojećem sustavu županija i županima koji su uvijek bili na dispoziciji pomoći lokalnim lovcima kroz financijske potpore u inače silno centraliziranom lovstvu u glavnom gradu dok su neki pokušavali biti toliko nekorektni i željeli prebaciti neriješene dugogodišnje probleme koje tište udruge (prvenstveno štete) na one koji ima daju najviše.

 

Granice lovišta su sukladno Zakonu o lovstvu definirane na sljedeći način:

Članak 11.

(1) Granice lovišta moraju biti uočljive, a određuju se, ovisno o prirodnoj cjelini, ekološkim, geografskim i drugim uvjetima, obalnim pojasom mora i autocestama koje sprječavaju prirodnu migraciju dlakave divljači.

(2) Ako granice lovišta nije moguće odrediti u smislu stavka 1. ovoga članka, određuju se željezničkim prugama, županijskim i lokalnim cestama, putovima, vododijelnicama, rijekama ili na drugi način.

(3) Pri utvrđivanju granica lovišta mora se uzeti u obzir prirodna migracija divljači.

(4) Granice lovišta moraju biti vidljivo obilježene na mjestima koja su određena lovnogospodarskom osnovom, odnosno programom uzgoja divljači.

 

No, uđete li u dublju analizu granica lovišta vidite da je tu jako teško shvatiti površinu i oblik pojedinih lovišta te koje to cjeline pojedina prate. Tako imate županija gdje su lovišta površine 1.500 ha i imaju neki čudan romboidni oblik, a ustanovljena su na privatnom zemljištu, dok u istoj županiji imate lovišta od npr. 9.500 ha ustanovljena na isti način na privatnoj zemlji. Naravno da to izgleda apsurdno dok u lovnom gospodarenju je svima jasno da je to također naslijeđe bivšeg sustava koje u većini slučajeva nema smisla. Pojedinci pak misle da je površina lovišta nužno vezana i za količinu divljači što uopće na terenu nije istina. Tako postoje lovišta od 1.500 ha koja imaju vrhunske trofeje npr. srneće divljači i velik broj sitne divljači dok lovišta od 9.500 ha imaju brojkom i markicama više za odstrjel ali su lošije trofejne strukture dok sitne divljači uopće nemaju. Osim toga, zašto se vezati površinom ili pak nekim lovno gospodarskim kapacitetom koji „drži vodu“ samo na papiru dok je stvarnost dijametralno suprotna što dokazuju i štete od divljači i to posebno divljih svinja i jelenske divljači čija je brojnost odavno izmakla kontroli. Također svima je jasno da bi lovišta trebalo unificirati površinom i to prema dijelu koji se odnosi na nizinska, brdska i planinska te ih staviti u nadzor profesionalnih lovočuvara koji bi radili svoj posao 365 dana u godini o čemu više u nastavku.

Lovnogospodarske osnove sukladno Zakonu o lovstvu su definirane (Članak 34.) kao planski akt kojim se detaljno uređuje gospodarenje, uzgoj, zaštita, lov i korištenje određenom divljači i lovištem za razdoblje od deset lovnih godina u skladu s mogućnosti staništa te brojnosti i stanjem populacije divljači koja se uzgaja u otvorenim i ograđenim lovištima.

No, svakome tko je i lovac rekreativac je jasno na prvu da su desetogodišnji planovi gospodarenje predugi i birokratski presloženi za gospodarenje s divljači koja je vrlo dinamična u promjenama, ponašanju i brojnosti. Mogućnost revizije istih, uz dodatne Programe zaštite divljači i Programe uzgoja divljači su birokratski previše komplicirane i složene. Ovakvi planovi od 10 godina također su naslijeđe bivšeg socijalističkog sustava kada su društvena i socijalna gibanja bila potpuno drugačija, te su tada bila neosporna dobra,ali bi danas trebala bi biti obavezno izmijenjena. Također dio propisa koji je vezan za izradu ovih planova je subjektivan i znanstveno ne potkrijepljen i to pogotovo onaj dio koji se odnosi na određivanje boniteta staništa i njegovog kapaciteta. Dokaz ovoj tezi su i komentari kod posljednje izmjene Zakona o lovstvu i e-savjetovanja koji podržavaju ideju da se od ovakvog načina gospodarenja treba odmaknuti jer je neučinkovito te loše po divljač. U praksi se to lako može vidjeti posebno kod nekih teško shvatljivih „koeficijenata prirasta i odstrjela“ za sitnu divljač koji istoj toj na taj način nikako ne donose dobro, konačno kao i model trajne zaštite bez lovnog gospodarenja i lova uopće. Tako je čak u ovom slučaju jedan od prijedloga bio da ako već moraju ostati kao takve, lovnogospodarske osnova budu planski akt kojima se detaljno uređuje gospodarenje, uzgoj, zaštita, lov i korištenje određenom divljači i lovištem za razdoblje od pet lovnih godina za krupnu divljač, dvije lovne godine za sitnu divljač u skladu s mogućnosti staništa te brojnosti i stanjem populacije divljači koja se uzgaja u otvorenim i ograđenim lovištima. Kod krupne divljači gospodarenje divljom svinjom propisuje se na jednu lovnu godinu s obzirom na nastale štete koje će divlja svinja prouzrokovati u određenom dijelu Republike Hrvatske. Ako se mi pak pozivamo na druge zemlje u Europi koje gospodare na isti način kao i mi, a imaju odlične rezultate, bilo bi dobro da to netko detaljno obradi ujedno pokazujući i brojno stanje sitne divljač, trofejnu strukturu krupne divljači, ovlasti lovočuvara i lovni turizam u tim zemljama te da se uvjerimo kako je ovo kod nas također jako dobro. Ipak, svi trenutni pokazatelji u Hrvatskoj uvjeravaju nas u suprotno jer moguće revizije revizija revizije revizija LGO-a ne vode nikuda…..

Lovočuvari

Ključni dionici u lovnom gospodarenju su lovočuvari. Osobe koje bi trebale znati svaki pedalj lovišta, brojno stanje sitne divljači, načine ispuštanja sitne divljači, gospodariti predatorima, znati brojno i trofejno stanje krupne divljači, vršiti sanitarni odstrjel, znati procijeniti trofejno grlo krupne divljači, poznavati sjetvu ciljanih remiza za pojedine vrste sitne i krupne divljači, iznositi po potrebi hranu, brinuti o sprječavanju krivolova te imati ovlasti utvrditi tko je krivolovac, su u Republici Hrvatskoj volonteri koji nemaju u lovištu nikakve ovlasti. Također, i ovo je jedan od zastarjelih načina bavljenja ključnim djelom gospodarenja s divljači po uzoru na bivši sistem koji je po tom pitanju mogao biti ovako koncipiran jer su tada lovočuvari imali određene ovlasti i državne institucije uz sebe, te svoje radno vrijeme u firmama (od 6-14h) i društveno uređenje da se na taj način bave lovstvom što danas nije niti u promilima približno. U posljednjim komentarima na prijedlog Zakona o lovstvu mogli su se iščitati svi problemi koje danas jedan lovočuvar volonter u stvarnosti ima te ovlasti kojih uopće nema. Što se tiče trenutnih ovlasti lovočuvari u Republici Hrvatskoj, oni kao volonteri u udruzi građana nemaju pravo: nikoga zaustaviti, nikoga tražiti osobne podatke te nikome spriječiti kretanje bez prisutnosti policije koja za to ima prava i ovlasti. Uz to, lovočuvarski tečajevi u Hrvatskoj su stvar zadovoljavanja forme jer nitko ne prolazi detaljno sve što bi jedan lovočuvar trebao znati od gospodarenja sitnom divljači, koja je vrlo ozbiljan posao, do gospodarenja krupnom divljači te isti uz svoju ulogu „lovočuvara u udruzi“ rade neki drugi posao a ovom ozbiljnom djelatnošću bave se sporedno i povremeno, s časnim iznimkama kojih ima u promilima. Ti isti današnji volonteri lovočuvari bi trebali trošiti svoj novac za prijevoz, svoje oružje i streljivo i ne imati nikakve ovlasti pod parolom „općeg dobra“. Jasno je da je to u modernom demokratskom i kapitalističkom društvu utopija i da je rezultat loš.

Kroz lovočuvarsku službu treba započeti profesionalizaciju lovstva gdje se lako pronađe model financiranja istih. Takvi lovočuvari morali bi biti ljudi sa završenim diplomskim studijem koji sadrži kolegij lovstvo – šumari, inženjeri lovstva i zaštite prirode, veterinari, agronomi itd. Naravno, tu bi valjalo promijeniti granice lovišta od 2.000 ha područje gospodarenja po lovočuvaru u nizinskom dijelu Hrvatske, 3.000 ha područje lovnog gospodarenja po lovočuvaru u brdskom i planinskom dijelu Hrvatske sa centralnom Hrvatskom agencijom za lov i obaveznim županijskim ispostavama koje bi bile temelj pravog lovnog gospodarenja. Na taj način svi lovci građani Republike Hrvatske bi mogli loviti sukladno pravilniku o lovostaji gdje god žele, trofejna krupna divljač bi imala svoju dodatnu cijenu dok bi dio koji se odnosi na selekciju mogao ići u cijenu redovne uplate za lovstvo (sadašnje članarine) svakog lovca prema jednoj takvoj agenciji. Naravno, ovo podrazumijeva kompletan preustroj lovstva sa središnjom lovnom agencijom koja bi imala objedinjene sve podatke koji bi bili ispravni i lovstvo bi bilo u rukama države kompletno decentralizirano na terenu uz okvirno 2.000 direktnih radnih mjesta na ruralnom prostoru. Tada bi se mogla ponuditi trofejna krupna divljač na licitaciju za odstrjel (izvrstan primjer u SAD-u), dati kvotu sitne divljači po lovcu na dnevnoj razini te imati sve evidencije trofeja divljači onako kako trebaju biti vođene. Tu se odmah nadovezuje i unificirana prodaja divljačine (mesa divljači) koja je danas u sivoj zoni, odnosno teško je točno reći što se s njom zaista događa na tržištu za koje nije jednostavno ustanoviti dali uopće postoji i kakvo ono uistinu jest. Ovaj model je detaljno razrađen i u jednom od narednih tekstova će biti objavljen kao mogući prijedlog. Ujedno ovo je jedini način gdje bi mogli pružiti nova radna mjesta za mlade školovane ljude u sektoru lovstva na ruralnom prostoru koji nam ovako na očigled doslovno umire dan za danom.

Lovačke udruge su ključan dio trenutnog bavljenja lovom i volonterskog lovnog gospodarenja. Krenemo li redom, jasno je da su lovačke udruge izvrsna platforma za lovce volontere i zaljubljenike u lov kojima lovstvo nije struka nego ljubav i slobodno vrijeme. Kao takve, one su odlične za hobistički lov, druženje i užitak svih nas u prirodi, divljači i staništu. Što se tiče lovnog gospodarenja mora se izreći da je istina da one i dalje svim naporima drže koliko god mogu populacije pojedinih vrsta divljači, posebno prenamnoženih i štetnih divljih svinja koliko toliko pod kontrolom. Isto je istina da je lako govoriti kako lovačke udruge ne trebaju i da one ne rade ništa, što je notorna laž. Mnogi članovi tih udruga bezrezervno daju sebe, svoje financije i svoje slobodno vrijeme za odlazak u lovište te pokušavaju gospodariti lovištem koliko god mogu. No, jesu li potpuno uspješne u tome nije njihova krivica jer se opet vraćamo na dio naslijeđenog sustava iz socijalističkog samoupravljanje s kojima one u današnjem modernom vremenu i kapitalizmu ne mogu ići ukorak. Da je to istina vidljivo je na svakom koraku. Krenemo li samo sa štetama koje su počele gasiti mnoge udruge a one nemaju novaca da bi plaćale skupe odvjetnike dok je članstvo sve starije i starije jer se godinama sustavno ne brine o promociji lovstva kako bi trebalo. Nastavimo li pak s onim udrugama koje su iz svojih osnova izbacile određene vrste divljači jer ih to ne zanima ili kažu da „nemaju staništa“, pa smo izgubili velik broj vrsta sitne divljači, u stvarnosti te udruge nemaju novaca ni vremena brinuti se za pojedine vrste pa se išlo linijom manjeg otpora za što one same i njihovi članovi nisu krivi jer im je to netko dopustio umjesto da ih je izveo na pravi put i napravio tranziciju prema modernom lovnom gospodarenju. Tu još valja spomenuti statute udruga kojima nitko nije objasnio da pojedine funkcije u udruzi građana ako nisu potkrijepljene jasnom odredbom Zakona o lovstvu, nemaju ovlasti da bi: nekog udaljili iz lova, zaustavili i tražili osobnu identifikaciju, donosili odluke o lovnim i ne lovnim danima mada je Pravilnik o lovostaji pod zakonski akt iznad kojeg ne može biti odluka skupštine nevladine udruge i tako redom. S nekim od ovih postupaka si pojedinci mogu napraviti veliki problem i možda ostati bez oružja jer im je netko krivo rekao da smiju raditi ono za što nemaju prava i ovlasti. Ali, i taj dio nosi naslijeđe prošlog vremena kada su zaista po lovačkim udrugama pojedinci imali pravo činiti takve stvari jer je čitav sustav bio drugačije koncipiran a država je uvelike imala koristi od istog za razliku od danas. I na kraju, izbori za predsjednika, lovnika i ostale „funkcije“ u društvu su danas postale kompletna izborno-politička zavrzlama gdje si pojedinci daju pravo određivati lovne i nelovne dane, tko kada i gdje smije loviti bez obzira što je Zakon o lovstvu s pod zakonskim aktima propisao nešto potpuno suprotno

Štete od divljači posebna su priča hrvatskog lovstva koju slušamo posljednje desetljeće. Naleti vozila na divljač (uglavnom srneću i divlje svinje) te štete na usjevima (najčešće divlje svinje i jelenska divljač) nagomilale su više stotina miliona kuna sudskih potraživanja koje „vise“ nad glavama, najčešće lovačkih udruga, ali i pojedinih privatnih lovozakupnika. Do sada su se tražili različiti modeli kako ih riješiti no sve u smislu od kuda namaći novac za njihovu isplatu ali ne i rješenje uzroka šteta. U ovom trenu se preda nama nalazi i model Fonda za štete od divljači koji bi trebao biti konačno rješenje. No, jeli to uistinu tako? Prije svega valja istaći da je i fond dobar i pozitivan pokušaj ali nije i neće riješiti uzrok šteta koje će i dalje rasti i biti sve veće. Ako se stvar ogoli do kraja, jasno je da su uzrok šteta prije svega prenamnožena divlja svinja čiju brojnost ovim fondom nećemo riješiti. Uzrok njezine prekobrojnosti je iznošenje stotina i stotina tona kukuruza, repe, jabuka i sličnih poljoprivrednih proizvoda koji su omogućili da divlje krmače imaju gomilu hrane, koja im nije prirodna a najmanje nije prirodna u ovakvim količinama. Kao dodataka tome imate i „kazne“ po lovačkim udrugama onome tko je odstrijelio krmaču bez obzira što je propis odstrjela rekao da se mora i smije. Tako dođete u lov i imate dopuštenje za lov divljih svinja, po LGO-u se ista smije odstrjeljivati, u propisu je i odstrjel krmače, vi odstrijelite krmaču i netko vas „kazni“! Kako, po kojoj osnovi, što ste zgriješili kada ste u legalnom lovu, i konačno, hoćete li za tu kaznu dobiti račun sa obračunatim PDV-om na kojem će pisati „Kazna za odstrjel divlje krmače“! Naravno da nećete….. Tako kao rezultat imate divlje krmače koje nemaju puno prirodnog neprijatelja, „nakrcane“ su stotinama tona neprirodne hrane (tko to svinjama uzgaja kukuruz u prirodi!), prase se nekoliko puta godišnje i povećava im se broj po jedinici površine a sukladno tome rastu i štete. Ovo isto možete preslikati i na jelensku divljač koja se doslovno tovi stotinama tona kukuruza, repe, jabuka, krušaka i slične hrane koja nikako neće utjecati na dobivanje kvalitete trofeja nego samo na prirast i količinu mesa dok su krajnji rezultat brutalne štete. Kod srneće divljači je najveći problem što većina udruga neće odstrijeliti srne jer na taj način „gospodare“ odnosno čitajte, dobivate jako velik broj srna koje će dati brojan pomladak čija će brojnost učiniti štetu najčešće u prometu. I tada, kada se spominje Fond za štete, koji će prema pisanjima imati više desetaka miliona kuna, a štete su daleko veće, pitanje je kako će on riješiti štete. Štete se mogu riješiti jedino paketom mjera koji podrazumijeva drastično smanjenje neprirodne prihrane te odstrjel kako nalaže propis, odnosno u ovom momentu propise svakako valja mijenjati. To je model koji se provodi u zemljama na koje se i mi u lovnom gospodarenju često pozivamo, Njemačkoj, gdje je količina prihrane minorna a iznošenje viška hrane se vrlo rigorozno kažnjava, odstrjel svinja je 365 dana u godini a tada se lako dogovori uplata dijela novaca koji se uplaćuje kod osiguranja automobila. U protivnom osiguravajuće kuće itekako znaju praksu zemalja zapadne i istočne Europe i ne pristaju na neke naše fikcije jer ih vodi – Profit!

Dok se to ne provede, idući rezultat je nastavak povećanja brojnosti svinja i jelenske divljači kroz nenormalnu prihranu te srna kroz nekorektnu redukciju a sukladno tome povećanje šteta za koje niti deset puta veći fond od ovoga neće biti dostatan. Isto tako, po kojem ključu raspoređivati ova sredstva fonda te što s udrugama koje čekaju na pravomoćnost presuda od šteta nastalih pred 10 i više godina a po pravomoćnosti neće imati novaca za isplatu nego će biti blokirane te po neplaćanju lovozakupa zbog blokiranog računa će ići na nove natječaje što je nema dugo bio slučaj u Karlovačkoj županiji. Štete se jedino i isključivo mogu riješiti na ranije naveden način sustava mjera dok ćemo u protivnom ćemo potrošiti veliku količinu novaca poreznih obveznika a nove štete će biti sve veće. Tu je razlika između bavljenja lovom kao volonterskom ljubavi i lovstvom kao gospodarskom granom jasno vidljiva u donošenju konačnih odluka za rješenje ovih i sličnih problema. U protivnom ako netko misli da će se to riješiti samo od sebe, nažalost neće…..

Lovni turizam posebna je priča u lovstvu samostalne Republike Hrvatske. Tu se svakako valja vratiti malo u prošlost bivše države i način kako je i koliko lovni turizam donosio prihoda tadašnjem gospodarstvu. Tadašnja tvrtka „Yugotours“ osnovana 1969. godine sa sjedištem u Beogradu na adresi 43 Narodnih Heroja bila je u ingerenciji tadašnje države i nudila je mnoštvo turističkih paketa među kojima je vrlo unosan bio lovni turizam. Od destinacija koje su bile nuđene turistima, meni osobno je oduvijek bila zanimljiva ona koja se odnosila na Karlovac s obzirom da sam dio djetinjstva imao priliku vidjeti mnoštvo lovaca koji su u mom gradu ostavljali ozbiljne količine deviza. Model koji je bivša država napravila preko centralne tvrtke „Yugotours“ baziran je na modelu gdje je svaka lovačka udruga davala 30% divljači (kombinacija sitne i krupne divljači) za potrebe lovnog turizma a 70% je ostajalo za matične članove udruga. Zarađeni novac (devize) su slane u Beograd, devize bi se ondje prebacivale u dinare i 8% od zarade se vraćalo natrag udrugama za unaprjeđenje lovstva (uz dodatna sredstva od općina koja su davana na godišnjoj razini). Ljudi koji su na lokalnim razinama nadgledali lovni turizam i protok deviza bili su od povjerenja države, što je apsolutno razumljivo i normalno, prošli su tečajeve stranog jezika (najčešće talijanskog) i imali su oko sebe dio stručnih ljudi koji su se bavili lovstvom. Valja napomenuti da su se svakako najveći prihodi ostvarivali od sitne divljači koja se dodatno ispuštala u svakoj udruzi koja je morala imati prihvatilište, te srneće divljači, dok je jelenska divljač u najvećoj kvaliteti bila unutar LŠG „Jelen Beograd“ namijenjena visoko rangiranim političarima te odabranoj klijenteli. Tu valja napomenuti da je uz to jelenska divljač već tada činila ogromne štete no privatno vlasništvo nije imalo značaja a procesi nisu išli u korist onih koji su tužili. Među posljednjim svjedocima toga sustava, koji je donosio veliki novac lokalnoj zajednici bio je, sada pokojni, Martin Jendrašec iz Karlovca. Pokojni Jendrašic, inače umirovljeni oficir JNA, zatim časnik Hrvatske vojske koji je bio zadužen i u radu obavještajne zajednice, te je nadgledao lovni turizam u gradu Karlovcu u vrijeme Jugoslavije, dao nam je na uvid sve navedene informacije iz kojih je lako bilo iščitati kako je i koliko tadašnja država prihodovala od lovnog turizma, koliko je radnih mjesta imala te koliko je brinula o tome da se on provodi. Ovo sve navedeno, za one koji bi to mogli lako okrenuti ili modrenim rječnikom „spinati“, nije izrečeno da bi se hvalio tadašnji sustav kao superiorniji i bolji od današnjeg u samostalnoj Republici Hrvatskoj, da pače, on valja biti pokaz onima koji kažu da im je stalo do razvoja Lijepe Naše te da povuku paralelu koliko je bivša država prihodovala dok mi to danas ne činimo pod različitim obrazloženjima pa smo čak i protiv toga kada se donose strategije razvoja lovnog turizma. Tu je zanimljivo da si nitko nije dao truda, ili pak nije imao znanja, ili ga jednostavno nije briga jer gleda vlastiti interes, da se je napravila tranzicija iz sustava lovnog turizma bivše države u samostalnu i suverenu Hrvatsku gdje bi mladi hrvatski lovni stručnjaci i kroz lovni turizam tražili svoj kruh a lokalne zajednice i udruge imale financijske koristi, ili, jednostavno ne poznajemo riječ patriotizam. Pojednostavljeno, da je netko „Yugotours“ nazvao „Crotours“ i uz tada već postojeće kontakte prema klijentima dio financijskog kolača od lovnog turizma nastavio donositi hrvatskom gospodarstvu, ne bi se danas doveli do onoga što imamo u lovnom turizmu – odnosno nemamo ništa. Oni koji kažu da je to bilo nemoguće, u najmanju ruku izokreću istinu, ili kako kaže ona stara engleska uzrečica: „If there's a will, there's a way“, odnosno „Gdje ima volje, ima i načina“.

U ovom sektoru za kraj valja dati informaciju da je taj „Yugotours“ radio sve do 2007. godine i većinu turista, u ovom slučaju sada isključivo orijentiranih na našu lijepu Jadransku obalu, slao u Hrvatsku….(https://en.wikipedia.org/wiki/Yugotours)

 

Slika 1. Vaučer "Yugotoursa" koji se prodaje na ebay-u (https://www.ebay.co.uk/itm/W3925-A-caccia-in-Jugoslavia-con-la-Yugotours-Pubblicita-1968-Advertising-/111650751986) postavlja pitanje zašto smo se odrekli ove unosne gospodarske grana sada kada imamo suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku.

 

Strategija razvoja lovstva u Republici Hrvatskoj

Bez strategije razvoja lovstvo, sigurno nema niti neće biti ničega pozitivnog da se on promijeni. No, zašto je nemamo, taj odgovor vjerojatno leži između više odgovora. Izrada strategije iziskuje za početak osnovnu analizu koja bi i ovako „odokativno“ ukazala na loše trofejne strukture krupne divljači koja se forsira a da nemamo javno objavljene evidencije trofeja divljači pa da možemo vidjeti kuda smo to godinama ulagali, da su lovački domovi dio prošlosti i na mnogim mjestima „mrtvi kapital“ za koji treba imati veliki novac da bi se obnovili, da je lovočuvarska volonterska struka nedostatna za lovno gospodarenje, da lovimo na „bodove“ koji nemaju zakonom propisanu financijsku vrijednost i relikt su prošlosti, da smo zaštitili određene vrste idući linijom manjeg otpora po modelu „nećemo se nikome zamjerati“ ne gledajući dugoročne posljedice (prekobrojne vrane koje su uzrokovale devastaciju sitne divljači i ptica pjevica, zaštita lisica lovostajem kada ih neke druge EU zemlje love, štete od zvijeri sa iznosima koje nitko nije podmirio stočarima, zastarjeli propisi prirasta koje na terenu vidimo u brojnoj divljači koja čini štetu na poljoprivredi itd.). Konačno, bez strategije nema temelja za povlačenje novaca iz Europskih fondova za razvoj lovstva, pa oni koji o tome pričaju da je to moguće i da će od tuda uređivati silne nekretnine i dobivati novac za lovstvo, ne znaju što govore.

Zaključno možemo reći da hrvatsko lovstvo treba ozbiljan „reset“ i struku koja je iz njega nestala ili je na fini ili manje fini način udaljena i stavljena sa strane, te ta ista struka, ako se ovako nastavi raditi više niti neće niti živjeti u Lijepoj Našoj. Uz sve to lovstvo treba što hitnije decentralizirati iz Zagreba i pustiti ga ljudima po županijama da ga vode i provode onako kako diktira teren a ne njime „upravljati“ silnom administracijom bez dodira sa stvarnošću. Želja za boljom Hrvatskom trebala biti cilja svima nama, nadamo se da će jednom to i postati i da neće biti prekasno…..

 

Portal,

Divljač i Psi

Vraćajući se u prošlost 60-godišnjeg lovačkog staža, prisjećam se desetaka lovova na medvjede, koje sam organizirao za domaće i inozemne lovce. U svježem sjećanju ostao mi je jesenski lov iz davne 1979. pripremljen za austrijskog gosta u kanjonu rijeke Ugar.

RIJEKA I KANJON RIJEKE UGAR

Nekoliko riječi o toj planinskoj rijeci Srednje Bosne, u čijem se kanjonu nalaze brlozi u kojima medvjedi na svijet donose mladunce: Ugar izvire pod padinama Vlašića, desni je pritok Vrbasa, s visinskom razlikom od 1073 m od izvora do ušća, duljine toka od 45 km, u koji se ulijevaju brojni manji i veći potoci te dva desna pritoka, Ilomska i Kobiljska rijeka. Na putu do Vrbasa Ugar pravi brojne male vodopade probijajući se kroz kanjon dug 17 km, mjestimično dubok do 400 m. Cijelo slijevno područje prostire se na 330 četvornih kilometara. Rijeka Ugar i njezin kanjon svrstavaju se među najljepše ovoga dijela Europe. Zahvalan sam prijatelju Dragutinu Čabriću, pilotu helikoptera, koji mi je omogućio da sporim letom iznad kanjona uživam u njegovoj ljepoti, vidim nekoliko brloga i napravim nekoliko snimaka. Osamdesetih godina prošlog stoljeća predložio sam našem poznatom putopiscu i redatelju Milanu Kovačeviću (1915. - 1985.), autoru poznate TV serije “Karavan”, da snimi dokumentarni film o kanjonu Ugra, što je sa zadovoljstvom prihvatio, to više što je rođen u blizizini, u Kotor Varošu. Na žalost, ta zamisao nije realizirana jer je Kovačevića pretekla smrt. Ugar se nekada zvao Brzica i malo je onih koji to znaju. Ugovorom između ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava i sultana Bajazita II. godine 1503. rijeka postaje granica između Ugarske i Turske i dobiva ime Ugar. Zapisi iz 1916. fra Miroslava Džaje, župnika i lovca Pougarja - Dobretići, govore o brojnosti divokoza, medvjeda, orlova krstaša i bjeloglavih supova. (Danas nema ni jednog orla krstaša i bjeloglavog supa.) Slušao sam od starijih stanovnika da je nakon Prvoga svjetskog rata seljanin Pougarja donio snajpersku pušku i godinama krivolovio divokoze te im znatno smanjio broj, do samoga istrebljenja. Zahvaljujući djelatnicima lovstva BiH, 1966. u kanjon Ugra naseljene su tri divokoze i jedan divojarac s Prenja, što je za desetak godina dalo dobre rezultate. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća počelo je prvo veće zagađivanje vodotoka Ugra, s gradnjom vikend-naselja i ugostiteljskih objekata na Valšiću iz čijih se upojnih septičkih jama slijevaju otpadne vode. (Danas se nad Ugrom nalazi više od 1000 objekata.) Sredinom 70-ih godina rodila se ideja o izgradnji akomulacijskog jezera, čime bi se uništio kanjon, ali, na sreću, taj je projekt ostao neostvaren. Jedva da su prošla četiri desetljeća, a ponovno su osmišljeni planovi za devastiranje Ugra, ovaj put, na žalost, i ostvareni. Austrijski investitor, zbog kratkovidnosti onih koji su odlučivali o tako grubom narušavanju prirodnih ljepota Bosne i Hercegovine, uspio je plasirati kapital, što u svojoj zemlji ne bi mogaoi bez opsežnih studija i opravdanosti projekta. Nikoga od ljudi koji su odlučivali o gradnji minielektrane na Ugru nije zabrinuo biološki minimum vode za ljetnih mjeseci, jer su rijeku zarobili u cijevi i odveli je do turbina.

Ante Đzaja Bosanac nad kanjonom Ugra

AntunDzaja - Bosanac (desno) i redatelj Milan Kovačević

VRATIMO SE NA OPIS LOVA...

Jeseni 1979. počeli smo pripreme za lov na medvjeda za austrijskog gosta lovca, koji je želio odstrijeliti kapitalnog medvjeda, najveće moguće trofejne vrijednost, bez čeke na otvorenom. Gost se razlikovao od većine lovaca, koji su redovito lovili iz zatvorenih komfornih čeka. Na vrhu stijena, nad kanjonom, odabrali smo mjesto odakle smo imali dobar pogled pod kutom od 45 stupnjeva na kamenitu zaravan udaljenu 60-ak metara, do koje smo s dosta napora i opreza silazili jako strmom kozjom stazom noseći u ruksacima kukuruz, voće i mesne otpatke. Nakon tri dana dobio sam obavijest da su medvjedi počeli dolaziti na ostavljenu hranu. Odlučio sam da prije jače mjesečine odem vidjeti koliko medvjeda i kada dolazi na improvizirano mečilište. Sljedećeg dana spremio sam se, ako bude trebalo, za cijelonoćno promatranje. Predvečer sam se udobno smjestio u stijenama i jakim dvogledom pregledao kanjon uživajući u jesenskim bojama kržljavog raslinja. Tiha je večer, čujem huk rijeke duboko u kanjonu, pasji lavež, zvona na stoci i poneki ljudski glas u Milaševcima, selu na lijevoj obali Ugra. Vidim kako se zaredom pale svjetla u kućama i ubrzo gase. Kratak je jesenski dan i ubrzo je došla noć, sa slabom mjesečinom, ali dobrim dvogledom vidim dio kanjona i mjesto na kojemu je postavljena hrana. Oko 20 sati čujem pojačan lavež pasa, što je bio znak da su se medvjedi počelu kretati. (Nigdje u BiH stanište medvjeda nije bliže ljudskim naseljima kao u općini Dobretići.) Nakratko čuje se kotrljanje kamenja, što je siguran znak kretanja divljači. Napregao sam sluh i gledam mjesto na kojemu ću, očekujem, vidjeti medvjeda. Vedra je i prohladna noć, osjeća se svježina iz kanjona, mirno sjedim i sada ponovno čujem urušavanje kamenja u blizini. Za nekoliko minuta ugledao sam manjeg medvjeda, koji se kratko zadržao i pobjegao. Bio sam siguran da me nije osjetio, jer sam imao povoljan vjetar. Prošlo je više od jednog sata, a onda se pojavila medvjedica s medvjedićem, koja je kratko ostala i spustila se u kanjon. Ponovno čujem padanje većeg kamena, koji se odbija od stijene, nakon čega sam ugledao jakog medvjeda. Nije previše oprezan, odmah je legao i počeo jesti kukuruz u zrnu i mesne otpatke. Strpljivo čekam da se digne kako bih mu mogao približno ocijeniti trofejnu vrijednost, po dosta dobroj vidljivosti. Nakon 30 minuta ustao je, prošetao po platou, što sam iskoristio da ga promotrim sa svih strana. Bio sam siguran da se radi o kapitalnom medvjedu. Osvrtao se na sve strane, osluškujući lavež ovčarskih pasa koji su čuvali torove, na čijim se ogradama na velikoj udaljenosti jedva naziralo žućkasto treperavo svjetlo fenjera. Počeo me hvatati san, popijem šalicu kave i nastavim dalje čekati razmišljajući do kada ću izdržati. Iznenadio me pucanj i galama pastira koji se oglašavaju da odbiju medvjede od torova. (Sela Pougraja 70-ih godina prošloga stoljeća imala su najviše šteta od medvjeda na stoci i usjevima u BiH.) Prošlo je pola noći, ništa se ne događa, čuje se huk rijeke i povremeni lavež, nekada jači, nekada slabiji, nošen hladnim vjetrom. Mjesec je zašao za planinske vrhove. Sjedim u vreći za spavanje, pokušavam se što udobnije smjestiti da malo odspavam. Ubrzo me svladao san, koji je bio isprekidan. Čujem u daljini prve pijetlove, ali do svitanja je još mnogo vremena. Polako se spremam s prigušenim svjetlom i ubrzo se nalazim na stazi kojom trebam prijeći oko 1,5 km do auta. Mrkla je noć, u svitanje stižem kući. Istog dana javljam lovcu da do 14 sati treba biti u Banjoj Luci. Dočekao sam gosta na dogovorenom mjestu te nakon kraćega odmora krećemo prema Skender Vakufu. Imao sam sreću da je lovac dobro govorio slovenski pa nam nije trebao prevoditelj. Tijekom vožnje gost se zanimao za pojedinosti lova. U njegovoj opremi vidio sam dobar fotoaparat, što me je ponukalo da mu priopćim da, ako bude odstrijelio medvjeda, neće imati priliku fotografirati lovinu, koja će se, ako je dobro pogođena, najvjerovatnije sunovratiti na dno kanjona, kamo se lovac, s obzirom na godine, ne bi mogao spustiti. Pitao je može li prvu noć samo promatrati medvjede, a da ga iduće pokušamo odstrijeliti. Rekao sam mu da je to jako rizično i da moramo iskoristiti prvu priliku za pucanje koja nam se pruži. Brzo smo prevalili 50-ak km do Skender Vakufa. Nakon smještaja lovca u hotelu krenuli smo prema kanjonu. Zaustavili smo se na pogodnom terenu i, na moje inzistiranje, isprobali karabin kalibra 30-06. Puška je bila precizna, s kvalitetnom optikom. Za dana smjestili smo se na mjesto odakle sam noć prijue promatrao medvjede. Plamen upaljača pokazao je povoljan vjetar, što je bitno, pogotovo kada se lovi bez zatvorene čeke. Zamolio sam gosta da što manje govorimo i budemo mirni. Vidim da je oduševljen krajolikom, jer neprestano dvogledom promatra kanjon i selo na drugoj obali Ugra. Čujemo pojačan lavež ovčarskih pasa. U sumrak lovac je ugledao medvjedicu s mladuncem kako se polako kreću strminom, povremeno rušeći manje kamenje. Ubrzo je zamknula za stijenje. Znao sam da će sigurno doći na hranilište, što se i dogodilo za desetak minuta. Mladi medvjedić mirno je jeo, a medvjedica je obilazila oko njega podižući se na stražnje noge i gledajući u smjeru odakle se čulo kotrljanje kamenja. Smračilo se. Tiho sam upozorio lovca da bude spreman jer sam se nadao da ćemo brzo ugledati medvjeda kojega bismo trebali odstrijeliti. Mečka je naglo odskočila i nestala u tami, što nam je bio siguran znak da će se medvjed ubrzo pojaviti. Nisam se prevario, išao je polako i često zastajkivao osvrćući se na sve strane, a onda je brzo pobjegao. Bojao sam se da nas je osjetio iako smo imali povoljan vjetar. Nastavili smo mirno čekati nadajući se da će se ponovno vratiti. Vrijeme sporo prolazi, pogotovo kada se ne čuje ništa osim laveža i žubora rijeke. Prošla su dva sata da se nismo pomaknuli ni progovorili. Lovac je strpljiv, što je u ovakvoj situaciji najvažnije. Popili smo kavu i nastavili čekati, obojica smo u isti tren ugledala medvjeda na hranilištu, koji je došao tiho i nepovoljno stao okrenut leđima, zatim legao. Lovac je bio spreman, oslonjen na kamen, ali u ovakvom položaju nije bilo moguće sa sigurnošću ciljati te smo čekali da se medvjed digne i pokaže plećku. Nakon deset minuta ustao je i stao bočno gledajući prema nama. Dao sam znak gostu da puca. Jak prasak među stijenama pomiješan s urlikom pogođene zvijeri odjekivao je kanjonom, nakon čega se čulo dugo urušavanje kamenja, a onda je zavladala tišina. Mislim da je pogodak bio smrtonosan, iako su mi uvijek bili bolji pokazatelji tihog oglašavanja nakon hica. Polako krećemo prema konačištu, a sutra ćemo organizirati silazak u kanjon i deranje medvjeda.

Kanjon i rijeka Ugra zimi

 

TROFEJ KRZNA IZNAD ZLATA

Čim se razdanilo, krenulo je nekoliko momaka potražiti medvjeda da ga znalac pravilno odere, jer je izvlačenje divljači bilo nemoguće. S lovcem sam otišao do mečilišta i pomogao mu da se spustimo do mjesta na kojemu je medvjed stajao.

Nagnuo sam se nad kanjon koliko sam mogao i vidio dosta krvi, što je bio dobar znak. Za pola sata čuli smo glasove ljudi koji su sišli do vode njima poznatim kozjim stazama, a onda njihovo radosno podvriskivanje uz nekoliko pucnjeva kada su pronašli medvjeda. Dovikivali smo se s momcima i dogovorili gdje ćemo ih čekati. Gost je bio vrlo radostan i zadovoljan uspješnim lovom na svoga prvog medvjeda. Uživao je gledajući prekrasnu prirodu lijepog jesenskog dana. Tada nisam mogao pomišljati da će ljudska pohlepa i neznanje oskrnaviti ovaj dragulj Bosne i Hercegovine, raj lovaca i ribiča. Lovac je neprestano snimao i ispucao više filmova bojeći se da će što propustiti. Upozorio sam ga da ostavi filma da može snimiti momke, koji će se dosta namučiti da iznesu krzno s glavom, koje kod jačih medvjeda teži nekoliko desetaka kilograma. Prošla su četiri sata da čekamo s velikim nestrpljenjem i znatiželjom dolazak ljudi koji nose trofej da vidimo njegovu vrijednost. Čuje se pjesma ljudi, koji se vesele nakon svakog odstrjela jer im medvjedi čine štete na stoci i usjevima. Za nekoliko minuta stigli su do nas. Svi smo veseli jer se radilo o starijem kapitalnom medvjedu. Tek sada čestitam lovcu. Razmotali smo krzno i obavili mjerenje, koje je pokazalo da je trofejna vrijednost visoko iznad zlata.

Ubrzo stižemo u malo mjesto, gdje nas je po običaju dočekalo mnogo stanovnika. Nakon fotografiranja obavili smo primarno konzerviranje krzna solju i spremili ga za transport.

Na opraštanju od gosta lovca dobio sam na dar lovački nož, koji me i danas podsjeća na jedan lijepi lov. Predlažem mladim lovcima da vode lovački dnevnik, koji će ih u starosti vratiti u lijepa sjećanja i uljepšati im život.

Kako izgleda mjesto.....

KANJON UGRA – WIKIPEDIJA

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ugar_(rijeka)                                       

RIJEKA UGAR

https://www.youtube.com/watch?v=8y_k5R8jFXo

Portal 

Divljač i Psi

Zahvaljujući strastvenom kinologu, uzgajivači i ljubitelju njemačkih kratkodlakih ptičara gospodinu Zoranu Djuricu, u narednom periodu donosimo vam niz članaka od općih informacija do detaljnih elemenata tijekom rada u lovištu i stvaranja svog najboljeg pomoćnika u lovu. Također u izlaganju i objašnjenjima gospodin Djuric je s nama nesebično podjelio fotografije pasa iz svoje uzgajivačnice u radu na terenu. 

Izazov za zaljubljenike u ovu pasminu je upustiti se u avanturu rasvjetljavanja podrijetla i namjene ovog ptičara. Oslanjajući se na dokumentaciju njemačkih i drugih kinologa iz različitih povijesnih razdoblja, dobiva se vjerna slika nastanka ovog svestranog lovačkog psa. Prvi prepoznatljivi tragovi njegova nastanka vidljivi su još od srednjeg vijeka. Nakon toga njegov razvoj se nastavlja i u vrijeme renesanse, pa tako od 1450. do 1600. imamo povijesne zapise gdje se na kontinentu kao samostalna pasmina ptičara pojavljuje pas sličnih osobina. Baš u to vrijeme nesebični engleski uzgajivači ovom ponosnom njemačkom ptičaru mijenjaju tempo, daruju mu oplemenjivanjem s otočnim ptičarima njihovo najjače oružje - nos i brzinu!

Bodren i restauriran od kinologa probuđenog njemačkog duha, nakon društvenih promjena, “oblači nacionalni dres” s kojim nadmoćno stiže do mjesta na tronu rezerviranog za one koji mogu “sve i uvijek”. Uvidom u veći broj dokumenata utjecaj engleskih pasmina očituje se u dva različita sustava lova. Regalnom, a poslije i u dominalnom, koji već tada nosi obilježje nacionalnog. Sve ovo autoru može nametnuti metodu subjektivnog odabira činjenica, kako u svezi s oplemenjivanjem s engleskim psima tako i onih o utjecaju španjolskih koji su također ostavili traga u krvnoj slici ove pasmine.

PRVO RAZDOBLJE

U prvobitnom načinu lova na ptice psi nisu markirali, već su kao tragači (limiers) lovački psi goniči (Canis

molossus) pronalazili i glasnim lavežom oblajavali visoku divljač. Barske ptice su tjerali do druge obale, gdje su ih lovili lovci. Jedan od začetnika modernog njemačkog kratkodlakog ptičara, gosp. Bekman, opisuje izgled ovih pasa na osnovi drevnih izvora. Tvrdi da je riječ o psu lake građe, uske glave, šiljatih ušiju i tijela pokrivenog kratkom dlakom. Pas koji prati saksonske strijelce na crtežu iz 8. stoljeća u cijelosti odgovora ovom opisu. Postoje zapisi o staroj metodi obuke gdje se upotrebom utrobe i glava jarebice pas uvježbava za pronalaženje ove divljači.

DRUGO RAZDOBLJE

U razdoblju koje slijedi naziru se konture samostalne psmine kratkodlakog ptičara, koji je svojevrstan “koktel” dobiven križanjem pasa tragača s malim buldogom uz dodatak krvi epanjela. Nastajanje njemačkog kratkodlakog ptičara kao samostalne pasmine obilježeno je s dva povijesna događaja koja su bitno utjecala na prvobitno formiranje pasmine. Novouspostavljeni trgovački odnosi utemeljeni snažnim utjecajem i djelovanjem trgovačkog udruženja HANZA od 1000. do 1300. godine u gradu Libeku omogućuju ustaljenim kanalima za razmjenu robe i dotok najboljih pasa markiranata. lznosimo i činjenicu da su epanjeli, koje križari 1270. godine donose sa svojih pohoda, u tadašnjem uzgoju odigrali presudnu ulogu u formiranju dugouhog ptičara srednjeg rasta i kupiranog repa koji mu ne smeta u velikoj travi prilikom lova ptica. U drugom činu svoje uloge epanjeli daruju ovom ptičaru najvrjedniju osobinu - markiranje. Malo kasnije, u lovačkoj lovnoj terminologiji, prvi put se pojavljuje izraz “ležeći pas”. Sasvim je dovoljno još navesti opis psa brakoidnog tipa koji markira divljač, a nalazimo ga u kutu crteža iz Madrida, uz komentar i osobnu dvojbu autora je li riječ o naučenoj radnji ili spontanoj reakciji psa. Nove smjernice u uzgoju pasa ptičara događaju se u razdoblju od 1620. do 1630. godine izumom sačme i konstrukcijom “sprave za gađanje pernate divljači u letu”, odnosno izumom puške sačmarice. Koristeći blagodati napretka lovne tehnike, povlašteni slojevi društva, plemići i velikoposjednici, u potrozi za primjerenim lovačkim psom uvoze talijansko-francuske markirante, kao i pse malo teže konstitucije iz posebno odabranih španjolskih linija. Koliko je za druge slojeve društva držanje ovakvih pasa i lov s njima bio samo pusti san, vidi se i po tome što je u pokrajini Wurttemberg bilo potpuno zabranjeno držanje ovih pasa za sluge i šumare (1711.g.). Dobra strana ovoga je jedino bila u tome što je, zbog financijske moći i volje “magnata”, bilo uvezeno mnogo pasa koji su predstavljali pravi začin u selekciji domaćeg ptičara. Na ovakav način pristiglo je dosta engleskih pasa na tlo Njemačke. U tada odbačenom starom načinu lova s mrežama i novim ptičarima koji markiraju, pojavljuje se i nova osobina ovih pasa. Postoje zapisi iz 1585. španjolskog prirodnjaka Gesnera koji opisuje ove pse kako nakon odstrela donose divljač lovcima. Početkom 18. stoljeća u procesu nestanka 300 feudalnih posjeda pod paskom osvajanja Napoleona, blago su odškrinuta vrata “malom lovu”. U drugom valu oplemenjivanja u Njemačku naveliko stižu kraljevi “mirisa”, engleski poenteri i seteri, dok njemački kratkodlaki ptičar zbog slabijeg osjeta mirisa kao pasmina posustaje, no ne zadugo. U tom razdoblju na njemačke prostore, kao i na cijeli kontinent, izvršena je prava invazija “engleza”, što je i rezultiralo 1839. godine osnivanjem društva ljubitelja engleskih pasmina, kao i 1884. osnivanje društva ljubitelja engleskih poentera.

TREĆE RAZDOBLJE

Blago potisnuti njemački kratkodlaki ptičar ponovno se vraća na lovnu scenu ustanovljenjem dominalnog načina lova 1849. godine. Ova društvena promjena omogućila je svim slojevima društva blagodati lova, što je rezultiralo i smanjenjem brojnosti sitne divljači. To svakako nije odgovaralo tadašnjem njemačkom kratkodlakom ptičaru, kome je nedostajala brzina i bolji osjet njuha.

Do tada izbjegavano oplemenjivanje s drugim pasminama stavlja se izvan snage i kreće se sa sustavnim oplemenjivanjem postojeće genetske osnove s najboljim engleskim ptičarima. O utjecaju korištenja uvezenih engleskih pasa postojala su različita mišljenja. Određeni uzgajivači kategorički su odbijali svako oplemenjivanje s drugim pasminama, dok su drugi pristupili ubacivanju krvi engleskog poentera radi poboljšanja rada traženja divljači po tragu. Toj su praksi najviše pristupali lovci iz područja Hanovera. U ovom razdoblju nekolicina pasa pokazat će pravu virtuoznost pri traženju divljači, a i neke linije engleskih poentera su korištene kako bi se popravio pigment njemačkih kratkodlakih ptičara.

Do ujedinjenja njemačkih zemalja u jednu državu došlo je 1871. godine, a prethodno 1870. na međunarodnoj izložbi u Hanoveru odabran i prihvaćen kao model, ideal u daljnjem uzgoju pas Hektor. Različiti autori opisuju daljnji tok uzgoja koji je bio vrlo trnovit zbog različitih mišljenja uzgajivača i bio je predmet brojnih rasprava. Dok su se svi slagali oko pitanja radnih sposobnosti i jednoglasno su usvojili formulu “pas za sve”, oko izgleda su se lomila koplja. Poslije su ovi psi na stranicama tadašnjih lovačkih časopisa i druge literature opisivani kao doista svestrani, inteligentni, vole donositi divljač, izvlače patke iz hladne vode, donose lisicu, jednom riječju kao psi univerzalnih sposobnosti. Upotpunjeni repertoar usklađenih radnih osobina čekao je odgovarajuće promjene u formiranju izgleda da bi ova pasmina bila jedinstvena. Zaljubljenici u pasminu okupljeni u društvo ljubitelja njemačkog kratkodlakog ptičara imenom Hektor, na strogo namjenskoj izložbi održanoj u Berlinu 1878. godine kreću u potragu za najboljim psom koji će biti novi “prototip” za pasminu.

U ovu veliku inicijativu uključuje se i umjetnik Sperling, koji svojim crtežima, kao i lovac Bekman, daje modele tipova pasa koje imaju njemački lovci. Na sljedećoj izložbi u Frankfurtu Bekman na osnovi nacrtanog idealnog modela psa, obavlja kategorizaciju primjeraka u četiri forme. Prva forma, Sjeverno-njemački varijetet koji je srednjeg rasta, grbasta njuška (ovnujski nosnik), osnovna bijela boja s velikim svijetlosmeđim plohama. Drugi varijetet je manje i lakše glave, manji rastom. Treći varijetet je srednjeg i višeg rasta, malo dužeg tijela. Glava velika, boja dlake je tamnosmeđa ili pokrivena sivim pjegama. Ovaj tip se uglavnom sretao u pokrajini Wirterberg. I četvrti varijetet obuhvaćao je pse srednjeg i višeg rasta, lakše građe. Velikim dijelom jednobojan u žutoj boji, a ima ih i u bijeloj boji s tamnosmeđim šarama.

Delegati iz različitih njemačkih društava izabrali su za tadašnji idealni tip njemačkog kratkodlakog ptičara psa Hektora koji je bio sjevernonjemački varijetet, a čije su osnovne osobine bile da je veoma naočit i visok (67 cm), teške građe, tamnosmeđe pastrvast, ali sa sivkastom i tamnom nijansom na glavi. Hektor je bio slobodon u pokretu, što je zavisilo od koso postavljenih ramena, kratkoće leđa i jakog stražnjeg dijela. Vrlo brzo Hektoru se blago uzdrmao tron pobjedom mužjaka imenom “Nimrod Treflin Simona” - riječ je o tipično radnom mužjaku komu se tada daje prednost u odnosu na varijetet Hektora. Daljnju utrku nastavljaju primjerci iz grupe prva dva opisana modela. Prvi, dugačkog tijela i teške glave i drugi kratkog tijela i visokih nogu.

Veliki udio u daljnjem razvoju i formiranju pasmine ima uzgajivačnica u Tjuringenu kao i uzgajivačnica Meliha kraj Berlina. I dalje postoji nekoliko različitih lobija sa svojim težnjama u uzgoju, no prije 1900. godine “spušta se zavjesa” na kraju epohe stvaranja modernog njemačkog kratkodlakog ptičara.

Budućim predsjednicima kluba S. Tilman, H. Hilsman i dr. Paul Klemanu ostaje (kako i sami smatraju) obveza i uspjeh ako sačuvaju postignuto. Etiketiran kao i danas s “Made in Germany”, ovaj pas golemog potencijala iz opisanog razdoblja poslije izlazi na velika vrata na međunarodnu kinološku scenu.

Portal 

Divljač i Psi

Na temelju članka 29. stavak 3. Zakona o lovstvu (NN 140/05, 75/09, 14/14, 21/16, 41/16 67/16), Odluke o postupku i uvjetima javnog natječaja i kriterijima vrjednovanja ponuda za davanje u zakup zajedničkih otvorenih lovišta na području Karlovačke županije (Glasnik Karlovačke županije broj 06/16) te Odluke o pokretanju postupka za davanje u zajedničkog otvorenog županijskog lovišta IV/110 „DUBOVAC“ ustanovljenog na području Karlovačke županije (Glasnik Karlovačke županije br. 05/18 ), Župan Karlovačke županije raspisuje 

http://www.kazup.hr/natjecaji/vijesti/63-vjesti-opci-natjecaji/1000449-javni-natjecaj-davanje-u-zakup-lovista-dubovac.html

Karta lovišta:

https://lovistarh.mps.hr/lovstvo_javnost/LovisteKarta.aspx?id=661

Portal

Divljač i Psi

 

Uvodni trailer s Međunarodnog sokolarskog susreta "SokolarKA" 2017. godine. Mjesto okupljanja bio je karlovački Stari grad "Dubovac" koji je idealno mjesto za sokolare gdje se nekada davno i sokoarilo. Samo sokolarenje i sokolarski lov održan je na terenima lovačkog društva "Draganići". Lovačko društvo "Draganići" su ujedno i prvo lovačko društvo u Republici Hrvatskoj koje je pred više od 10 godina među svoje redove primilo i prvog lovca sokolara, te je prepoznalo sokolarenje kao dio hrvatske tradicije koju treba očuvati. Nakon njih su krenule i ostale lovačke udruge po Hrvatskoj ali članovi LD "Draganića" su ostali zapisani u povijesti samostalnog hrvatskog lovstva kao prvi. Na kraju valja istaći da sokolarstvo kao nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske pod zaštitom UNESCO-a jedino živi na ovaj način a tereni oko Karlovca postali su meka za sokolare širom Europe.

Za pokretanje videa kliknite na fotografiju

 

Razgovori o problemu pada brojnosti trčke skvržulje ili poljske jarebice već duži vremenski period mogu se čuti u gotovo svim lovištima Republike Hrvatske gdje je ona do pred petnaestak – dvadeset godina obitavala u stabilnoj populaciji. Razlozi koji se među lovcima po toj temi najčešće navode kao uzrok pada brojnosti su najčešće vezani za nedostatak poljoprivrednog zemljišta koji bi navodno trebao biti jedan od ključnih razloga zašto je više nema. Ipak, tu priču treba jednom zaključiti i jasno izreći, kako stanišno gledano smanjenje obrađenog poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj, nikada nije, niti će biti, razlog pada populacije trčke te je određivanje kvalitete staništa koje propisuje poljoprivredno obrađeno zemljište kao pogodno za život trčke potpuno krivo. Realno, da se u ovom momentu dogodi povećanje poljoprivrednih površina u Republici Hrvatskoj to ne bi niti malo pomoglo obnovi njezinog fonda. Ono što većinu naših lovaca potiče na takvo razmišljanje su vremena kada je trčke bilo u izobilju a polja su bila više obrađena, no zaboravlja se kako se u to vrijeme puno intenzivnije gospodarilo predatorskim vrstama (odstrjel vrana, svraka, lisica, kuna), koje su danas nažalost, u Republici Hrvatskoj dodatno zaštićene raznim podzakonskim aktima. Ovdje odmah valja istaći da pravdanje zaštite vrsta koje devastiraju fond trčke, ali i ostale sitne divljači, kao što su npr. vrane, svrake kroz „namete“ iz Europske Unije kroz razne direktive nisu točne, jer direktiva daje zakonodavni okvir u kojem svaka zemlja članica kreira ono što joj najbolje gospodarski odgovara. Tako bez ikakvog problema ako to želimo sa stručnim argumentima možemo ići u zakonske izmijene te skinuti lovostaje tijekom čitave godine sa npr. vrana, svraka i lisica te početi koristiti i zamke za iste kao što to čine i neke druge zemlje Europske Unije da bi pomogli obnovi populacije trčke i još nekih drugih vrsta sitne divljači.

Idealno stanište za trčke su neobrađena polja obrasla različitim korovskim vrstama. Trčke je vrsta koja potječe sa stepskih travnjaka Europe i Azije te njeno idealno stanište nisu obrađene poljoprivredne površine (Foto: Viktor Šegrt)

No, vratimo li se obnovi populacije trčke i jeli ga moguće provesti, najbolje je za praktične primjere iz lovišta vidjeti što se učinilo u nekim drugim zemljama. Najdalje u uspješnim projektima obnove su otišli Britanci koji su trčku stavili kao prioritetnu jer ima neprocjenjivu okolišnu korist a donosi velike profite u lovstvu. Nakon njih iste primjere vrlo uspješno slijede Irci da bi se konačno po istom modelu pridružili i Nijemci. Tako u nizu postavljenih ploha na kojima se vrše obnove populacije među posljednjima je ploha iz Roystona na kojoj je 2001. godine u jesen bilo svega 5 jata trčki na 1000 ha dok je 2009. godine u jesen izvedeno i izbrojano 67 jata trčki. Vrlo slični i još bolji uspjesi u vraćanju populacije trčke iz nule ili od nekoliko jata do minimalne gustoće parova od 20 trčki na 100ha provedeni su na više mjesta. Ono što se svakako mora istaći kod svih projekata obnove populacije trčke koji su uspješno provedeni je da su postavljeni minimalno na pet godina te su kombinirani različiti modeli ispuštanja jedinki iz kontroliranog uzgoja (fazanerija), prebacivanje divljih jedinki (moguće u Hrvatskoj) te vraćanje na tradicionalno uzgajanje trčki pomoću malih pasmina kokoši koje su dale izvrsne rezultate. Uz to mora se obavezno naglasiti da se ispuštanje trčki baš nikada ne vrši direktno u lovište i ako prethodno nisu postavljeni ispusta u kojima se provode faze prilagodbe trčki prije ispuštanja. Uz ispuštanje obavezno se išlo sa ciljanim postavljanjem „hranilišta bačvica“ i redukcijom predatora u najvećoj mogućoj mjeri. S druge strane, ono što se često puta moglo vidjeti u Hrvatskoj, pa čak i u nekim nazovimo ih većim projektima obnove populacije je direktno ispuštanje trčki u lovište (!?) što je sa sto postotnom sigurnošću od starta bilo osuđeno na propast. Također bilo je par pokušaja ispuštanja trčki preko ispusta, no radilo se o manjem broju jedinki a isputanje je često vršeno bez dostatne logističke podrške u samo jednoj lovnoj sezoni.

Ispuštanje trčki u lovište preko ispusta jedino daje pozitivne rezultate (Foto: Viktor Šegrt).

Za uspješne projekte valja odrediti za početak jedan dio lovišta od 100-200ha na kojem valja sustavno postaviti ispuste i krenuti u ispuštanje. Ovdje se svakako mora navesti i dio koji je vezan uz matematičke procijene matičnih fondova i propisima odstrjela po izračunima prema subjektivno procijenjenim bonitetima staništa u Hrvatskoj što je dodatno učinilo još više štete trčki. Određivati takve stvari na desetogodišnjoj razini prema matematičkim tablicama je u najmanju ruku neodgovorno prema ovoj ali i nekim drugim vrstama sitne divljači čija populacija u Hrvatskoj trpi pad. Ono što se mora svakako imati na umu je i razlog zašto se ide u ispuštanje trčki. To svakako može biti s dugoročnim ciljem povećanja brojnosti i stvaranja prirodnog fonda koji će sam krenuti u reprodukciju, ali i ispuštanje trčki za užitak vlastitog lova za članove lovačke udruge ili lovnog turizma (odstrjel, dresura pasa ptičara, sokolarenje). Tu je trčka kao sitna divljač ako se dobro ispušta preko ispusta izuzetno zahvalna gdje povrat ispuštenih kljunova i onog broja koji je odstrijeljen može biti gotovo u sto postotnom povratu. Trčka kao vrsta čija je biologija i sociologija vezana većinu godine uz jato, može biti točno zadržana ispustima u dijelu lovišta gdje se planiraju lovne aktivnosti. U svakom slučaju u budućnosti koja je pred nama valja sagledati kako se konkretno pobrinuti o povećanju brojnosti trčke s aspekta okoliša, lova i lovnog turizma jer je Hrvatska u lovstvu do sada forsirala smjer krupne divljač koja očito nema dostatnu trofejnu vrijednost za ozbiljniji lovni turizam uz dodatne štete koje uzrokuje u prometu i poljoprivredi te čini lovcima velike probleme kod nastalih šteta koje moraju platiti. Na ovaj način će se posvetiti pažnja izvornim hrvatskim vrstama divljači uz osiguranje dijela sredstava kroz lovni turizam kojim će lovačke udruge moći platiti sve veće i veće štete na vozilima i poljoprivredi.  

Portal

Divljač i Psi

U Karlovcu, točnije na Starom gradu Dubovcu u subotu 28. listopada 2017. godine započelo je obilježvanje dvadesete godišnjice od organiziranja prvog sokolarskog susreta održanog u Republici Hrvatskoj te deseta godišnjica od osnutka Hrvatskog sokolarskog kluba koji je osnovan u Karlovcu. Okupljanje sokolara u predivnom dvorcu Starom gradu Dubovcu popraćeno je kamerama medija i posjetitelja koji su se došli nakratko upoznati s tradicionalnom lovnom disciplinom - sokolarenjem. Nakon jutarnjeg okupljanja sokolari su krenuli na teren na području lovačkog društva "Draganići" i vodiča Stjepana Barkovića te uz podršku predsjednika lovačkog društva "Fazan" iz Tuškana Stjepana Pereza, koji je za potrebe većeg broja sokolara također bio spreman ustupiti svoje lovačke terene. Sokolari podijeljeni u dvije grupe su tijekom sokolarenja podigli preko 70 kljunova fazanske divljači i desetak zečeva od čega je uhvaćeno tri kljuna fazanske divljači. Na ovaj način sokolarstvo se ponovno pokazalo kako nema negativnog utjecaja na divljač i okoliš u što su se uvjerili lovci udruga iz lovnog ureda Karlovac koji su dali ovom događaju punu podršku. Inače, u ovo vrijeme održavaju se brojni sokolarski susreti diljem Europe te su sokolari više nego dobrodošli u lovačke udruge kako bi svi njegovali i očuvali tradicionalne oblike lova. Na kraju valja istaći da je sokolarstvo danas dio nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske te se nalazi na listi UNESCO-a kao nematerijalna živuća svjetska kulturna baština, dok se karlovački kraj pokazao kao idealno mjesto za sokolarenje, lov i lovni turizam na jedino profitabilnu na sitnu divljači.

Foto by Dinko Neskusil

 

Foto by Dinko Neskusil

Foto by Dinko Neskusil

Foto by Dinko Neskusil

Foto by Dinko Neskusil

Portal

Divljač i Psi

 

 

Donosimo vam još jedan u nizu praktičnih članaka uvaženog lovca, lovnog kinologa i međunarodnog FCI suca Dražena Matičića mag. ing. agr.

 

  • U ring je bolje ne ulaziti , dok niste sasvim sigurni da imate neposredni kontakt sa psom te da je isti socijaliziran.
  • Uvijek trebate imati na umu da ste psa priveli na izložbu da ga ocjeni kinološki sudac, a ne da on čuje vaše mišljenje.

 

Obzirom na broj registriranih lovaca u RH te obvezi lovaca na štovanje Pravilnika o pasminama, broju i načinu korištenja lovačkih pasa za lov („Narodne novine“ broj: 143/10.), nameće mi se tema: „Kako izložiti svog lovačkog psa na ocjenjivanju oblika/eksterijera“ ?  Zašto? Upravo iz razloga da bi se pas priveo na polaganje Ispita prirođenih osobina (IPO), mora prije toga biti pozitivno ocijenjen u obliku (Standard pasmine FCI).

 

           U RH jedina krovna kinološka asocijacija koja je članica Međunarodne kinološke federacije- Federation Cynologique Internationale (FCI) je Hrvatski kinološki savez, Zagreb, Ilica-61. Sukladno članstvu u FCI-u Hrvatski kinološki savez donio je 01.01.2017.godine Pravilnik o priredbama HKS-a; Pravilnik o priredbama radne lovne kinologije i Pravilnik o izložbama pasa. Suđenje i ocjenjivanje pasa smiju vršiti samo kinološki suci-FCI-a koji za određenu pasminu imaju odobrenje svojeg nacionalnog saveza, a sudi se prema važećim standardima FCI-a. *Lovačke pasmine pasa po obliku i radu u RH mogu se ocijeniti i kod lovno-kinoloških sudaca Hrvatskog lovačkog saveza (HLS) (čl.67.st.1. Zakon o lovstvu) no, Hrvatski lovački savez nije član FCI-a te se takove ocjene priznaju samo unutar granice RH, i nisu međunarodno priznate.

            Izložbe pasa mogu biti međunarodne (internacionalne) i državne (nacionalne) za sve pasmine te specijalne izložbe za jednu ili više pasmina.

  1. Na međunarodnim izložbama pod zaštitom FCI-a natječu se psi koji pripadaju pasminama obuhvaćenim nomenklaturom FCI-a i čiji je standard potvrđen i priznat od strane FCI-a. Na tim izložbama pasmine koje priznaje HKS mogu se izlagati samo izdvojeno i ne sudjeluju u podjeli naslova koji su pod zaštitom FCI-a.
  2. Na svim ostalim izložbama pod zaštitom HKS-a natječu se psi koji pripadaju pasminama obuhvaćenim nomenklaturom FCI-a i čiji je standard potvrđen i priznat od strane FCI-a, kao i psi pasmina koje priznaje HKS.
  3. Za sve izložbe pod zaštitom HKS-a obavezna je podjela pasmina usklađena prema važećoj podjeli pasmina FCI-skupina i to:

-Skupina 1-pstirski i ovčarski psi osim švicarskog planinskog psa

-Skupina 2-pinčeri i šnauceri, molosi i švicarski planinski psi

-Skupina 3-terijeri

-Skupina 4-jazavčari

-Skupina 5-špicevi i psi primitivnog tipa

-Skupina 6-goniči, krvosljednici i srodne pasmine

-Skupina 7-ptičari

-Skupina 8-retriveri, španijeli i psi za vodu

-Skupina 9-psi za pratnju i patuljaste pasmine

-Skupina 10-hrtovi

 

  • Na izložbama ne mogu sudjelovati psi:
  1. Koji nisu upisani u rodovnu knjigu koju priznaje FCI
  2. Koji za izložbu nisu prijavljeni
  3. Koji nisu upisani u katalog izložbe
  4. Koji boluju od zaraznih bolesti, na kojima su obavljene nedopuštene promjene, kastrirani psi, psi bez jednog ili oba testisa, ženke koje se tjeraju te očito noseće ženke
  5. Koji su u vlasništvu osoba kojima je izrečena kazna zabrane sudjelovanja i izlaganja pasa na kinološkim izložbama od strane HKS-a, ili ako je takvu kaznu odredila i o tome HKS izvijestila neka kinološka organizacija koju priznaje FCI ili je kaznu odredio sam FCI
  6. Koji nemaju odgovarajuću veterinarsku potvrdu o zdravstvenom stanju psa i obaveznom cijepljenju
  7. Koji su kupirani, a oštenjeni nakon 01.01.2013.godine s izuzecima propisanim Zakonom o zaštiti životinja.
  • Pas na izložbi; držanje, sigurnost, odgovornost:
  1. Vlasnik odgovara za sve štete koje bi učinio njegov pas. Organizator ne odgovara za eventualne štete vlasniku psa, niti za krađu, bijeg ili gubitak psa.
  2. Psi se na izložbu dovode na dan kada je određeno potvrdom o prihvaćenoj prijavi te u naznačeno vrijeme.
  3. Pod obvezatnom opremom za psa smatra se da psi moraju imati prema svojoj veličini i snazi odgovarajući ovratnik.
  4. Oštri psi se na izložbi trebaju kretati s odgovarajućom brnjicom, a za svaku štetu koju učine odgovaraju samo vlasniku psa.
  5. Vodič psa koji ga vodi u krug-ring mora nositi kataloški broj psa da je uvijek dobro uočljiv.
  6. Psi koji nisu upisani i uvedeni u katalog ne smiju  u načelu biti dovedeni na prostor gdje se održava izložba, osim ako vodstvo izložbe napravi iznimku od tog propisa.

 

  • Na izložbama se psi dijele i ocjenjuju /kako su prijavljeni u prijavnici/ u slijedećim razredima:
  1. RAZRED ŠTENADI za pse od 3-6 mjeseci
  2. RAZRED NAJMLAĐIH za pse od 6-9 mjeseci
  3. RAZRED MLADIH za pse od 9-18 mjeseci
  4. RAZRED MEĐURAZRED za pse od 15-24 mjeseca
  5. RAZRED OTVORENIH za pse iznad 15 mjeseci
  6. RAZRED RADNIH PASA za pse iznad 15 mjeseci s priznatim položenim ispitom rada (ne IPO već kopija formulara FCI-a o položenom radnom ispitu)
  7. RAZRED PRVAKA u ovaj razred mogu se prijaviti psi kojima je priznat naslov nacionalnog šampiona u ljepoti zemlje koju priznaje FCI ili zemlje ugovornog partnera FCI-a ili Internacionalnog šampiona u ljepoti. Psi s priznatim naslov „Prvak Hrvatske u ljepoti“ obvezatno se upisuju u ovaj razred ukoliko ne zadovoljava uvjete za upis u razred veterana.
  8. RAZRED VETERANA za pse starije od 8 godina
  9. Organizatori mogu zbog specifičnosti pasmine na specijalnim izložbama zatražiti od HKS-a uvođenje i drugih dobnih razreda kao i natjecanje izvan konkurencije.
  • Ocjene oblika i plasman:

Ocjenjivanje pasa obavlja kinološki sudac prema važećim standardima FCI-a.

  1. U razredu štenadi i najmlađih pasa isti se ocjenjuju sa: „vrlo perspektivan“, „perspektivan“, „zadovoljava“ ili „ne zadovoljava“. Psi se svrstavaju-rangiraju od prvog (1) do četvrtog (4) mjesta.
  2. U ostalim razredima, dodjeljuju se, bez obzira na starost i broj pasa za ocjenjivanje, slijedeće ocjene: „odličan“, „vrlo dobar“, „dobar“, „dovoljan“ ili „nedovoljan“. Obavezno je svrstavanje-rangiranje od 1-4 mjesta u svakom izložbenom razredu u koliko je pas ocijenjen najmanje ocjenom vrlo dobar.
  • Naslovi i kandidature:
  1. Prvak razreda mladih pasa; ocjena oblika odličan, jednako mužjaku kao i ženki. Dodjela naslova „Prvak razreda mladih“ nije obvezna!
  2. U ostalim razredima; međurazred, otvoreni, radni psi i razred prvaka, svakoj odlično (5) ocijenjenoj jedinki na internacionalnim, nacionalnim te specijalnim izložbama, koje su pod zaštitom HKS-a, sudac može dodijeliti kandidaturu mužjaku i ženki; CAC-HR, R.CAC-HR ili CACIB, R.CACIB.
  3. Naslov prvaka razreda veterana može biti dodijeljen samo u razredu veterana najboljem psu koji je ocijenjen ocjenom „odličan“ (5) i to jednako mužjaku i ženki. Dodjela „Prvaka razreda veterana“ nije obvezna!
  4. Najljepši pas suprotnog spola-BOS:

-na međunarodnoj izložbi-CACIB mužjak ili ženka, najljepši mladi pas pasmine mužjak ili ženka te prvak razreda veterana mužjak ili ženka suprotnog spola od onog u kojem je dodijeljen naslov PRVAK PAMINE-BOB.

-na nacionalnoj i specijalnoj izložbi-svi mužjaci ili sve ženke s osvojenim titulama CAC-HR, Prvak razreda mladih mužjak ili ženka, te prvak razreda veterana mužjak ili ženka suprotnog spola od onog kojem je dodijeljen naslov PRVAK PASMINE-BOB.

-na naslove ili kandidature ne postoji mogućnost pravnog potraživanja.

Nakon ocjenjivanja pasa po krugovima-ringovima pristupa se revijalnom programu izbora najljepših pasa izložbe. U svakom KATALOGU izložbe napisan je program izbora i uvjeti natjecanja.

 

  • Postoji i drugi način ocjenjivanja pasa osim na izložbama:

-Pse je moguće ocjenjivati i na drugim priredbama osim na izložbama.

-Ocjenjivanje  pasa se može vršiti na uzgojnim pregledima, na radnim ispitima i drugim prigodama ukoliko organizator zatraži od HKS-a takvu mogućnost i HKS je odobri.

-U tom slučaju je organizator dužan osigurati kinološke suce za ocjenu oblika na način predviđenim Pravilnikom o stručnom radu HKS-a.

-Ocjenjivanje pasa u takovim prigodama vrši se po istim načelima i na jednak način kao i ocjenjivanje pasa na izložbi u razredu izvan konkurencije.

-Kinološki sudac smije potpisati ocjenu psa na takovoj priredbi samo ako je od HKS-a ovlašten kao sudac za navedenu pasminu.

STANDARD PASMINE:

             Svaka pasmina pasa priznata od FCI-a ima svoj službeni standard, znači ispisan-opisan tekst o idealnom predstavniku pasmine. Idealnih pasa nema, tako da je posao kinološkog suca da ocjeni koliko je pojedini pas blizu ideala, odnosno blizu opisanog standarda. Standard pasminu opisuje dosta detaljno, ali uvijek postoji prostor za različite interpretacije standarda i upravo je fascinantno kako se u tumačenjima i analizama standarda važe svaka riječ. Po nivou detalja standardi se prilično razlikuju, nisu unificirani, ali neki precizno definiraju svaki topografski gledano detalj na psu, a neki standardi ostavljaju prostor za različitu interpretaciju. Kinološki sudac mora poznavati i razumjeti standard pasmine koju sudi do detalja i imati tzv.“sudačko oko“. Za to je potrebno poznavati građu psa, anatomiju i biomehaniku psa,  puno vremena, razgovora, diskusija s kolegama i čitanja stručnih knjiga. Podrazumijeva se da su kinološki suci stasali prvo kao vlasnici psa, osobe koja se bavi uzgojem, selekcijom i odgojem čistokrvnih pasa. Pretenciozno bi bilo očekivati da su svi oni znanstvenici kako to iz doslovnog tumačenja pojma kinolog proizlazi. Kinologija je znanost o uzgoju, selekciji i odgoju čistokrvnih pasa.

             Vodilja svakog kinološkog suca kada sudi oblik psa je da to radi profesionalno, korektno i neemocionalno u odnosu na vodiča. Što to znači ? Na psu ne treba odmah tražiti greške, to je negativno ! Na psu se prvo traže vrline, a ne mane. Odnosno treba o psu steći opći dojam; tip, konstitucija, kondicija, proporcija, narav, kretanje, a onda se tek pristupa detaljiziranju glave, vrata, trupa, repa, ekstremiteta, krzna-dlake. Prijatelji i poznanici koji izlažu psa se ne favoriziraju, ocjenjuje se pas !

 

Čekanje rezultata nakon postavljanja pred FCI sucem - perspektivna mlada mala misterlanderica uzgajivačnice Colours of Rogoz - Prvak razreda mladih BOB.

             Ono što moraju znati izlagači-vodiči psa u krugu-ringu je:  po nalogu suca pas se vodi s lijeve strane, direktno prema sucu i od suca, u „trokut“ i u „krug“. Tada sudac ocjenjuje psa; stavovi nogu-kutovi, u kretanju, iskorak, položaj glave, vrata, leđna linija, nošenje repa, temperament i socijalizaciju psa (odnosno „ring dresuru“). Znači, gledati psa i njega uspoređivati sa standardom. Svako suđenje je novi početak kako za izlagača-vodiča tako i za suca; psi su živa bića koja se sa vremenom mijenjaju i ako je sudac jednom dao prednost jednom psu to ne znači da će i drugi puta biti isto. Na početku svake nove izložbe pasa, novog suđenja svi imaju iste šanse i svi kreću s iste startne pozicije.

              Čovjek-lovac je s određenom namjerom i predumišljajem stvorio posebne oblike lovačkih pasa za strogo određenu svrhu i to empirijskom metodom križanja i selekcije. Nije lako nabrojati sve zadaće koje obavlja pas za čovjeka. No postoji jedna zadaća koju svaki pas zdušno izvršava, bez obzira na svoju pasminsku pripadnost, snagu ili oblik, a  to je njegova neiscrpna ljubav prema gospodaru.

             Današnja lovna kinologija kroz uporabu lovačkih pasa u lovištu je sastavnica lovstva u RH.

Portal

Divljač i Psi

U organizaciji KD „Karlovac“ i tvrtke za lovni turizam „KA-LOV“ organizirana su dva dana lovno kinoloških manifestacija po međunarodno priznatim FCI pravilima. Prvi dan održan je već nadaleko poznati karlovački LKK Svetog Huberta „Četiri rijeke“.

Osim standarnih lovaca natjecatelja na kupu su sudjelovale i četiri lovkinje među kojima su neke debitirale i prvi put kao što je Mateja Starjački i Sara Gmižić te dvije iskusne lovkinje takmičarke Nikolina Košćević iz Hrvatske i Petra Dežman iz Slovenije. Među lovkinjama prvo mjesto je osvojila iskusna Nikolina Košćević sa svojom oštrodlakom ptičarkom a drugo mjesto pripalo je Sari Gmižić sa njezinim dugodlakim njemačkim ptičarom.

Od muških takmičara su bili prokušani i na međunarodnoj sceni priznati lovci te je pobijedio iskusni znalac lova i lovne kinologije Zoran Postić sa svojim njemačkim oštrodlakim ptičarom Arisom. Drugo mjesto pripalo je Aleksandru Bunareviću i njegovom kratkodlakom njemcu Žuji dok je treće mjesto uzeo slovenski lovac Bojan Valenčić sa svojom izvrsnom i iskusnom vajmarankom Fridom izpod Kuma.

Drugi dan održan je ispit pasa ptičara u polju s odstrjelom prepelice i dodjelom kandidature CACIT i već nadaleko poznata karlovačka „ALKA“ kup prijateljskih gradova Alessandrie i Karlovca. Takmičari su bili podijeljeni u dvije baterije.

Prvo mjesto te titulu CACT/CACIT osvojio je Zoran Postić sa oštrodlakom njemicom Zarom od Postića, drugo mjesto s titulom R CACT/R CACIT pripalo je Zili od Postića koju je vodio Zoran Postić a vlasnica je Nikolina Košćević. Treće mjesto pripalo je Bojanu Bilanđiću i njegovoj kratkodlakoj njemici Abi s ocjenom prvi odličan. Drugog dana valja svakako spomenuti Tiffany od Heraka, epanjel bretonku hrvatskog uzgoja koju je vodio vlasnik Hari Herak i koja je pokazala vrh svjetske klase bretona u pretraživanju, galopu i vanserijskoj kvaliteti nosa te je imala manje sreće kod pronalaska druge prepelice u turnusu što joj nije donijelo konačan plasman a bila je posebno istaknuta od suca Zlatka Piteše koji je sudio u toj bateriji.

Kinološki FCI suci na ovoj manifestaciji bili su Goran Dejanović, Slobodan Hervatin, Zlatko Piteša i Davorin Andrijašević koji su posao odradili izvanredno. Za kraj treba reći da su tereni koje je osigurala tvrtka „KA-LOV“ iz Karlovca bili na najvišoj svjetskoj razini s obzirom na sam tip otvorenog livadnog terena dok je u prosijeku svaki pas imao i po tri kljuna prepelica u turnusu. Posebno valja zahvaliti i  lovcu LD „Draganići“ Stjepanu Barkoviću koji je dao na korištenje svoj šator i opremu za pripremu gableca te ujedno bio i izvanredni strijelac na ispiti s odstrjelom. Rezultat svega je da Karlovačka županija u lovu, lovnoj kinologiji i lovnom turizmu radi po donesenoj i usvojenoj jedinoj strategiji razvoja i pokazuje kako se to strateški i znalački odrađuje ne terenu.

Portal

Divljač i Psi

Nakon izrađene i usvojene prve sektorske strategije u Republici Hrvatskoj koja se odnosi na Razvoj lovnog i ribolovnog turizma Karlovačke županije, a čiju je izradu koordinirala Razvojna agencija Karlovačke županije KARLA d.o.o. te usvojila Županijska skupština Karlovačke županije, realiziran je i prvi značajan projekt u kontekstu povećanja smještajnog kapaciteta za potrebe lovnog i ribolovnog turizma.

Na osnovu spomenute strategije Karlovačka županija je preko svoje Razvojne agencije KARLA-e pomogla u koordinaciji i pripremi projektnog prijedloga „Lazina – Entertainment Rural Fun“ na OPG-u Gašpić sukladno strateškim smjernicama „Strategije razvoja lovnog i ribolovnog turizma Karlovačke županije do 2020 godine“.

Realizacijom projekta Lazina – Entertainment Rural Fun pomaže se u ispunjavanju ciljeva u razvoju turizma i gospodarstva koje si je Karlovačka županija zadala do 2020. godine temeljem navedene Strategije lovnog i ribolovnog turizma, a samim tim i ispunjavanju ciljeva Strategije razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020 godine, gdje je kao jedan od prioriteta definiran razvoj lova i ribolova kao primarnog i sekundarnog turističkog proizvoda Karlovačke županije. Stoga možemo reći da projekt Lazina – Entertainment Rural Fun predstavlja Studij slučaja kako je Strategija zaslužna za apliciranje i povlačenje sredstava za razvoj ovog unosnog vida kontinentalnog turizma.

Investicija je razrađene i financirana sredstvima Ministarstva turizma kroz Program Konkurentnosti turističkog gospodarstva u iznosu od 90.000,00 kn  dok je ukupna vrijednost investicije 200.000,00 kn. Projekt uključuje smještaj za lovce i ribolovce, boksove za pse, prostor za držanje ribolovne opreme i mamaca, kušaonu vina i hladnih narezaka te sve potrebne popratne detalje za ove oblike turizma.

 

Uređenjem smještajnih kapaciteta  direktno utječe na ostvarivanje sljedećih ciljeva Strategije razvoja lovnog i ribolovnog turizma Karlovačke županije do 2020. godine

  1. Lovni turizam Karlovačke županije
  2. Strateški cilj 3: Konkurentnost lovstva i lovnog turizma te razvoj lovno-turističke ponude i usluga

prioritet 2: Poticanje razvoja i unapređenje ugostiteljsko-turističke ponude i usluga

  1. Ribolovni turizam Karlovačke županije
  2. Strateški cilj 3: Konkurentnost ribolova i ribolovnog turizma te razvoj ribolovno-turističke ponude i usluga

Prioritet 2: Poticanje razvoja i unapređenje ugostiteljsko-turističke ponude i usluga 

 

Projekt „Lazina – Entertainment Rural Fun“ je indirektno povezan i s projektom „Slatkovodni akvarij i muzej rijeka – KAquarium“ kao jedan od sudionika  integrirane turističke ponude s područja Karlovca i Karlovačke županije (ugostitelji, članovi OPG-a, hotelijeri i turoperatori).

Otvorenju prvog projekta ovakvog tipa u Republici Hrvatskoj koji je napravljen za razvoj lovnog i ribolovnog turizma nazočila je zamjenica župana Martina Furedk-Hajdin koja je izrazila sve pohvale te obećala nastavak rada Karlovačke županije u smjeru razvoja ove unosne grane gospodarstva.

Portal

Divljač I Psi

hostgator coupons 2013