Sagledavajući dinamiku i promijene koje su se dogodile svim elementima modernog hrvatskog života te svega onoga što ga sačinjava, lovstvo, prvenstveno kao gospodarska grana pa zatim i rekreacija za ljubitelje lova, u Republici Hrvatskoj se može razmotriti kroz vrijeme prije i nakon osamostaljenja. Razlog takvoj mogućnosti podijele je i prijelaz, ili tranzicija, iz komunističkog i socijalističkog samoupravnog sustava do 1990. godine te moderne, suverene, samostalne i demokratske Republike Hrvatske nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. U tom periodu, odnosno u periodu čitave tranzicije iz komunističkog jednopartijskog sustava u demokraciju, dogodio se niz ekonomskih promjena koje su utjecale sa onaj socijalni (društveni) dio života svih građana Hrvatske pa tako i lovaca. Konkretno, većinu lovaca u bivšoj državi i današnjoj suverenoj Hrvatskoj čine lovci rekreativci, dok bi kompletno lovstvo trebala voditi struka. Upravo u bivšem socijalističkom sustavu, postojala je kombinacija gdje su lovci u lovačkim udrugama ujedno i bili lovočuvari te su gospodarili lovištem, što je ostala praksa i u današnjem sustavu. No, da se netko ne bi zavarao, lovstvo i lovci bivše države su bili pod paskom odabranih ljudi od povjerenja tadašnjeg sustava koji su se brinuli da dio divljači, oko 30% po udruzi, završi za potrebe lovnog turizma a tadašnja država uprihoduje solidnu količinu deviza nakon završetka ljeta i zarada od turizma na Jadranu. Zarada i rihodi od lovnog turizma koje su ostvarivale udruge vršile su se uglavnom preko tadašnje državne tvrtke „Jugoturs“. Prema dostupnim informacijama pojedinih svjedoka iz toga vremena, zarađeni novac od lovnog turizma se slao u tadašnji glavni grad odakle je naknadno vršena preraspodjela novca prema pojedinim republikama tadašnje države. Hrvatska je u to vrijeme svakako zarađivala lijepe svote novaca od lovnog turizma, i to najviše na sitnoj divljači, dok je krupna divljač bila perjanica tadašnjeg Lovno šumskog gazdinstva „Jelen“ iz Beograda koji se protezao i preko naše Slavonije i Baranje. Ipak, krupna trofejna divljač bila je namijenjena uglavnom za visoko pozicioniranu političku klijentelu a dio se prodavao kroz lovni turizam. Brigu o tim trofejima i njihovoj kvaliteti bila je vrlo pažljivo prepuštena najvećim lovnim stručnjacima toga vremena a ne slučajnosti.

Politička vrhuška bivše države ostvarivala je profit preko lovnog turizma. Danas smo i dalje ostali taoci vremena na štetu hrvatskog gospodarstva. (foto izvor: portaloko.hr)

Danas, s odmakom od preko četvrt desetljeća, u samostalnoj i suverenoj državi Hrvatskoj, u čijem su oslobođenju jedan od najvećih obola dali upravo hrvatski lovci, model upravljanja se nije promijenio, no došlo je do promjena u svim ostalim segmentima društva. Zbog toga danas imamo vrlo slabo razvijen lovni turizam dok je lovstvo kao struka prepušteno volonterskom upravljanju a što je sve zajedno dovelo i do pada u brojnosti profitabilne sitne divljači te trofejne krupne divljači. Suprotno tome jedini pomak prema naprijed se dogodio u velikom porastu broja štetne i invazivne divlja svinje slabih trofejnih vrijednosti. Da bi što točnije objasnili u čemu je najveći problem ovog načina upravljanja danas, valjamo sagledati ekonomske i socijalne momente bivše države te moderne Republike Hrvatske. Upravo u bivšem sustavu većina ljudi koja se bavila lovom je uglavnom radila u tvornicama, i to u vremenu od 6h ujutro do 14h popodne. Nakon toga dio njih, najviše s ruralnog prostora, se bavio poljoprivredom te su imali dovoljno vremena da se posvete bavljenju lovom i dijelu lovnog gospodarenja ponovno uz pasku stručnjaka i to najčešće preko za to obrazovanih pojedinaca i velikog broja stručne literature. Danas, suprotno tome, većina ljudi  je grupirana oko većih gradova te mnogim lovcima rekreativcima radno vrijeme na matičnom poslu počinje od 8h do 10h prijepodne a završava kasno poslije podne. Uza sve to, mnogi su prisiljeni i putovati na posao što ima dodatno oduzima i mogućnost bavljenja lovom a kamoli ozbiljnom lovnom gospodarenju bilo kao obični lovci a kamoli kao lovočuvari. Uza sve to došlo je i do velikih izmjena u zakonima, te su za razliku od vremena u bivšoj državi danas mnoge predatorske vrste povećale svoju brojnost dok je gospodarenje njihovim populacijama zakonski neprovedivo jer su postale zaštićene. Ovdje valja dati i dodatno objašnjenje koje ponovno ide u negstivan prilog ovom tranzicijskom razdoblju kada se do momenta ulaska Hrvatske u punopravno članstvo Europske Unije, struka u lovstvu gotovo marginalizirala, te smo popustili pred pojedinim zahtjevima da npr. provedemo zaštitu vrana, svraka u ključnim dijelovima godine za gospodarenje sitnom divljači ili da imamo kvote odstrjela lisica prema propisima lovnogospodarskih osnova zbog „bioloških mininuma“, ili da pak ne smijemo koristiti zamke za redukciju pojedinih vrsta predatora, što nije nitko nametnuo iz Europske Unije nego svaka zemlja članica ima pravo na reguliranje tog dijela zakonodavstva ako se to potkrijepi argumentima struke. Na sve to, lov po udrugama i radne akcije provode se na „bodove“ koji nemaju zakonom propisanu vrijednost i to ponovno nedjeljom i blagdanima kao što je bio običaj u bivšoj državi te suprotno većinskim vjerskim načelima u Hrvatskoj. Zatim dodatno forsiranje smjera krupne divljači koja ne donosi prihode u trofejima niti postoji unificirana prodaja mesa uz velike štete na usjevima i prometu ponovno podsjeća na želju da se kopira nekadašnja tvrtka LŠG „Jelen“ koja se i tada nije mogla nositi sa štetama. Ovo se i konkretno potkrepljuje činjenicama u knjizi Danila Todorovića „Tito, lov politika“ gdje i samom Titu na pitanje oko šteta na usjevima odgovaraju: „Sudski procesi traju dugo tako da je bolje biti tuženik nego da ti nekog tužiš“. Naravno da je u jednom totalitarnom režimu ovakav odgovor i način (ne)rješavanja problema bio moguć što u današnjem vremenu dugoročno nikako nije moguće. Konačno, dokaz tome su i mnoge udruge koje grcaju u velikim dugovima bez pravog odgovora kako će se to pitanje riješiti dok svi zajedno očekujemo pravomoćnost skupih presuda na štetu lovaca.

Hrvatski lovci zaslužuju poziitivne promijene i stvaranje novih radnih mjesta za mlade stručnjake u hrvatskom lovstvu. (foto izvor: prigorski.hr)

Tako smo danas ostali taoci dijela sistema koji na terenu ne može provesti kvalitetno lovno gospodarenje jer za to više nisu pogodni ostali uvjeti, dok je sama procedura lova administrativno vrlo složena te je ponovno prepuštena volonterskoj provedbi. Obrana takvoga bezidejnog, te po državu i gospodarstvo lošega upravljanja lovstvom, se pokušava utopiti u floskuli da bi se drugačijim pristupom oduzelo matičnom hrvatskom lovcu pravo na lov te bi ga dodatno poskupilo, što u stvarnosti nije istina. Sve to dovelo je i do visoke centralizacije lova i lovstva u središnjoj državi, no ponovno ne u rukama moguće središnje hrvatske lovne agencije koja bi mogla koordinirati rad visokoobrazovanih lovočuvara i djelatnika u lovstvu te čak i ne bi trebala biti smještena u glavnom gradu, već isključivo u korist volonterskog pristupa u obavljanju ove ozbiljne grane gospodarstva. Iz svega toga možemo se pitati dali su dionici bivšega sustava više voljeli i radili na osnaživanju tadašnje države dok mi danas očito nemamo dovoljno patriotizma da stvorimo dodanu vrijednost i podignemo BDP Hrvatske. Ipak, nadamo se da ćemo svi zajedno uskoro podignuti pogled prema naprijed te završiti sa tranzicijom iz socijalističkog samoupravljanja i u lovnom gospodarenju te stvoriti nužno potrebna radna mjesta za mlade hrvatske lovne stručnjake na ruralno zapuštenom području. Konačno, Hrvatska to svakako zaslužuje!

Portal

Divljač i Psi

hostgator coupons 2013