Doktor lovstva i kinologije, docent Ivica Bošković i student poslijediplomskog doktorskog studija sa Poljoprivrednog fakulteta iz Osijeka gospodin Eduard Duka, u provedenom istraživanju jasno pokazuju što i koliko poljska jarebica ili trčka (Perdix perdix L.) donosi kroz lovni turizam razvoj određenom kraju i to na način da uopće nema odstrjela već je termin "održivost" prikazan na najvišoj razini. Ujedno ovo istraživanje pokazuje da je sitna divljač, i to posebno trčka, ključne za pokretanje lovnog turizma na prostoru Republike Hrvatske a obnova njenog fonda je nužan faktor. Osim toga valja naglasiti kako se ovaj tip lovnog turizma sa trčkom može kvalitetno održavati u bilo kojem dijelu Hrvatske a posebno na poljima i ravnicama od Karlovac do Vukovara kao i  u svim drugim ravničarskim i brdskim lovištima.

 

Trčka – pokretač lovne kinologije i lovnog turizma 

Ivica Bošković1, Eduard Duka2

1Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Trg Sv. Trojstva 3, Osijek, Hrvatska

2Phd student, Poljoprivredni fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Trg Sv. Trojstva 3, Osijek, Hrvatska

Značaj trčke skvržulje u ocjenjivanju uzgojne i radne kvalitete pasa ptičara vrlo je velik. Karakterističnim mirisom, načinom ponašanja bilo u paru ili jatu te specifičnim podnošenjem prisustva psa na terenu upravo je idealna divljač za obuku i ispitivanje kvalitete lovačkih pasa ptičara. Lovačke destinacije koje obiluju prirodnom trčkom pogodne za obuku i održavanje natjecanja vrlo su tražene i ostvaruju značajne prihode u lovno-kinološkom turizmu. Istraživanje o prihodima od prodaje mirisa divljači, odnosno iznajmljivanja terena za obuku pasa ptičara i održavanja natjecanja u radu provedeno je anketnim upitnikom napisanim na pet svjetskih jezika za vrijeme trajanja međunarodnih utakmica pasa, Mediteran kupa i Svjetskog prvenstva u radu pasa ptičara u listopadu 2013. godine na terenima u okolici Zadra  i Nina. Pitanja su bila formulirana tako da je na kvalitativna pitanja trebalo zaokružiti jedan od ponuđenih odgovora ili upisati riječi, a na kvantifikacijska pitanja upisati brojčanu oznaku. Sve novčane vrijednosti izražene su u eurima radi lakšeg snalaženja strancima. Sama natjecanja trajala su 20 dana, a anketa je provođena zadnjih šest dana natjecanja. Osim ovog natjecanja na istim terenima su u proljeće održane međunarodne utakmice pasa u trajanju od 15 dana, a čiji financijski efekt nije obrađen u ovom istraživanju.

 

Pas markira trčke a u desnoj ruci vodiča-lovca se može vidjeti mali startni pištolj koji simulira hitac puške.

 

Nakon polijetanja trčki i simuliranja hica trčke odlijeću dalje, pas ostaje uz vodiča-lovca i svaki idući vodič-lovac može ih ponovno pronaći - nema odstrjela!

 

U istraživanju je anketnim upitnikom obuhvaćeno 120 osoba (natjecatelji oko 80%,  selektori i gledatelji oko 20%). Na međunarodnim utakmicama je u 15 dana ocjenjeno oko 1400 turnusa pasa, na Mediteran kupu ocjenjeno je 80, a na svjetskom kupu 200 turnusa pasa. Ukupno 120 natjecatelja ostvarilo je 889 noćenja prilikom priprema i samog natjecanja, dok je 162 osobe u pratnji ostvarilo 1099 noćenja. U hotelskom smještaju ostvareno je 1486 noćenja, u privatnom smještaju 469, dok je u vlastitom vozilu odsjelo svega 4 osobe. Za korištenje terena prilikom pripreme i natjecanja lovačka društva i voditelji na terenu ostvarila su 45.500 eura dobiti, organizator natjecanja 13.200 eura, dok su za smještaj i dnevnu potrošnju natjecatelji i osobe u pratnji potrošili 219.928 eura. Ukupan prihod za lokalnu zajednicu iznosi 278.628 eura. Za napomenuti je da ovom anketom nisu bili obuhvaćeni  sudionici proljetnih međunarodnih utakmica i veći dio sudionika na jesenjim međunarodnim utakmicama te da je ovo vjerojatno tek oko 50% ostvarenih prihoda na račun trčke u Zadarskoj županiji, a prema tome stvarni prihodi vjerojatno prelaze iznos od 500 000 eura. Pri tome nije odstrijeljena niti jedna trčka.

Stalnom brigom za trčku i stanište  ovi prihodi se mogu i povećati, a strast za lovom domicilnih lovaca može se nadoknaditi kupovinom i ispuštanjem fazana iz kontroliranog uzgoja neposredno pred lov. Na ovaj način je moguće da bude i „vuk sit i koza cijela“!

 

Portal

Divljač i Psi

 

 

Obzirom da lovstvo kao ozbiljna grana gospodarstva participira u donošenju zarade lokalnoj i nacionalnoj razini kao vodeći dio ruralnog turizma, dovoljno je reći da je u Europskoj Uniji samo u 2010. godini lovni i ribolovni turizam donio oko 40 milijardi eura, pristupi regulacije lovstva različiti su u Europi i Svijetu. Najveći dio prava lova u svijetu je vezan da pravo lova pripada vlasnika zemljišta gdje čak površina zemljišta nije uvjetovana divovskim površinama privatnog zemljišta u jednom komadu da bi se ustanovilo lovište. Svakako je nužno poznavati i sustav prava lova u Europi te vidjeti kako to rade nama najbliži susjedi koje često kopiramo:

Austrija:

Pravo lova u Austriji pripada vlasniku zemljišta bez iznimke ali vlasnik zemljišta ne dobiva automatsko pravo za provođenje lova ako ne posjeduje 115 hektara (u nekim pokrajinama 300ha) neprekinutog područja. Ako vlasnik zemljišta ne želi loviti na svojoj zemlji on pravo lova mora dati nekom u zakup da gospodari sa divljači na tom prostoru. Takva zemljišta na kojima vlasnik ne lovi se stavljaju zajedno u jednu površinu kao „pridruženi lovni teritoriji“ tako zvani Genossenschaftsjagdgebiete. Takvi teritoriji se daju u zakup za lov s time da zakupnik prava lova preuzima sve odgovornosti vezane za lov i divljač. Vlasnici zemljišta koji tako daju zemlju u zakup za lov dobivaju značajna sredstva od korisnika prava lova na njihovom zemljištu tako zvani Jagdpachtschillin.

Njemačka:

U Njemačkoj pravo lova pripada isključivo vlasniku zemljišta. Dva vodeća principa lovne prakse u Njemačkoj su Reviersystem (Revir ili sistem lovnog područja) i Pflicht zur Hege (dužnost gospodarenja sa divljači ovlaštenika prava lova). Revirni sistem lova se razlikuje od sistema traženja dozvole za lov u drugim pokrajinama gdje je lov moguć samo u određenim područjima (Jagdbezirke). Privatno zemljište na kojem se može loviti mora biti površine od najmanje 75 hektara neprekinutog vlastitog zemljišta. Isto tako ako vlasnici zemljišta nemaju svojih vlastitih 75 hektara zemljišta mogu se udružiti sa susjednim vlasnikom zemljišta to je tako zvani Gemeinschaftliche Jagdbezirke i taj udruženi teritorij ne smije biti manji od 150 hektara. Vlasnik zemljišta može imati za lov 75 hektara poljoprivrednog ili šumskog zemljišta ili ribnjaka te iste površine sa okolnim terenom na kojem također smije loviti. U području gdje vlasnici imaju manje komade od 75 hektara ali imaju zemlju na kojoj bi mogli loviti i ta zemlja se nalazi u administrativnim granicama jedne pokrajine kako je Njemačka i podijeljena, pravo lova tada pripada Savezu zemljovlasnika koji se naziva „Jagdgenossenschaft“ (to bi se moglo prevesti kao Lovna suradnja). U tom slučaju vlasnici zemljišta imaju generalno pravo na iznajmljivanje svoje zemlje odnosno davanje u zakup prava lova pojedincima ili lovačkim udrugama.

S druge pak strane u lovnom gospodarenju slični nam Poljaci ipak su shvatili važnost lovstvakao gospodarske grane te stvorili sustav gdje se mora dobro raditi i kroz lovstvo stvarati nova radna mjesta i ostvarivati prihode:

Poljska

Temeljni zakon u Poljskoj koji se odnosi na lov i lovstvo naziva se Zakon o uzgoju, zaštiti divljači i lovu koji je donesen 17. srpnja 1959. godine i naknadno dopunjen 1973 godine. Prema tom zakonu sva divljač koja živi u divljini je u vlasništvu države. Pravo lova ne pripada vlasniku zemljišta i loviti mogu samo članovi Lovačkog saveza Poljske koja je i jedina nacionalna asocijacija lovaca u Poljskoj. Čitava zemlja je podijeljena u 5250 lovnih područja sa minimalnom površinom od 3000 hektara. Pravo lova daje se legalno konstituiranim lovačkim udrugama na zakup u trajanju od deset godina. Lovačke udruge plaćaju uzgoj divljači, pravo lova i štete koje prouzrokuje divljač na usjevima.

Donose se godišnji planovi odstrjela za svaku godinu. Da bi sve to platili poljski lovci organiziraju lovni turizam za domaće i strane lovce, prodaju živu divljač (posebno zečeve) i prodaju meso odstrijeljen sitne i krupne divljači. Lovačke udruge moraju obavezno zapošljavati profesionalne lovočuvare na određenoj površini lovišta a po potrebi i više njih ako je lovište veće. U svakom slučaju izvrstan model koji rezultira kvalitetom i brojkom krupne i sitne divljači uz radna mjesta.

Lovstvo i divljač u rukama države – dobit, jednostavnost i uživanje u lovu

Jedan od idealnih primjera kako se lako i jednostavno lovi a o divljači brinu profesionalci je patentni način lova. Primjer iz prakse osim u nekim europskim zemljama ima najbolje razrađen SAD. Da bi se shvatio način na koji sustav funkcionira najbolje ga je pokazati na primjeru iz prakse. 

Lovimo u Hrvatskoj:

Punoljetna osoba koja može nabaviti i koristiti oružje za lov pristupa polaganju lovačkog ispita gdje želi, ne mora biti član niti jedne lovačke udruge niti saveza da bi postao lovac, plaća oko 3000 kuna za polaganje lovačkog ispita, ovisno gdje ga polaže. U slučaju da je osoba završila neki od visokoškolskih ustanova ili fakulteta sa kolegijem lovstvo na osnovu uvjerenja o položenom lovačkom ispitu na obrazovnoj ustanovi dobiva lovačku diplomu od lovačkog saveza. Nakon polaganja ispita, može pristupiti nabavci oružja. Za to mu je potreban odlazak u najbližu policijsku upravu kako bi predao zahtjev za držanje i nošenje oružja u svrhu lova. Uz zahtjev trebate priložiti dvije slike, uvjerenje o liječnikom pregledu za držanje i nošenje oružja u ovlaštenom domu zdravlja, te platiti uplatnice i biljeg koje se prilažu uz zahtjev što ukupno iznosi okvirno oko 800 kn. Kada dobije i taj dio dokumenata novopečeni lovac može nabaviti prvu pušku. Recimo da to bude neka relativno „normalna“ kombinirana puška koja bi zadovoljila eventualan lov na divlje svinje kojih ima posvuda te fazana od sitne divljači košta otprilike 5000,00kn. Za sada bi to sve zajedno koštalo oko 8800kn. Nakon toga lovac u osnovi može u lov već na osnovu izdanog dopuštenja za lov bilo kojeg ovlaštenika prava lova, ako mu ga on želi izdati i dati mu da lovi, ili se pak upisuje u neku od lovačkih udruga. Kako su ovlaštenici prava lova, u najvećem broju slučajeva lovačke udruge, udruge građana, koje rijetko prakticiraju lovni turizam ili prodaju kvote divljači nekome tko nije njihov član, to novopečenog lovca koja nije član stavlja u pomalo nezavidan položaj jer u osnovi nema baš šanse da lovi, ili lovi jako rijetko uz što mora u većini slučajeva prevaliti velike kilometre da bi došao do nekih komercijalnih terena za lov. Ako se ipak odluči učlaniti u jednu od udruga podnosi zahtjev za učlanjenje te biva ili ne biva priman u udrugu. U slučaju kada je primljen, plaća upisninu i članarinu. Za pojedina lovišta gdje se najviše lovi svinja te ponegdje jelen uz srneću divljač upisnine su oko 7.000 - 8.000 kn plus oko 2.000 kn članarine. Za tu godinu, kada ste položili ispit i kupili pušku, sve zajedno to bi iznosilo oko 18.800 kn. Nakon toga svake godine lovac plaća samo članarinu društvu od u prosijeku 2.000 kuna u kojoj su najčešće uračunate i ostale članarine same udruge prema višim tijelima istih takvih udruga.

Nakon toga kretanje u lov i lovni dani ovise o upravnim tijelima lovačke udruge u kojoj je lovac član, bez obzira što nadležni Zakon i Pravilnici vezani za lovstvo ne određuju lovne dane i loviti se može puno više i češće bez ikakvog problema. Tako u prosijeku jedan lovac željan lova ima na raspolaganju 12 do 16 nedjelja za lov. Između toga ima ovisno o udruzi radne akcije, troškove goriva i rada te se na osnovu interno dobivenih „bodova za rad“ (a teško je znati pravu vrijednost bodova za lov jer nisu nigdje vrednovani u niti jednom Zakonu bez obzira što divljač pripada Republici Hrvatskoj) smije ili ne smije loviti određenu divljač koju je udruga dobila na desetogodišnje gospodarenje. U dosta slučajeva tijekom „lovnih nedjelja“ lovac može ili ne može doći u gotovo isključivo skupni lov, tako da mnogi niti ne znaju za što su stvarane pojedine pasmine pasa, i kako bi one uistinu trebale loviti, i biti dio lova. Konačno to je relativno dosta financijskih odricanja, što je ok jer lov nije jeftin, no jako je malo lova na terenu bez obzira na mogućnosti koje pruža dobar Zakon i Pravilnici vezani uz lovstvo. Uz to malo je onih koji prodaju usluge lovnog turizma te sa te strane nema financijske koristi čitav ruralni prostor, ugostitelji, stanovništvo, proračuni zajednica itd.

Lovimo patentno – divljač i profesionalci u rukama države:

Patentni način lova prakticira se u mnogim zemljama Svijeta. Najbolji primjer toga je SAD

gdje je lov, lovstvo, divljač u rukama države, lov je jednostavan i lako se provodi uz veliku zaradu od lovnog turizma. Razlike među državama u SAD-u pri nabavi lovačke dozvole postoje no u osnovi se razlikuju u cijenu, sve ostalo je gotovo identično.

Primjer lova u Nebraski:

Za primjer je slučajno odabrana jedna država sa liste svih država SAD-a  i situacija je slijedeća ako želite ondje loviti. Web stranica je inače Službena stranica Vlade Nebraske čiji je link postavljen na jednu od niza stranica o lovu u SAD-u gdje su po abecednom redu pobrojane sve države SAD-a.

Lov u Nebraski, USA (primjer iz 2011. godine):

Cijena lovačke iskaznice je ovisno o tome dali ste stanovnik Nebraske ili niste što se potvrđuje vašom osobnom iskaznicom ili vozačkom dozvolom. Dozvolu možete kupiti preko interneta i to po cijeni od 14 dolara za državljane Nebraske što iznosi oko 95 kuna za ili 81 dolar odnosno 534kn ako niste državljanin Nebraske.

U lov mogu i mladi od 12-17 godina uz pratnju punoljetnih osoba koje imaju položen ispit za korištenje oružja. Taj dio je poseban u Americi i na taj način od malena se stvara velik broj lovaca i ljubitelja divljači i staništa. Nakon što ste kupili dozvolu možete kupiti i markice za krupnu ili dozvolu za sitnu divljač.

Broj, odnosnu kvote za odstrjel, određuju stručnjaci koji rade za Agencije za divljač i ribolov u vlasništvu države. O divljači također uz njih brinu i nacionalne zaklade koje se bave samo nekim vrstama divljači. Tako postoje zaklade koje se bave samo fazanima, povećanjem broja, istinskim gospodarenjem staništem, prognozama lova fazana po godini ili predjelu itd.

Za medvjede, jelene, antilope, divlje purane i ostale mnogobrojne vrste sitne i krupne divljači brinu se profesionalci postavljeni po okruzima (inačica naših Županija) koji savršeno poznaju stanje i brojnost na terenu.

Tako cijene medvjeda mogu biti 200 dolara (cca 1350 kuna) do nekoliko tisuća dolara ovisno da li je netko od lokalnih lovaca aplicirao za markicu ili će se on prodavati u komercijalne svrhe. Ako ste pak strastveni lovac na sitnu divljač dovoljno je reći da na primjer dozvola za lov fazana čitavu godinu iznosi 97,75 dolara što je otprilike 645 kuna, u lov možete svaki dan tijekom sezone lova sukladno pravilniku o lovostaji, smijete odstrijeliti 3 muška fazana dnevno a kod sebe u vlasništvu imati 6 muških fazana. U tom sustavu se jasno određuje broj koji smijete odstrijeliti i broj koji smijete imati kod sebe što je dijelom vezano za prodaju divljači. Naravno o divljači se jako brine, ispušta i hrani tako da je ima u izobilju što rade prije navedeni profesionalci. Što se tiče terena, imate pravo odabira između državnog zemljišta ili engl. «walk in areas» gdje slobodno uđete i lovite, zatim privatnih farmi gdje poljoprivrednici imaju velike komade zemlje pa ih zamolite ako bi smjeli loviti na njihovoj zemlji, što uglavnom nije nikakav problem u što su se uvjerili pojedinci koji su lovili u SAD-u, ili idete u privatna lovišta koja naravno uz dozvole imaju svoje cijene usluga što je klasičan komercijalan lov. Uz ovdje navedena samo dva primjera ima još mnoštvo kombinacija dozvola kao što je kombinacija nekih vrsta divljači i ribolova u cijeni od pedesetak do sto dolara, ili popusti za nepunoljetne lovce koji love u pratnji starijih, zatim tako zvani sportski paketi različitih vrsta divljači, obiteljski paketi lova i ribolova itd.

Ono što je u svakom slučaju još zanimljivije je da je lov lukom i strijelom itekako popularan i donosi ogroman profit. S druge strane u Svijetu najodrživiji i okolišno najprihvatljiviji način lova, sokolarenje, koji uz to u Americi nema niti približnu tradiciju kao u Europi, ima lovnu sezonu koja počinje mjesec dana ranije jer znaju da ptice grabljivice i u prirodi kreću od mlađe divljači prema starijoj što je i razumljivo s obzirom da to nije puška iz koje svatko može pucati a broj ulova je jako mali.

Foto izvor: snaro.net

Što se pak tiče zarađenog novca od iskaznica i divljači, s tim novcem se financiraju profesionalci, ljudi školovani da se bave lovstvom koji brinu o divljači, u rangu naših šumara, agronoma, veterinara ili inženjera lovstva i zaštite prirode. Kazne za nepoštivanje lovostaje i broja odstrjela su izrazito visoke ali s druge strane to daje i velik broj novih radnih mjesta te strašno veliku popratnu industriju lovne i ribolovne opreme i usluga koje pune proračune lokalnih zajednica i države.

Usporedba sustava:

Kada se usporedi ova dva sustava jedan je dosta skup i birokratski složen, posebno složen u djelu lova na terenu kojeg ima jako malo dok ispit i oružje je relativno lako položiti i nabaviti. No, čemu ispita i oružja ako je svega nekoliko nedjelja lova uz mnoštvo uglavnom čudnih internih propisa pojedinaca koji se ponekad kose sa zakonskim i podzakonskim aktima i kada se puno ne lovi. S druge pak strane lov i njegova provedba u direktnom odnosu sa državom i profesionalcima koji brinu o divljači, nekoliko puta godišnje je broje, ako je potrebno povećavaju njenu brojnost te daju prognoze što će se i koliko loviti je vrlo jeftina i jednostavna. Čini se da je naša stara «sprdnja» sa time kako mi imamo visoku lovnu etiku i moral prešla u puno filozofiranja i malo lova sa ne baš sjajnim stanjem trofeja krupne divljači, te posebno niskim fondovima sitne divljači uz nekontroliran broj divlje svinje koja čini ogromne štete na usjevima. Na kraju ispada da se „patentno“ lovi puno više, jeftinije, i sa puno lovnih dana uz radna mjesta na ruralnom prostoru, dok mi pomalo još kaskamo u zaostatku ali sa prijedlozima za bolje sutra uz nova radna mjesta i više lova za naše domaće lovce u najljepšoj nam domovini Hrvatskoj koja ima Bogom dane mogućnosti.

Portal

Divljač i Psi

Danas se u mnogo slučajeva mogu čuti pretpostavke i teorije što nam je u lovstvu donijela prva godina članstva u Europskoj Uniji. To je zasigurno neizbježno pitanje i za nas lovce i kinologe s obzirom na otvaranje granica i mogućnost ulaska stranih lovaca turista na vrhunske lovne terene hrvatskih lovišta. Vezano uz ulazak u Europsku Uniju već ranijih godina u razdoblju pregovora i pristupanja Hrvatske došlo je do razgovora, zatim prijedloga i konačno realizacije edukacije ljudi koji su po Bolonjskom procesu svoj životni put, a mnogi i teško stečenu ušteđevinu roditelja, potrošili na obrazovanje u lovstvu. Naravno, kao i svaki stručnjak u svom području, tako i mladi hrvatski intelektualac koji je svoju energiju i znanje usmjerio da postane stručnjak u lovstvu, želi steći dodatno obrazovanje na terenu i pošteno zarađivati za kruh od svoje struke. Pitanje je dali za te ljude možemo u Lijepoj Našoj Hrvatskoj iznaći modele kako im pomoći. U brojnim promišljanjima kako im osigurati novac kao jedna od opcija javlja se neizostavni lovni turizam. Mnogi će na to odmahnuti rukom i reći pa to je nemoguće. Ipak, u stvarnosti priča je malo drugačija kada joj se priđe sa stručne strane i sustavno ju se postavi na kvalitetan temelj a ne uzme ju se paušalno i volonterski. Prije svega valja naglasiti kako i danas u Hrvatskoj postoje lovačke udruge koje sa pokrićima svih troškova osiguravaju plaću najmanje jednom profesionalnom lovočuvaru i to čine bez problema. Ono što stvara problem je pitanje koja se divljač nudi u lovnom turizmu, odnosno koliko je njeno gospodarsko značenje u odnosu uloženog vremena i novca, prema onome što može vratiti natrag. Primjer je najjednostavnije započeti sa divljom svinjom. Danas je očito kako je divlja svinja u Hrvatskoj vrsta divljači kojom se više sustavno ne gospodari, i čija je brojnost odavno prešla gornju granicu stanišnog kapaciteta sa očitim nedostatkom trofeja i 50.000.000,00 kn godišnje prouzrokovane štete. Ako upravo tu vrstu uzmemo kao polazište na kojem želimo ostvariti moguću zaradu i pružiti izvor prihoda za državu i profesionalca koji o njima brinu, vrlo bi se lako moglo zapasti u teškoće. Argumenti su ti što u Hrvatskoj godišnje ukupno padne tridesetak trofejnih grla divlje svinje, znači zajedno zlato, srebro i bronca, a uz to gotovo je svakom lovcu moguć lov krajem tjedna u kojem pada nekoliko desetaka svinjskih grla. Praktički, ovo bi značilo kao da idete prodavati pijesak na pješčanu plažu! Tu valja istaći i neminovne štete na usjevima koje treba staviti u relaciju sa cijenom trofeje zlatnog vepra. Imate li u tom slučaju samo 100.000,00 kuna štete, a znamo da cijena zlatnog vepra iznosi oko 13.000,00 kuna s PDV-om, po tome bi bilo potrebno u tom lovištu odstrijeliti „samo“ 7 zlatnih veprova da bi bili na financijskoj nuli. Gdje su tu dodatni prihodi teško je čak i pretpostaviti. S druge strane, kvalitetno osigurana područja, prvenstveno ogradom, koja mogu pružiti kontrolu svinja i ciljani uzgoj čiste trofeje bez dodatka bijelih čekinja mogu se gledati kao lovno – ekonomski potencijal. Ipak, tu valja istaći kako do dobre trofeje  valja čekat 6 – 7 godina što znači da vrijeme u periodu između uzgoja i plasmana na tržište uz ogromne količine hrane valja nekako popuniti da bi se preživjelo. Osim toga treba imati na umu tržište istočno europskih zemalja koje su veće površinom i nude jake trofeje divljih svinja po manjim cijenama. Što se tiče prirodnog uzgoja svinje nikako ne treba zaboraviti elemente kada tijekom pogonskih lovova padaju potencijalne „medalje“. Ipak takvi lovovi se zaista nužno moraju provoditi jer su štete na usjevima velika prijetnja svima.

Divlja svinja - loša ponuda i gomila križanaca plus enromne štete hrvatskog gospodarstvu!

Kao protuteža divljoj svinji ostaju nam kvote medvjeda, ako govorimo o krupnoj divljači koja ima atraktivnost i moguću trofeju. Tu se osim šteta, koje su ipak mnogo manje nego kod divljih svinja, javlja i problem čuvanja medvjeda od krivolova i zadržavanje na nekom terenu što iziskuje dodatno financijsko ulaganje, te potrebno vrijeme dostizanja gospodarske zrelosti koja bi mogla polučiti trofeju i određenu ekonomsku dobit, računajmo 10 plus godina! Osim toga ako lovište ima za odstrjel 2-3 grla godišnje njihova vrijednost mora zaista biti vrlo velika da pokrije troškove brige i donese konačnu zaradu i to ponovno na konkurentnom tržištu Europske Unije (Rumunjska, Bugarska…). Ipak, što se tiče medvjeda postoje časne iznimke ali na izrazito malom prostoru unutar Hrvatske. Kao druga vrsta atraktivne krupne divljači a također spada u zvijeri, koja može imati eventualnu gospodarsku vrijednost pojavljuje se vuk. Kvote odstrjela vuka su tolike kolike jesu, uz neizostavne štete te dosta jeftiniju konkurenciju u susjednoj BiH i posebno pojedinim istočnim zemljama unutar Europske Unije. Uz to, za navedene dvije zvijeri kao potencijal lovnog turizma i više je nego potreban netko tko će odvojiti poprilično vremena da ih osmotri, po mogućnosti zadrži te pruži odstrjel upravo u danima kada dođe turista. Slijedeće vrste koje bi mogle biti „pun pogodak“ su srneća i jelenska divljač kojoj uz bok valja staviti posebno atraktivne muflone i divokozu. Kod srneće divljači, koja je ujedno i dio tradicije hrvatskog i europskog lovstva, posjedujemo odlična staništa ali nas dosta često koči element da potencijalna grla padnu prerano tijekom lova „na bodove“.  Ipak tu se javlja mogućnost na kojoj bi trebalo kvalitetno poraditi sa strukom i ljudima koji će profesionalno gospodariti i brinuti o trofejnim srnjacima gdje bi sigurno bilo dostatno srnećih grla za hrvatskog matičnog lovca i za lovni turizam. S druge pak strane jelenska divljač, kao lovni i ekonomski potencijal, kvalitetom i trofejem bila je i ostala prepoznatljivi dio gotovo isključivo naše Slavonije i Baranje. Jeleni u ostatku hrvatske debelo ili nikako kaskaju za mogućnošću dostizanja kvalitetne trofeje što se lako ogleda u popisu trofeja pristiglih iz ostalih županija. Naravno, uvijek postoji nekoliko grla, odnosno svega nekoliko medalja u gotovo 200-tinjak jelenskih trofeja iz ostatka Hrvatske ali u konačnici daleko ispod onog što bi zadovoljilo više trofejne ciljeve i ekonomsku vrijednost osim mesa divljačine. Kod jelenske divljači također kao i kod srneće divljači veliki otegotni element je krivolov te moguće „prerano padanje“ potencijalno jake trofeje.       

Ono što u Hrvatskoj predstavlja mogućnost zarade i dodatnog prihoda je divljač koja je činila i čini čisto izvorno hrvatsko lovstvo – sitna divljač. Nažalost danas je ona dosta zanemarena i to u vrijeme kada hrvatsko stanište ima više mogućnosti nego kompletna zapadna i istočna intenzivno kultivirana Europa zajedno. Tu prvenstveno dolazi šljuka i prepelica koje pomažu mnogim lovištima da financijski prežive godinu i koja je sezonska vrsta. Uz njih dolazi sigurno najvrednija poljska jarebica ili trčka čiji se odstrjel i dresura pasa plaća „suhim zlatom“, zatim kamenjarka, koja je hrvatsko blago kamenitih terena pa zec i na kraju dobro uzgojen i izgospodaren fazan. Dokaz ovome je što s tima vrstama i u lovnom turizmu jake zapadno Europske zemlje pune svoje proračune i nude nova radna mjesta. Idealno, uz prije navedene vrste sitne divljači, bilo bi što je prije moguće poraditi na populaciji tetrijeba i lještarke koje kao muflon i divokoza kod krupne divljači, mogu biti „trešnja na torti“ lovnog turizma.

Na osnovu ranije navedenog struka bi trebala stvoriti strategiju razvoja lovnog turizma koji bi u kombinaciji tržišno i trofejno zanimljivih i jedinstvenih vrsta krupne divljači a apsolutno profitabilnom sitnom divljači mogle stvoriti dodatne prihode za ljude koji su svoj životni put i obrazovanje predvidjeli u lovstvu. Na taj način ima i više nego dovoljno prostora za matičnog hrvatskog lovca koji lovi na svojoj djedovini i za mladog lovnog intelektualca koji želi živjeti ono za što se je školovao. Ovako, i još za sada, lovstvo u recesiji gotovo uništenoj Lijepoj našoj ne daje ono što zaista može pružiti osim kile mesa u ruksaku.

Portal

Divljač i Psi

Lovni turizam definitivno spada u  jedan od načina izrazito isplativog dijela ruralnog turizma općenito.Istraživanja provedena u Europi u sklopu Šestog okvirnog programa za znanost - FP6 Governance and Eco­system Management for the Conservation of Biodiversity (www.gemconbio.eu) došla su do rezultata da je u 2006. godini 23 miliona ribolovaca, 7 miliona lovaca i 6 miliona promatrača ptica na te aktivnosti potrošilo 40 milijardi eura. Unutar te iskazane vrijednosti od 40 milijardi eura  postavljen je omjer sa 331 milionom ruralnih neobrađenih hektara u Europi koji postoje i pogodni su za takve aktivnosti te iz toga proizlazi da svaki takav neobrađeni hektar u Europi vrijedi 121 euro. Agencija Countryside Alliance je 2008. godine napravila istraživanje gdje je došla do podataka da održivi lovni i ribolovni turizam godišnje donosi 1,6 milijardi funti ( oko 14,5 milijardi kuna) samo engles­kom gospodarstvu. Isto istraživanje donosi podatke  turizma u da u Velikoj Britaniji takav turizam pruža 70.000 radnih mjesta na ruralnom prostoru od čega je 31.000 direktnih radnih mjesta za provođenje samih lovni i ribolovnih aktivnosti i 39.000 indirektnih radnih mjesta (smještaj i popratne aktivnosti) u ruralnom dijelu Engleske. Posljednje istraživanje u okviru FP7 (7 okvirnog programa za znanost) pokazuje da lovci uvelike doprinose ekologiji zbog gospodarenja staništem, donose opću društvenu korist zbog povećanja svijesti o okolišu te pomažu u ostvarivanju velike ekonomske dobiti koja u Europi iznosi svake godine oko 16 milijardi eura koje troše na bavljenje lovom (Naturalliance, 2012). U svakom slučaju da bi se ostvario i dio navedenih brojki, potrebno je posjedovati resurse, u ovom slučaju divljač, koja može privući klijentelu spremnu da potroši novac na te aktivnosti. Sa tog aspekta i u Hrvatskoj postoji tržište sitne i krupne divljači koja se može ponuditi u svrhu lovnog turizma.

Smjer kojim idemo – divlja svinja, jeleni, medvjedi slabih trofeja....

Danas svakako moramo uzeti u obzir što mi kao zemlja nudimo u lovnom turizmu. Tu nailazimo na smjer, ako ga tako uopće možemo nazvati s obzirom da nemamo strategiju razvoja lovstva pa tako ni lovnog turizma, da krupna divljač Hrvatskoj donosi gospodarsku dobit u lovnom turizmu. Zanimljivo je da pojedini komentari nakon ove konstatcije idu i korak dalje, te se divlja svinja smatra lovno atraktivnom divljači koja privlači stranu klijentelu i stvara dobit našoj Domovini. Naravno, ovakva činjenica apsolutno nema nikakve utemeljenosti niti iole jedan pozitivan pokazatelj na terenu u smislu stvaranja prihoda, atraktivnost lova je nešto što je osobna stvar svakog pojedinca. Dokazi i argumenti tome su danas i više nego jasni. Prvo, navodno tradicionalni lovci na divlje svinje dolaze nam iz Austrije i Njemačke. U svakom slučaju ovo je velikim dijelom istinita konstatacija, no apsolutno nije istina da oni dolaze loviti divlje svinje kao meso nego kao trofeju. Tu nastaje i prvi problem. S obzirom da se u prilogu Kapitalnih trofeja u Hrvatskoj (Lovački vijesnik, 2010) na području lovišta Hrvatskih šuma u sezoni 2008./09. odstrijelilo 13 veprova u zlatnoj medalji, 6 u srebrnoj i 16 brončanih medalja vrlo je jasno da sa ovom divljači ne da stvaramo dobit, nego generiramo abnormalno velike gubitke s obzirom i na ogromne štete koje po nekim procijenama dolaze i do 50.000.000,00 kn godišnje! Pitamo se koliko bi zlatnih veprova trebali odstrijeliti u lovnom turizmu da samo dijelom pomognemo onima kojima ova štetna divljač čini štetu?! S druge strane, jasno je da se divljom svinjom uopće ne gospodari te da ona svoju populaciju diktira sama. Također, uzmemo li u obzir isplativost lova gdje bi zadovoljili 10-tak lovnih turista koji pristaju na paušalni lov „što padne, padne“, gdje im moramo osigurati brojku od 30-40 svinja (ili više) po danu lova, nemojmo zaboraviti silnu mašineriju ljudi, pogoniča, pasa, traktora i tako redom, koje moramo platiti, da se koliko toliko dobro zatvori lov a kasnije ogromne količine vode i rasijecanje mesa koje oni rijetko kada uzimaju. Kada znamo da danas prase i nazime već možemo dobiti u odstrjelu od 300-400kn, koliko to divljih svinja mora pasti godišnje da bi barem pokrili svoje troškove a kamoli ostvarili zaradu i pokrpali štete koje one čine. Isto tako imajmo na umu da u pojedinim dijelovima Njemačke komunalni redari odstreljuju divlje svinje kao štetočine po gradovima a ako je lovac odstrjeli dobiva dobru naknadu – čini se da je ovaj tip divljači i lovnog turizma narodski rečeno „kao da vozite pijesak na plažu“. S druge strane i aspekta da divlje svinje ima puno, i da se prema nekim navodima, pozovemo na stanišne promjene koje su uzrok njezina porasta i gubitka staništa za sitnu divljač, tada se pitamo što su to stanišne promjene i dali na njih možemo utjecati? Prvo, stanišne promjene teško se mogu nazvati tereni obrasli šikarom jer to je samo jedan mali dio staništa na koji mi kao lovci možemo direktno utjecati kroz lovno gospodarenje – u struci se to zove ARONDACIJA ili UREĐIVANJE LOVIŠTA koje podrazumjeva i stvaranje kvalitetnih ispaša, remiza pa tako i uklanjanje šikara ako je potrebno?! S druge pak strane, stanišne promijene podrazumjevaju puno kompleksnije stvari kao npr. nestanak određenih vrsta kukaca, korovskog bilja (fito i entomofaune) ili promjene u tlu nastale pod utjecajem pesticida te koje zaista mogu utjecati i utječu na povečanje ili smanjenje određenih vrsta divljači, no kod nas je upravo suprotno i toga nema.

Također, nemojmo zaboraviti da je stanišni potencijal Republike Hrvatske u aspketu gospodarenja sitnom divljači bolji nego ikada te Lijepa Naša upravo obiluje onime čega u ostatku europskog lovnog staništa nema a nužno je za održanje i povećanje brojnosti sitne divljači. Osim toga danas nam je svima jasno kako su mnogi lovački domovi u Hrvatskoj izgrađeni sa sredstvima od prodaje sitne divljači dok krupna divljač nikada nije donijela takvu dobit – uz dužno poštovanje i sa časnim iznimkama! I oni koji se kunu u svinje i jelene zaradu vrše na šumskoj kraljci – šljuki, prepelici, patki, fazanu i trčki.

Primjer iz prakse

U ovom trenutku smo također svjedoci pojedinih lovozakupnika koji su na području nekih županije nasjeli na priče kako će ostvariti profit kroz lovni turizam upravo prodajući krupnu divljač – prvenstveno divlje svinje, jelene ili čak medvjede. Činjenice nakon skupo plaćenog lovozakupa već u drugoj godini ukazuju na velike gubitke, te lovnu klijentelu koja je dobre platežne moći i želi doći, no zanima je trofejna kljova ili trofejni rog a kojeg ti isti lovozakupnici sada mogu nažalost ponuditi tek u promilima. Također apsolutno je nejasno kako „struka“ može istaći jelena u npr. Karlovačkoj ili nekoj drugoj županiji uz more ili na kontinentu, izuzev najljepše nam i ravne Slavonije i Baranje, kao lovni potencijal, kada je na tim terenima u zadnjih 10-15 godina palo svega 1-2 zlatna trofeja ili generalno svih trofeja u medalji uopće.Uz to također bi voljeli vidjeti koliko to lovišta posluje pozitivno i napredno sa divljom svinjom kada znamo da za zlatnog vepra trebamo čuvati i gospodariti 7 godina, zlatnog jelena 10 godina a zatnog medvjeda preko 10 godina!

Budućnost Hrvatskog lovstva i lovnog turizma svakako leži u sitnoj divljači koju moramo kombinirati sa trofejnim srnjacima te muflonima i divokozama koji imaju najveći potencijal a njih je pak netko iz neznanja ili iz želje da se domovina Hrvatska ne razvije, bacio u deseti plan. Jelenska divljač svakako ima svoje mjesto naše najljepše Slavonije i Baranje koja još u jednom dijelu mora riješiti njezinu prekobrojnost i reducirati štete na šumarstvu i u poljoprivredi.

Na kraju, sa željom za prosperitetnom domovinom Hrvatskom u sektoru lovstva i lovnog turizma svi zajedno vjerujemo i nadamo se da će do pozitivnih promjena svakako morati što prije doći na način da će hrvatski lovac loviti više u skladu sa svojim svjetonazorima bez naslijeđa prošlih vremena, da će sitna divljač stvarati profit a krupna ipak nositi trofeju a ne samo kilu mesa.   

DODATAK ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE.......

Svakako bi netko trebao objasniti široj javnosti kako će toliko forsirane i navodno za lovni turizam „vrlo atraktivne i profitabilne“ a inače vrlo štetne divlje svinje donijeti hrvatskom gospodarstvu profit, uzevši u obzir da ih se samo u Njemačkoj tijekom 2011. godini odstrijelilo oko 500.000 grla sa tendencijom još većeg odstrjela! Također, govori se kako su navodno njemački lovni turisti upravo ona lovna klijentela koja nam kroz ovu divljač donosi profit u lovnom turizmu. Narodski rečeno „platit će ono što im je gotovo besplatno kod kuće“.  Bilo bi puno bolje da je netko vratio divljeg kunića koji bi bio i podloga za ovako već debelo prekobrojnog predatora a činit će sigurno manje štete od divljih svinja te očistiti zarasle kupinjare i stvoriti ispašu za srneću divljač kao što je učinjeno u Francuskoj.

Ovako nam se čini da „netko“ slučajno ili manje slučajno gura onu divljač koja dodatno uništava i ovako srušeno hrvatsko gospodarstvo bez imalo stručnosti, domoljublja i želje za napretkom.

U svakom slučaju bi bilo vrlo zanimljivo vidjet račun dobiti i gubitka u lovnom turizmu sa divljom svinjom pa čak i medvjedom onih koji ih imaju u ponudi uzevši u obzir ulaganje i vrijeme potrebno za stvaranje trofejnog grla sa koliko tolikom financijskom vrijednosti.

Lovni turizam kroz divljač:

Srneća divljač + zec, trčka, fazan, divlje patke, šljuke, prepelice – DOBITAK ZA KONTINENTALNU HRVATSKU + jelenska divljač kao dodana vrijednost Slavonije i Baranje a ne forsiranje po drugim dijelovima kontinenta gdje u 10 godina dođu eventualno 2-3 trofejna grla!

Muflon, divokoza + trčka, kamenjarka, zec, fazan, šljuke, prepelice – DOBITAK ZA VELEBIT, OBALU, OTOKE!

 

Portal

Divljač i Psi

Najpopularniji metak i najčešće korišten od sportaša i pogotovo lovaca, ikad.

Mahom svi znamo da je kalibar 7,62 i dužina čahure 63 mm.

Nisam balističar da bi ulazio u izračune i koeficijente ali bih se usudio dati mišljenje zašto bi ovaj kalibar uvrstio među idealne. I potkrijepiti zaključcima i fotografijama konkretnih odstrela znanaca, lovačkih kolega i svojih.

Za većinu lovova kod nas i po svijetu mislim da je ovo idealan kalibar.

Vjerujem da će se mnogi složiti (neki i ne) a sve što navedem temelji se isključivo na iskustvu i zapažanju.

Autor Đivo Ćurlica - lovac s međunarodnim iskustvima.

Krajem osamdesetih sam ga nekako kupio po defaultu.

To je bio jedini izbor uz 8x57 i 7x64 i tom trenutku i nisam uopće dvojio. Naravno Zastava CZ M70

Dugo sam se s njom koristio, manje više uspješno, ali kako sam polako profilirao svoje lovove pomislio sam da bi svaka divljač trebala imati svoj kalibar, da bi to bilo nekako idealno. Naravno površna literatura i marketing učinili su svoje.

Slušajući okolo savjete i isćitavajući beskonačne tekstove loših časopisa (danas u tu svrhu služe nekompetentni koji dominiraju forumima) tako sam pribavio .243 Win. Za manju divljač tipa muflona, divokoze, srnjaka.

 

Drugi karabin, .375 H&H mi je trebao poslužiti za velike veprove (!?), medvjeda, eventualnu Afriku, Kanadu…

Treći, 7 Rem.Mag je bio predviđen za ekstremne daljine kad i ako. Uglavnom maštarije ali neka se preventivno nađe. Zlu ne trebalo

I dugo je trebalo za utvrditi da je to sve bespotrebno, usudio bi se reći čak i besmisleno

Evo zašto.

Loveći divokoze jednom prilikom, naravno kod sebe sam imao 243 Win. Na tridesetak koraka suočio sam se sa „životnim veprom“. Prizor koji mnogi sanjaju, vepar izlazi iz šumarka i gleda me par sekundi, nakon hica laganim korakom odlazi. Dobio je prve dvije a moguće i tri kugle, sierre od 6 grama i otišao, par kapi krvi niz planinu, satima pretraživanja, nikad ga nisam našao.

Razmišljao sam što bi bilo da sam taj dan lovio divokoze sa 30-06 recimo ?

Dakako odstrijelio bi i divokozu da se kojim slučajem dogodila prilika i neosporno bi trofeja tog vepra krasila moju kolekciju.

Da životnog vepra jer su mu kljove toliko virile van da je bilo skoro neprirodno.

Prvi odlasci u Afriku sa 375 H&H, prvi odstreli, prve antilope i ništa se spektakularno nije dogodilo. Sve bolje pogođeno je odlazilo i padalo u distanci 50 do 200 m.

Dakle opet ništa značajno da bi opravdalo taj kalibar, koji se opravdava samo kod teške i opasne divljači velike mase kojoj predaje svoju golemu energiju. U suprotnom ta energija prolazi i odlazi.

7 Rem Mag. je čekao svoju priliku nekog egzotičnog lova i nije je dočekao. Ti lovovi su toliko zapravo rijetki da je upitno čemu takva puška.

Odluka, sve prodati i povratak na 30-06.

 

Trgovac mi je nudio u istom modelu  30-06 i 300W.M. i gotovo se rasplakao uvjeravajući me da je 300 WM bolji. Dopuštam da je bolji, zrno ima veću brzinu, samim tim i energiju, nešto jači trzaj ali… meni jednostavno ne treba.

Tako da sam za istu cijenu kupio „lošiju“ pušku.

Otad lovim samo s njom i rezultati su odlični. Nešto moji ali i mnogih lovaca koji su iz nje pucali a sve na moju inicijativu i zamolbu. Nebitna je zapravo marka puške, optika je srednje kvalitete, Američka.

Poanta svega je ono što je rečeno bezbroj puta.

Pogodak je najvažnija stvar u cijelom činu odstrela.

Čak ne toliko težina zrna koji šaljete. Mada je važno ne pucati mekanim zrnom.

Naročito kod teže i neosjetljive divljači. Ali eksperimenti koje radim/o u zadnjih dvije-tro godine čak i to opovrgavaju.

Zašto upravo 30-06 zadovoljava potrebe prosječnog pa i zahtjevnog lovca ?

Dakle svaki i srnjak i divokoza, muflon i lopatar itekako će biti odstrijeljen i usmrćen sa .243 Win ili 6,5x57. Ali isto tako i sa 30-06 zar ne ??

Dali je šteta na mesu toliko opsežna i značajna između tih kalibra, ne baš !

Dakle manja divljač 30 do 70 kg biomase pada s bilo kojim od tih navedenih i to je nesporno.

Takva životinja je relativno mala, kosti ne tako krupne i teške i svaki prodor, penetracija od oko 30 cm kao i nerijedak prostrel su očiti i evidentni.

 

 

Slično, loveći muflone na Pelješcu 1996 u zoru sam nabasao na solidnog vepra koji ništa nije slutio.

Pratioc je ponudio da ga odstrijelim. Osjećaj da ga treba gađati 6 gramskom kuglom promjera 6,2 mm nije baš ugodan. Vepar je pogođen, srećom na način da je iskoračio i pokazao srce gdje je dobio kuglu i brzo uginuo. Ali što da pogodak nije bio tako precizan?

Dogodilo bi se ranjavanje i odlazak s malom vjerojatnošću pronalaska a i protivi se propisu.

 

A da se kojim slučajem tu našao 30-06 ili nešto „univerzalno“ ne bi bilo nervoze, neizvjesnosti i potrebe za rizikom.

 

Druga krajnost je 375 H&H koji sam koristio za Afriku.

Loviti antilope, zebre, gnuove, gazele doista nije potrebno s nečim što 20 grama šalje brzinom 700 m/sek. Nije ni nepoželjno ako niste spremni za tu pušku i ono što pucanje njom nosi.

Loše odabrana kugla svakako uradi loš posao a dobra dovoljno i u manjem kalibru.

 

30-06 je kalibar koji nudi najveći izbor zrna na svijetu. Pune ga svi proizvođači, pa je samim tim cijena konkurentna te se može birati.

Dugo sam koristio Barnes X 11,7 grama.

Fantastičan, precizan. Uvijek je imao izlaznu ranu, čak i na životinjama od preko 300 kg. Ali se nekoliko puta dogodilo da se nije otvorio !?

Zacijelo nije naišao na dovoljan otpor u tkivu koji bi inicirao otvaranje ili dopuštam da je po srijedi bila greška u zrnu.

Savjetujući se se proizvođačem strjeljiva iz Podsuseda preporučio je ipak prebaciti se na Barnes TSX ali u 9,7 grama !

Prvo, TSX ima smanjeno trenje a samim tim pritisak u cijevi, značajno veću brzinu čak od nekih 880 m/sek i samim tim zagarantirano otvaranje u tijelu životinje.

I upravo zadnjih par godina ovaj metak koristimo i nosimo u sve raspoložive lovove i ujedno „tjeram“ lovce da njim pucaju sve što je na popisu a iz razloga da dobijem realan rezultat na temelju brojnih odstrela.

I zaista očekivano i obećano se polako dokazuje.

Preko 200 odstrela, najviše Afričke divljači u rasponu od 30 do 900 kg je ovim kalibrom i ovim metkom uspješno usmrćeno a onih par ranjenih koje nismo našli su isključivo ljudski faktor lošeg pogotka.

Koji ni jedan kalibar ne bi znatnije ispravio.

Kad pogodite oriksa ili jelena u burag on će otići, bez kapi krvi, bez prostrela i nikad ga nećete naći a psi su nekad beskorisni jer je toliko divljači a premalo krvi da bi potraga uspjela.

Naravno da bi sve ovo jednako uspješno moglo biti i sa 7x57, 8x57, i sa 7x64, naravno i dapače sa 8x68 ili bilo čime jačim ali se postavlja pitanje - čemu ?

Navedeni brojni odstreli se isto tako ne bi mogli realizirati s nečim manjim a nije zakonski niti dopušteno. Bilo bi jako puno ranjavanja.

Moglo se i sa 338 W.M. i sa 375 HH ali…

Trpjeti trzaj oružja, zazirati od glasnog pucnja (najčešće)  nerijetko skupa puška a i još skuplju montažu s optikom koja sve to mora izdržati, us visoku cijenu metka (8x68S) nadasve, čemu?

U prilog jačem kalibru i bržem metku se argumentira najčešće da ima mani pad !?

Što znači manji pad zrna ?

Do 200 metara gotovo ništa a preko toga svakako treba proučiti tablice i prakticirati. Ako ne znate pad zrna na 250, 300, 350 metara ništa vam neće pomoći da imate 300 RUM. !

On opet ima pad kojeg morate znati i predvidjeti. Dakle ako na divokozu recimo ili na srnjaka pucate na 330 m. morate podignuti dali 28 ili 42 cm, ali svakako treba podignuti končanicu!

Vježbati i pucati je imperativ uspješnog odstrela.

Ok, svatko ima pravo preferirati, obožavati i glorificirati, realizirati svoje ambicije kroz maštarije u kontekstu kalibra i modela. Apsolutno sam zagovornik slobode odlučivanja i to je ispravno. Malo teže shvaćam one koji ulože u karabin i optiku 5000 € (nočnu još toliko) a da im ona služi za dvije srne, škartnog srnjaka i nazime, ali to sam ja i moj stav koji dakako ne mora biti ispravan.

Dali će vaša životinja skončati od 9 gramskog Barnesa ili 12 gramskog Groma, od C. Zastave ili Blasera, njoj je zapravo potpuno svejedno. Samo što prije i neka manje pati.

Portal

Divljač i Psi

 

 

Karlovačke ravnice 18.10.2014. godine ponovno su bile mjesto događanja sada već sigurno najjačeg otvorenog kupa Svetog Huberta u regiji u kojoj svoje lovno-kinološke i lovno-etičke manire pokazuju vrhunski lovci i njihovi psi. Grad u srcu Hrvatske još je jednom pokazao da nije uzalud svarstan kao najbolje mjesto za lovni, ali i ribolovni turizam u hrvatskoj strategiji razvoja turizma do 2020. godine.

Bojan Valenčić - iskusni lovac i kinolog iz Slovenije.

Idealni lovački tereni, obilje fazanske divljači uz trčke i zečeve uz pomalo neobičan „ljetno“ listopadski dan pružili su svima još jednu nezaboravnu i uzbudljivu lovno-kinološku subotu. Kao lako dostupno mjesto iz svih djelova Hrvatske, ali i susjednih zemalja, i ovoga puta su lovci bili u rasponu od Istre do Zagorja te naših europskih susjeda iz Slovenije dok svakako valja istaći hrvatsku natjecateljku Petru Tomić koja je u jakoj muškoj konkurenciji odlično parirala u lovu. Podjeljeni u dvije baterije takmičarima su sudili mađunarodno priznati kinološki (FCI) suci u bateriji A Davorin Andrijašević i Nenad Vujanović , te u bateriji B Goran Dejanović i Slobodan Hervatin uz pomoć vodiča koji su ih izvrsno vodili po terenu. Valja istaći da je ovaj karlovački hubert bio i test za primjenu novog pravilnika gdje će se jedan takmičar moći prijaviti sa četiri psa kako bi se stavio naglasak upravo na ono što čini lovca i lov – psa, a ne na brojku odstrjela ili lovačko oružje. Tijekom lovno – kinološkog kupa u svakoj bateriji je bilo i više nego dovoljno divljači tako da je baterija A imala preko 50 pronađenih kljunova fazana a baterija B oko 20 pronađenih kljunova dok je odstrjel bio ipak lovački i etički sa 7 kljunova na visku.

Nakon izrazitog atraktivnog i dinamičnog baraža u kojem je bilo zeca i fazana a pojedini takmičari su morali i zaplivati preko kišom napunjenih kanala kako bi odradili turnus do kraja ukupni poredak je glasio:

1.       mjesto Prvak LKK „Kup četiri rijeke“

Viktor Šegrt sa kratkodlakom njemicom Orlom od Bartulovića – Ori

kalibar puške 20

2.       mjesto Vice prvak  LKK „Kup četiri rijeke“

Bojan Valenčić sa vajmarskom ptičarkom Freyom izpod Kuma

kalibar puške 20

3.       mjesto Vice prvak  LKK „Kup četiri rijeke“

Bojan Valenčić sa mađarskom vižlom Lux vlasnice Petre Dežman iz Slovenije

kalibar puške 20

 

Pobjednici Svetog Huberta "Kup Četiri rijeke" 2014.

Na kraju valja istaći kako se čini se da idealna pozicija Karlovca „Grada susreta“ u srcu Lijepe Naše lako dostupnog iz svih dijelova domovine te susjednih europskih zemalja sada sigurno stavlja kao nositelja lovne kinologije kontinentalne Hrvatske ali i šire. Uz to se mora napomenuti da je kompletnu podršku ovim manifestacijama dao grad Karlovac i gradonačelnik Damir Jelić te Karlovačka županija na čelu sa županom Ivanom Vučićem koji su prepoznali što lovni turizam znači za razvoj ruralnih prostora na idealnim lovnim terenima karlovačkog kraja a i čiju strategiju razvoja uskoro očekujemo pred svima nama. 

Portal

Divljač i Psi

Gamekeepers, Jagdshutzpolizei, Wildlife Officers samo su neki od naziva koji pod svojim djelovanjem imaju ljude koji se brinu o staništu i divljači, ili jednostavnim riječnikom rečeno – lovočuvari. Velik broj znanstvenih i stručnih radova u posljednjih dvadeset i više godina ukazuje na čvrstu povezanost pada populacije sitne divljači sukladno smanjenju broja profesionalnih i poluprofesionalnih lovočuvara. S druge strane pak, o kvaliteti trofeja dobrog srnjaka ili jelena bez profesionalaca koji vrše stručan  odstrjel  apsolutno nemože se ni govoriti. Konačno o ovome prvom, vezano uz brojnost sitne divljači i kvalitetu krupne divljači nažalost govore i činjenice koje nam ne idu u korist. Zaista, na ovoj kvaliteti hrvatskih terena sa tisućama hektara tako zvanih „conservation headlandsa“ ili „zaštitnih usjeva“ koji su bogati svim vrstama potrebnih korovskih vrsta i brojem insekata za odgoj tisuća kljunova trčki, fazana, kamenjarki, zečeva dok ostatak Europe se za to mora ulagati veliki novac, ili terena koji može proizvesti stotine srnjaka preko 130 točaka Lijepa Naša stagnira. Zašto? Odgovor je jasan, nedostatak struke. S druge strane zavaravamo naše lovce kada govorimo kako su ostala europska lovišta siromašna sa divljači, upravo je suprotno, ona na puno lošijim stanišnim uvijetima sa strukom daju ogroman broj trofejno vrijedne divljači – ove godine su njemački lovci ostavili velik novac britanskom gospodarstvu kroz odstrjel srnjaka kojima je prosijek 130 točaka – pitamo se ponovno zašto to nisu učinili kod nas dok je sitna divljač nažalost u punoj većoj brojci na njihovim terenima. Pogledamo li s te strane i konkretno ključan ljudski resurs u gospodarenju staništem i divljači na terenu – lovočuvare, on je kod nas prepušten volonterizmu a uz to bez ikakvih zakonskih i inih ovlasti kao da čuvamo zadnje relikte socijalističkog samoupravljanja bez želje za napretkom Domovine. Pitamo se, ili znamo,  u čiju korist?! Žalosno, ali istinito. S druge pak strane slušamo kako se proizvodi i obrazuje kadar koji nema radnog mjesta mada je istina potpuno drugačija. Radnih mjesta u lovstvu ima, i oni sigurno mogu pokrenuti priču jednog dijela razvoja ruralnih krajeva Hrvatske što se do sada ciljano guralo u drugi plan. U razgovorima se opet moglo i može čuti kako pojedine „sijede“ glave govore da lovstvo kao životni put vrlo teško ili nikako ne može donijeti i osigurati egzistenciju pojedinca i njegove obitelji. Naravno, ove riječi mogu biti izgovorene samo pod instrukcijom onih ljudi koji Hrvatsku ili ne vole, ili grčevito čuvaju svoje više nego dobro mjesto „pod suncem“.  Ako je tako, kako objasniti 14 milijardi eura prihoda u lovnom gospodarenju ostatka EU dokazanog kroz projekte istraživanja financiranih iz EU novca i provedenih na terenu među lovcima.

 

Kako objasniti 70-tak tisuća radnih mjesta direktno i indirektno vezanih uz lovstvo Velike Britanije. Kako objasniti desetke tisuća radnih mjesta u lovstvu Njemačke, Španjolske, Francuske, Češke ili Poljske. Kako objasniti 50 miliona ispuštenih fazana u Engleskoj godišnje dok naši proizvođači sitne divljači grcaju i upitno je kako će preživjeti i nastaviti jedinu izvornu tradiciju hrvatskog lova na sitnu divljač. Odgovor je vrlo jednostavan, tim zemljama interes je bio razviti i iskoristiti potencijal lovnog gospodarenja na način da struka i mladi obrazovani kadar dobije radno mjesto a domaći lovac ima dovoljno da bi nesmetano i u skladu sa svojim primanjima uživao u lovu. Ako se tko pita jeli to moguće, naravno da je jer ti ljudi iz navedenih zemalja spajaju lovstvo kao gospodarstvo i kao užitak dijela vlastite nacije koja ga voli i želi prakticirati. S druge strane kod nas imamo roditelje koji su potrošili svoje životne ušteđevine ne bi li im se djeca školovala, školovala u lovstvu, da bi ih nakon toga netko bez imalo obraza poslao na burzu pod krinkom – pa kriza je a u lovstvu nema radnih mjesta! Čudno, no nažalost još za sada istinito u našoj jedinoj Hrvatskoj.

Portal

Divljač i Psi

 

 

 

Iz pera uglednog svjetskog lovca i tajnika Udruge safari lovaca Hrvatske, Đive Ćurlice, donosimo jedinstveno iskustvo lova na pumu u Sjedinjenim Američkim Državama pomoću pasa. Iskustvo koje svakom pasioniranom lovcu i ljubitelju lovačkih pasa nikada ne izlazi iz pamćenja.

 

To ljeto 2011 smo u blizini našeg Afričkog lovišta zatekli Amerikanca koji svake godine dođe svojim psima realizirati nekoliko lovova na leoparda. Vrlo uspješno odrađuje dio posla u susjednim lovištima, psi i leopard je nešto što treba doživjeti !

Ponudio nam je pomoć oko caracala kojeg smo odstrijelili za jedno poslijepodne. Zahvaljujući  njegovim savršenim psima koje svake godine dovodi u Afriku specijalno za te lovove. Teško je zamisliti koliko plati putovanje za tolike pse. „Zabavio“ se cijeli dan vozeći po savani, uočio trag caracala, risa i zvao nas.

I pustio pse koji su odradili 90 % posla.

Nakon tog lova ponudio nam je lov pume u svom lovištu kod Denvera, kako oni kažu „cougara“ (lat. puma concolor) Takvu se ponudu ne može odbiti a nadasve kad smo vidjeli sve njegove reference.

Višemjesečne pripreme uključujući  rezervaciju avio-karata i vize. Preko Frankfurta smo odletjeli u Denver a dalje  malim lokalnim avionom u planine Rocky Mountaina.

Pred lov........

Odatle još dva sata terencem do lovnih revira i smještaja u prirodnom ambijentu smrznute doline. Oko nas kanjoni. Pristojan boravak i što je najvažnije toplo. Snijega nešto malo a osnovni preduvjet je snijeg na kojem čete naći tragove. Ostatak posla je na psima, njih desetak koje pušta na trag.

U svemu treba imati i sreće da vam se pogon ne zaustavi na vrhu nekog kanjona ili planine jer onda predstoji mukotrpno penjanje i prilaz. Drugi dan po dolasku ujutro oko 9 sati smo nabasali na ne baš svježi trag ali su psi jako dobro reagirali. Svaki od njih nosi odašiljač kako bi ih vodič mogao pratiti.

Svježi trag pume

Nakon 1 sata smo se uvjerili da su psi na tragu. A mi smo se uputili dalje da nađemo drugi, alternativni trag ako slučajno ovaj propadne ili ako psi otjeraju zvijer predaleko. Tako smo se vozili u Polaris Rangeru nekoliko sati i naišli na upravo svježi novi trag

Ali…Točkice na  GPS-u su pokazivale da psi stoje već pola sata na istom mjestu. Bilo je oko 2 popodne. Dakle imamo jednu pumu koju gone psi i svjež trag. Šteta što naši veprovi ne bježe na stablo rekao bi jedan znani lovac… Vodič je pokazao brdo na kojem su psi nekih 3-4 kilometra od nas.

Psi za lov pume

Domaćin je počeo pjevuckati i javio se na radio stanicu na neki poziv, uspjeli smo razaznati sljedeće: „Don't disturb me now, I'm just kiling cougar“…(nemoj me smetati, upravo lovimo  pumu)

Opalaaa !?

A tek se vozimo u tom pravcu. Dok je vozilo moglo vući uzbrdo i po snijegu a dalje oko 1,5 km uzbrdo po snijegu. Utoliko smo čuli nervozni lavež svih pasa. Kako smo se približavali uzbuđenje je raslo. Snijeg skoro do koljena. Na pedesetak metara smo vidjeli veliku žutu mačku na drvu svojih desetak metara od zemlje. Lagani prilaz i dogovor, kamere rade, snimamo. Zvjerka je uznemirena ali psi su ti od kojih ne može uteč' dalje. Kalibar 30-30 iz Winchesterke i jedan hitac je bio dovoljan da se životinja od skoro 70 kg sruši na par metara od nas. Doduše zadnjim snagama mačka je otrčaka par desetaka metara. Naravno da je sve profesionalno urađeno a nakon čega je nastala neopisiva radost i olakšanje, ipak takvu trofeju dobiti i to drugi dan lova je neshvatljivo.

Nezaboravna fotografija trofeja i lovaca na licu mjesta u planinama SAD-a.

Spuštanje u dolinu, nošenje prekrasne trofeje i pauza pored vozila i pomagača. Euforija, svi bi nešto rekli.

Po dolasku u kamp životinju smo objesili na strehu pred vratima budući je temperatura ispod nule tako da nije bilo problema oko propadanja krzna koje je doista zadivljujuće. Mačka je odstrijeljena u vrijeme kad ima najdulju i najkvalitetniju dlaku. Procijenio je da se radi o mužjaku u četvrtoj godini a koji bi da je poživio još koju, dosegao i čak do sto kilograma.

Puma na pick up-u spremna za povratak u kamp.

 

Sutradan, a da se ništa ne prepusti slučaju, odvezli smo se u grad, preparatoru, da stručno obradi i odere krzno koje će u štavljenju i postupku provest nekoliko mjeseci i biti dostavljeno po Cites pravilima u Hrvatsku, domaćem preparatoru da je uradi u životnoj formi.

 

Odstrijeljena puma pred kampom spremna za daljnju obradu.

Dan pauze i odmora pa na bizona.

Kako je u to doba godine bizon pod posebnim regulacijama morali smo se pravilima i pokoriti. Krdo od desetak komada je pronađeno. Cijena varira od starosti životinje.

Koja je proporcionalna veličini, obraslosti dlakom i duljini rogova. Naravno odlučili smo loviti najvećega.

Moćni kalibar 30-378 Weath. sa nezaobilaznim Američkim Leupoldom je posao odradio jednim hicem. Neshvatljivo ali kad se uzme u obzir tolika energija zrna od 13 grama lako je zaključiti da je bizon bio mrtav pa skoro i na nogama.

San mnogih lovaca........američki bizon. Zemlja koja zna kako i koju vrstu krupne divljači plasirati lovcima.

 

Muke su nastale što sa tonu teškom životinjom ?

Ostaviti je ne možete, ne smijete. Odlučili smo je darovati ali…trebalo je dostaviti mesaru koji ima licencu i platiti deranje i proces „donacije“ !? No treba poštovati  pravila tamo i gdje jesi tako da je zapravo sve to odnijelo cijeli dan posla.

Namjera nam je bila loviti još risa i kojota ali lovostaj na risa je počinjao za još jedan dan koji smo proveli bezuspješnim traganjem za stopama u snijegu a za kojota je jednostavno bilo prehladno. Sjedili smo, vabili ali ta životinja je impresivno lukava, vidiš ga na sekundu, proviri iz šume i magla…

Pronghorn antilopa (Antilocapra americana) - izvorna američka vrsta još jedne atraktivne krupne divljači u SAD-u koja privlači mnoge lovce širom Svijeta da svoj novac ostave upravo ondje. U trenutku fotografiranja bile su u lovostaji i nisu uznemiravane.

A temperatura se spustila ispod -20 C, a treba sjediti na otvorenom i vabiti. Ma kako ne. Sve u svemu jedno novo iskustvo i vjerojatni povratak na Pronghorn antilopu koje smo vidjeli, Elkove i Mule deer jelene a koji se love u jesen.

Info: http://www.namibia-lov.com/hr/

 

Portal

Divljač i Psi

 

Jedan ustaljeni običaj lova u Republici Hrvatskoj, kao naslijeđe sustava i lovnih dana iz bivše Jugoslavije, nepisanim pravilom uobičava lov i radne akcije po lovačkim udrugama nedjeljom. Pomalo čudna nepisana odluka koja u niti jednom segmentu nema zakonskog izrijeka da je to propisan dan za lov. Dapače, kao takva čak je i suprotna nekim drugim vrijednostima većine pojedinaca kojima je nedjelja dan kada se odlazi u Crkvu ili se provodi vrijeme na zajedničkom obiteljskom objedu. Konačno, sam smisao lova od pamtivijeka bila je briga lovca za prehranjivanje svoje obitelji dok je danas obitelj temelj naše zajednice. No, tumačenja ove nepisane i zakonom ne propisane odluke o lovu i radnim akcijama nedjeljom su vrlo različita. Ipak, ono što iznosi velik broj starijih lovca je kako takva odluka nosi naslijeđe sustava koji nije baš previše volio da ljudi u Hrvatskoj nedjeljom prakticiraju svoje vjerske običaje ili njeguju nedjelju kao dan namijenjen za blagovanje i okupljanje obitelji, što je navodno tada bio izrijek hrvatske nacije te se kao takav nije baš uklapao u tada stvorenu „bez nacionalnu i bez vjersku zajednicu“. S druge strane, vrlo razvijene i lovno napredne europske zemlja imaju nešto suprotno. Tako se na stranicama Countryside Alliancea gdje su navedeni zakonski propisi za lov u Engleskoj, Walesu, Irskoj i Škotskoj može pročitati da je lov na pernatu divljač i močvarice kao i kod nas sukladan pravilniku o lovostaji ali je isto tako lov na ove vrste strogo zabranjen nedjeljom i na Božić. Ako pak pogledamo nadležne zakonske propise u Republici Hrvatskoj, jasno je da se lov može prakticirati svaki dan, naravno sukladno Zakonu o lovstvu, propisu Pravilnika o lovostaji i važećoj lovnogospodarskoj osnovi za pojedino lovište. Upravo tako dobro sačinjena zakonska regulativa dopušta nam da u Lijepoj Našoj ako želimo možemo loviti na primjer srnjaka svaki dan od kada započne sezona lova. Međutim, interni propisi ili bolje rečeno naslijeđa prošlih vremena koja nisu u skladu sa hrvatskom lovnom tradicijom, „propisuju“ dan unutar jasno zakonom propisanih dana kada se smije loviti, što u konačnici dovodi i do vrlo lošeg sustava gospodarenja. Ako se netko pita jeli to moguće, lako je utvrditi da preko tjedna u lovištu nema nikoga što sigurno pogoduje svim ostalim radnjama vezanim i za one ljude koji se tada mogu nesmetano kretati lovištem a možda ne bi smjeli, dok regularni lovci u udrugama moraju ostati kod kuće. Na taj način, mnogi ostaju zakinuti za neka ugodna jesenska poslijepodneva u lovu na fazana na neki drugi dan osim nedjelje, bez obzira što su imali dostatno vrijeme i zakon im je to dopustio. Samo objašnjenje takvih internih pravila kontra Pravilnika o lovostaji najčešće se pravda kao način prevencije od krivolova ili prekomjernog odstrjela?! To u prijevodu znači da onaj tko bi želio loviti i neki drugi dan osim nedjelje i blagdana ima na pameti isključivo krivolov. Pa zar su svi lovci i potencijalni krivolovci?! Pomalo smiješna teza koja „ne drži vodu“ za obranu od krivolova. U osnovi je takav sustav „prevencije“ istovjetan i stavljanju nekih vrsta divljači u sporedne obrasce lovno gospodarskih osnova jer se na taj način skida odgovornost za njihovu izrazito malu brojnost što je na kraju dovelo do zaštite onih koji tako ne moraju više voditi toliko sustavnu brigu oko njene brojnosti. Govorimo li pak o mogućnosti prekomjernog odstrjela, to je zasigurno nemoguće, jer su propisi jasno određeni važećom lovnogospodarskom osnovom što se eksplicitno odnosi na krupnu divljač za čiji se broj odstrjela izdaju markice od nadležnog Ministarstva. S druge strane sitna divljač, koja se lako može kupovati i ispuštati u neograničenom broju upravo daje dodatne mogućnosti za užitak u lovu i tijekom nekih drugih dana.   

Ono što u ovom postojećem „modelu“ i ekstra stvara lošu klimu je nažalost odljev mladih lovaca iz udruga gdje mnogi odustaju od lova s razlogom jer plaćaju članarinu te žele u lov a tada im se od 6-7 mjeseci sezone na razne vrste divljači sve svede na 2-3 nedjelje u godini. Valja istaći kako su i u tom momentu uglavnom prisiljeni da u liniji love najčešće jednu vrstu krupne divljači dok su u lovu na sitnu divljač često primorani loviti u skupini ne vodeći računa o vjetru koji je važan za rad pasa. Ipak, određeni pojedinci sve ovo ranije navedeno smatraju tradicijom, mada teško je shvatiti tradiciju lova u Hrvatskoj gdje se „mora“ u lov samo ili uglavnom nedjeljom jer je to kako kažu „druženje i običaj“. Mi se danas s pravom pitamo čiji je to običaj i iz kojih vremena dolazi, jer nekima je običaj nedjeljom otići u Crkvu, provesti dan sa obitelji, odmarati se od radnog tjedna a ne izvlačiti motorne pile, traktore, raditi na zemlji ili sijati remize. Zato se valja potruditi vratiti izvorno hrvatsko lovstvo i nikome ne ograničavati slobode htio on ili ona loviti sukladno nadležnom Zakonu o lovstvu i njegovim podzakonskim aktima bilo koji dan u tjednu. Konačno, takva „liberalizacija lova“ može pokrenuti i dodane vrijednosti u ovom sektoru gospodarske djelatnosti i pružiti toliko željen nova radna mjesta za unaprjeđenje Hrvatske.

 

Portal

Divljač i Psi

Ono što svakako sačinjava najbitniji dio lovstva i lovnog gospodarenja svake države su različite vrste divljači. Osim bioraznolikosti, koja je nužna i s kojom Hrvatska svakako prednjači pred ostalim zapadnoeuropskim zemljama kod kojih je većinu prirodnog staništa „pojela“ intenzivna poljoprivreda, divljač igra i ključnu gospodarsku ulogu u razvoju lovstva a sukadno s time i ruralnih krajeva kojima donosi dobit. Uz to bi u tom pogledu trebalo uzeti u obzir i pristup struke te tradicije određenih vrsta divljači koje čine izvorno lovstvo svake zemlje, tako i naše nam lijepe Hrvatske, te nju sagledati kroz nekoliko ključnih faktora. Prvi faktor koji struka mora imati na umu je korist za stanište, što podrazumijeva utjecaj određenih vrsta divljači na poljoprivredu i šumarstvo, što je vidljivo iz zadnjeg broja Dobre kobi u slučaju sa jelensko divljači u Slavoniji, te gospodarsku dobit koju može donijeti kroz određeni vremenski period. No, čini se da tu u Hrvatskoj nastaje prvi problem. Posljednjih petnaestak godina „forsirane“ vrste divljači Hrvatskoj nisu donijele nužan prosperitet u lovnom gospodarenju i dodatnu satisfakciju u poticanju gospodarstva dok se o lovnom turizmu govori samo „točkasto“ i nije ga lako provoditi kako se generalno govori. Tako štetna divlja svinja koja ima slabu financijsku prođu na tržištu donosi godišnje oko 50 milijuna kuna štete a daje ukupno 30-tak trofeja u zlatu, srebru i bronci. Jelen pak, koji je odlika naše prelijepe i ravne Slavonije i Baranje, besmisleno je forsiran u ostalim dijelovima Hrvatske gdje je na primjer u zadnjih deset godina odstrijeljeno svega nekoliko trofejno vrijednih grla. S druge strane valja sagledati vrijeme i novac da ova divljač donese i neku profit. Tako za jelena u medalji treba okvirno čekati najmanje deset godina. Znači deset godina čuvanja od preranog odstrjela u krivolovu – zadužen da pazi profesionalni lovočuvar, ogromne količine hrane koja će ga koliko-toliko zadržati na jednom mjestu, kvalitetna i znalačka selekcija tijekom uzgojnog odstrjela i na kraju štete koje treba nadoknaditi na poljoprivrednim usjevima i u šumarstvu. Tu je čudno da se trenutno ne  gleda prosperitet kroz kvalitetu trofeja nego opet kroz meso divljači koje nažalost nema unificiranu prodaju na prostoru Hrvatske. Konačno, zapitamo se gdje uopće postoji mesnica sa mesom divljači, koliko ih ima i jeli to dovoljno te kakav je marketinški plan za promociju njegove prodaje?

S druge strane ovakav pristup nas navodi i na razmišljanje jeli razlog tome što zagušena struka nije mogla dati kvalitetnijeg obola te se čini da smo nastavili naslijeđe jugo-ideje kada je Drug Tito lovio jelene i svinje u trofeji no na njegovo pitanje kako se riješavaju štete od divljači koje se prouzroče ljudima na usjevima dobio odgovor da sudski procesi traju dugo tako da to nije ni bitno. Ipak, danas je 21. stoljeće te u samostalnoj, suverenoj i europskoj Hrvatskoj je stanje puno drugačije i pozitivnije u kontekstu pravne sigurnosti i zaštite interesa građana naše zemlje i njihovih dobara.

 

S druge strane, s određenim vrstama divljači čini se da postajemo „dio velikog rezervata“ gdje pod krinkom bioraznolikosti dovodimo određene vrste divljači pod trajnu zaštitu a štete i probleme koje iste stvaraju guramo pod tepih na uštrp i ovako nam demografski ugroženih ruralnih prostora i ljudi koja na njima pate od šteta na usjevima i stoki. Tu je opet čudno kako ekološki i biološki raznoliko osviještene zemlje zapadne Europe nemaju tih problema pa su pod akcijske planove gospodarenja stavile vrste koje se i smiju loviti ali i donose korist okolišu i široj društvenoj ruralnoj zajednici npr. zec, srneća divljač, divlji kunić, mali i veliki tetrijeb, konačno i jelen ali ondje gdje može dovesti do trofeje – kod nas Slavonija i Baranja, čak i migratorna šljuka te ostale slične vrste. Sada se ponovno upitajmo koje su to vrste kod nas i jeli to učinjeno slučajno, iz neznanja, ili možda čak namjerno čineći na taj način štetu pokretanju lovstva kao mogućeg zamašnjaka ruralnog razvoja i stvaranja novih radnih mjesta sa još uvijek dovoljno prostora da naši matični članovi po lovačkim udrugama mogu nesmetano uživati u lovu?! Ono što je svakako nužno da struka, te mladi educirani i neopterećeni hrvatski lovni stručnjaci,  moraju preuzeti hrvatsko lovstvo te u njemu raditi i razvijati ga u interesu prosperiteta Republike Hrvatske unutar europske zajednice naroda. To je konačno jedina moguća istinska hrvatska ideja lovnog prosperiteta sa profesionalcima i konačno odbačenim lažnim, lošim dijelom, naslijeđa prošlih svršenih vremena u lovstvu koje nam do sada nije donijelo niti jedan pozitivan pomak naprijed.

Tablica 1. Okviran shematski prikaz određenih vrsta divljači u Republici Hrvatskoj u određenim međuodnosima dobiti i gubitka.

Vrsta divljači

Gospodarska zrelost/trofejna vrijednost u godinama/vrijeme potrebno da se donese zarada u lovnom turizmu

Ulaganje u hranu i čuvanje

Trenutne štete

Konkurencija manjom cijenom i boljim trofejem u ostatku EU

Brzina obrta kapitala kroz lovni turizam

Jelen obični

 10 + godina

Veliko

Srednje do velike ovisno o području

Velika

Dugačka

Srnjak

6 godina

Malo

Male moguća jednostavna i jeftina prevencija

Velika

Srednja

Divlja svinja

7 godina

Veliko

Jako velike i rastu

Velika

Dugačka

Medvjed

10-12 godina

Veliko

Srednje-Velike

Velika

Dugačka

Zec

6 mjeseci

Malo

Male samo u određenom uskom području tako da su zanemarive

Srednja

Brza

Trčka

10-12 tjedna

Malo

Nema

Srednja/velika potražnja na tržištu

Brza

Kamenjarka

10-12 tjedna

Malo

Nema

Mala/velika potražnja na tržištu

Brza

Fazan

10-12 tjedna

Malo

Nema

Srednja

Brza

Prepelica

migratorna

Nema

Nema

Nema/velika potražnja na tržištu

Brza

Šljuka

migratorna

Nema

Nema

Nema/velika potražnja na tržištu

Brza

 

 

 

U tablici nema navedeno muflona i divokoze kojima nije posvećena dovoljna pažnja a sigurno su izrazito tražena i kvalitetna lovna divljač koja može donijeti veliku gospodarsku i razvojnu korist Velebitskom, priobalnom i obalnom području. Ista stvar je i sa divljim kunićem kojeg su zemlje zapadne Europe poput Francuske reintroducirale kako bi on svojim djelovanje očistio zarasle kupinjare i šikare te stvorio pašnjačke površine na kojima bi omogućio kvalitetniju ispašu za podizanje trofeja srneće divljači što su pokazali i u svojim znanstvenim istraživanjima. Na kraju valja biti svjestan da je nužna što je moguće brža implementacija struke u lovstvo koja mora preuzeti gospodarenje i stvoriti nova radna mjesta te matičnom lovcu u udrugama omogućiti dobar, dostatan i kvalitetan lov uz veliki prostor za prakticiranje lovnog turizma.

Portal

Divljač i Psi

hostgator coupons 2013