Donosimo priču o istinskom užitku i ljepoti lovu iza svoga psa ptičara iz pera uglednog dubrovačkog dugogodišnjeg strastvenog lovca na krupnu divljač Đive Ćurlice.

Puno godina sam u lovu. Uglavnom na krupnu divljač. Karabinom.
Ali, kao što to obično biva manje više svi smo počeli sa sitnom divljači jer sve ima svoj neki
recimo slijed i običaj. Netko se odluči ostat na tome, netko prihvati i lov na krupnu divljač usput, netko se ostavi sitne divljači i sačme pa krene u visoki lov.
Različitih ambicija uzrokovanih prilikama, uvjetima, mogućnostima i željama. Tako da je moja želja za pticama i sitnom divljači bila gotovo u drugom planu, nekad i ponekad krajem devedesetih otići malo s prijateljima vrlo rijetko na zeca, jarebice, patke i guske skoro nikako, prepelica recimo nešto malo, ali ta šljuka je uvijek bila zanimljiva i mistična. Koliko zanimljiva toliko i teško uspješno izvodiva. Trebalo je mnoge stvari posložiti za realizaciju takvog lova. A ne kamoli tek ulova.
Moguće da je prvo i osnovno bio pas a za kojeg nisam imao uvjete. Niti obiteljske, niti smještajne a niti vremena. Za šljukolov treba imati u blizini i lovište i kvalitetne terene a to u mom slučaju nije blizu. Treba pratiti vrijeme kao jedan od preduvjeta a to je teško bilo uskladiti sa obavezama, obitelji i drugim lovovima. Zadnjih godina posjećivanje Lastovu kao jednoj dobroj destinaciji za lov šljuke dalo je razmišljati i malo dalje. Ali nije bio preduvjet, tamošnji lovci s kojima sam lovio ovu pticu imaju gotovo savršene pse. Velikom većinom setere koji su neprocjenjivi. Nadasve iz razloga što samo i uglavnom love šljuku i u tome su najbolji.
Dobar prijatelj Ivo, iz mladosti, je dugo razmišljao kojeg ljubimca u psu da sebi nabavi, psa  koji bi bio mnogo toga u jednome. Da bude tipičan pas, ali ne baš nekako onaj za kauč i jastučić, da ne bude neka zvijer sklona agresiji, da ne balavi i ne odbacuje dlaku a time i probleme. Da bude zdrav, veseo, privržen, osrednji, miran, staložen ali da ima potrebe za šetnjom i izvođenjem. Da se ne dreći na poštara, susjeda, da ne histerizira za mačkama, da se s njime može nešto odraditi pametno.
Odlučio je za Njemačkog kratkodlakog ptičara.
I krenuo po muško štene u Sloveniju. Par dana puta da bi maleni Alfi došao do Dubrovnika. Puno smo se s njim družili, gledali ga, pratili i šetali. Alfi je postajao gosparić sa svojim personalitijem. Sa svojim vlasnikom kojeg je obožavao. Vrlo umjeren u svemu. A opet kućni pas jer Ivo nema osobite ambicije za lovom a pogotovo sitne divljači.
Prije nekih godinu i par mjeseci mi je ispričao da je Alfi imao susret sa sjajnom kujicom iz Konavala, radnom, ptičarkom koja jako puno lovi i daje odlične rezultate. Da će doskora imati štence koji bi morali prema svemu biti jako zanimljivi, naime Alfi je potpuno crne boja a kujica uglavnom bijela sa crnim flekama.
Mjesec dana po okotu nismo imali mira i pošli smo vidjeti te male bombice. Naravno to tako biva. Mali drekavci se raspršili po vrtu, po štali i sijenu, navalili na nas pokazujući svu svoju ljepotu pastrvastih osobina.
Vrijeme hranjenja, puna ogromna zdjela mlijeka i koješta. Svi su se nakrcali i otišli u igru ali jedna mala je ostala, uvalila se u zdjelu i lizala do besvijesti. Odmah mi se učinila simpatična, .. ma vidi ti tu malu.
Naredni dolasci i praćenje rasta štenaca, naša sve bliža odluka da upravo uzmemo nju i lagana panika a što kad se to malo uvali doma, kuda, kako, stan, vrt, gosti, lajanje…
Panika ali neodoljiva privlačnost prema tim klempavim ušicama.
Drugog siječnja imali su točno 2 mjeseca, otišli smo po nju. Rastanak joj nije teško pao, 2-3 dana je bila malo smušena, cvilila, ali igra i zanimacija, znatiželja učinili su svoje.
DIA ju je moj sin Tomo nazvao.


Mjeseci su prolazili i Dia je rasla, postajala pomalo veselija, dosadnija, zahtjevnija, Tomu je počinjala sezona posla i velikih obaveza, vrt joj je dosta ali tuda prolaze gosti, obitelj, vrata su prema ulici, cesti.
Bilo je tu žrtve i svakakvih pomisli ali Dia je pokazivala da može bit i dobra. Viktor Š. mi je na vrijeme davao savjete što i kako u kontekstu njenog karaktera budući s njemcima ima puno iskustva.
Boris K. također je nesebično pomagao u rješavanju zagonetki i problemčića koje je Dijino odrastanje nosilo. Ali, Dia je pokazivala ozbiljne osobne ozbiljnog ptičara. S 3 mjeseca se zainteresirala za pitome golubove. Fermavala je kosove u parku. Kulirala je na svaku grlicu na ulici. Doma je bila maza i igračka ali izlaskom van ili iz auta iste se sekunde pretvarala u stroj za traženje i markiranje. I donošenje svega što bi se bacilo.


More je otkrila sama 8 travnja, dakle s 5 mjeseci. Vidjela je neku drvenu letvu i pošla po nju, dakako trebalo je tu letvu baciti još toliko puta taj dan.
Tu je krenulo njeno lagano pretvaranje u ozbiljniju ptičarku.

Nakon toliko godina smucanja po Africi, Aziji, Lici, Slavoniji i Baranji, po Kanadi i kojekuda, počeo sam razmišljati o njenim ambicijama i njezinim mogućnostima koje bi nas oboje usrećilo. Nudilo mi se da je vodim na prepelice, taman je imala 8 mjeseci. Pozivali su me na fazane ali mi se nije dalo. Ne znam jesam li ih ukupno odstrijelio 20 u životu. Čekao sam da vidim kako će se ponašati na šljuku. A za to je postojala određena predispozicija na Lastovu. Ali, kad dođe ptica, a njen dolazak ovisi o klimi i vremenu.
Napokon. Dva dana prije Nove godine zove lovac s Lastova da krenemo, da ima nešto šljuke ali da je jako nemirna i nepredvidiva. Pola sata je bilo dosta da se spakujemo, dekicu, zdjelu,  suhe hrane, par delicija i preko Pelješca i Korčule u Vela Luku na trajekt za Lastovo.

Prvi susret s mirisima te tamo prirode, sa vrsnim psima. Dia je pokazivala dozu ozbiljnosti koju je dodatno pojasnio Fido, seter u osmoj godini, doslovno strog k'o stari mrzovoljni učitelj matematike s kraja 19 stoljeća. Postavilo se pravilo u roku od par minuta. Mala je znala gdje joj je mjesto u hijerarhiji. Ferma, markiranje je išlo malo teže zbog stotina kosova koji bi odvlačili pažnju. Taj problem je počeo nestajati već drugi, treći dan. Par aporta je propustila jer tamo gdje je šljuka pala ne može ni rovokopač. A istina nije je bilo ni volja nakon par pokušaja ulaza u kupinu. Maroje T. mi je to i rekao, upravo ovo o čemu pišem. Nemoj od nje očekivati da ti ide u šikaru jer to je Nijemac mlada kujica, treba neko vrijeme…Isto kao i za kosove koji su zanimljiviji jer ne miruju kao šljuka. Prvi aport odrađen za čistu peticu, pratila je pticu koja se digla uz grma, pucanj, pad, otišla nekih 30 m po nju i donijela u ruke. Trebalo se sjetiti komande!

 

Na PUSTI - ništa. Hm?… ahaa, sjetio sam se…OSTAVI (Tomova škole)
Dia je doslovno „ostavila“ šljuku u ruku.


I tako smo se družili nekoliko dana. Ludovanje po lovištu, uvijek je tu u 50 m okolo, potrage, ferme i aporti. Dočekali smo Novu godinu nas dvoje skupa u toploj sobi, naravno u snu, prvo jutro 2017. godine odlovili još 3 ptice, zahvalili domaćima na predivnom druženju i s puno premorenog zadovoljstva pošli doma.
S ambicijama da se možda ozbiljnije posvetimo šljukama i zadovoljstvu koje ta ptica može pružiti mojoj maloj crnoj njuškici, živahnom karakteru i neopisivoj volji Njemice Die.

Đivo i Dia nakon više nego uspješnog prvog lova na zahtjevnu šumsku kraljicu - šljuku.

Portal

Divljač i Psi

hostgator coupons 2013