Kako nam dolazi sezona lova na fazane, tako je vječno, ili barem najčešće viđeno posljednjih desetak godina, jedina praksa ispuštanje fazana „pred pušku“ za otvorenje lova, sa časnim iznimkama pojedinih lovoovlaštenika koji grade prihvate i ispuste, što smo vidjeli na par svijetlih primjera u Slavoniji, dijelu središnje hrvatske te u dijelu Dalmacije, no njih nažalost danas ima u promilima. Tako poučeni tim najčešćim „iskustvom pred pušku“, ako se taj model može uopće nazvati pravim lovnim gospodarenjem, mogu se čuti komentari kako je postotak odstrijeljenih fazana koji su ispušteni na taj način vrlo malen a uz to ništa ne ostaje u reprodukciji?!

Na ovu temu valja okrenuti koju stranicu hrvatskog lovstva unatrag i detaljno sagledati o čemu se radi. Prvo i osnovno se treba pozabaviti sa onima koji govore da imaju i love samo „fazane divljake“, odnosno razumljivo rečeno fazansku divljači koja se reproducira u prirodnom uzgoju. Rezultat takvih prirodnih populacija fazana je upravo i poanta teme ispuštanje „pred pušku“ ili preko prihvatilišta i ispusta. Zavirimo li malo u prošlost i razgovarajući sa lovcima dužeg staža, jasno se može čuti kako na prostoru danas suverene Republike Hrvatske gotovo da nije bilo nizinskog i brdskog lovišta koje nije imalo najmanje jedno, ako ne i više, prihvatilišta za prihvat te ispusta za ispuštanje fazana, ali i trčke. Nažalost,općenita manija za štetnim divljim svinjama koje gospdare same sobom i čine ogromne štete hrvatskom lovstvu i poljoprivrednicima a koja je nažalost uglasnom vođena kilom mesa, jer trofeji su zaista rijetki, te sa mladim ljudima koji nisu imali priliku naučiti nešto o pravom lovnom gospodarenju gdje se divljač uzgaja, ispušta i podivljava dovela je do loše slike i nebrige za sitnu divljač generalno. Uz to modeli ispuštanja i gospodarenja ispuštenom sitnom divljači na prostoru Hrvatske su ostale na uvjerenjima od pred 20 i više godina s obzirom da su do sada prevedena stručna štiva iz lovstva bile općenite knjige bez konkretnih „know-how“ ili „kako-uraditi“ nešto specifično u ovom kompleksnijem resoru gospodarenja. Tako je upravo na način dobrog ispuštanja, sustavnim i kvalitetnim podivljavanjem fazana stvorena populacija pravih „divljaka“ koji su posljednjih desetak godina nažalost prepuštni samoodržanju uz minoran ili nikakav rad da se njihova populacija obnovi i poveća.

Kvalitetan ispust za fazansku divljač i trčke (izvor: www.odgc.iepheasant-release)

Ipak, njihovo samoodržanje ukazuje na kvalitetu hrvatskog staništa koje oni koji trebaju ne znaju, niti žele iskoristit. Pridodajte još takvom „gospodarenju“ apsolutno nerazumljivo zaštićene vrane i svrake u sezoni kada ih se u ostatku Europske Unije lovi ne samo puškom, nego i zamkama, uz ogroman pritisak škanjaca koji su pod trajnom zaštitom te lisica, čagljeva i kuna koje se često „ne pucaju“ tijekom lova da ne bi poplašili svinje nastaje žalosna ali istinita hrvatska lovna stvarnost! Ipak, ovakav pristup lovnom gospodarenju apsolutno ne smijemo i ne možemo pripisati našim hrvatskim lovcima koji lov istinski vole, već onima koji generirajući financijsku dobit nisu poduzeli ništa da ih vode ukorak sa vremenom te razviju hrvatsko lovstvo kao gospodarsku, turističku i rekreacijsku granu kako joj i priliči. Pitanje koje nam se ovdje ponovno postavlja je dali je to učinjeno slučajno, ili iz neznanja jer je prepušteno volonterizmu, ili pak namjerno ostavljajući hrvatsko lovstvo i mlade stručnjake sa školom na marginama europske lovne scene ponekad im mažući oči kako smo upravo mi uzor svima u lovstvu – pitanje je istinski kome to jesmo?

No, kako bi ipak proširili vidike novih naraštaja lovaca treba započeti teme i znanjem pomoći da pokušamo pokrenuti i ovaj dio hrvatskog gospodarstva koji je sa svim ostalima u šestoj godini recesije zaredom.  Tako valja postaviti pitanja koji su uopće problemi za ispuštenu sitnu divljač, fazane i trče:

  1. Čitav život divljač iz umjetnog uzgoja je hranjena visokoproteinskom hranom koja joj je u jednom trenutku oduzeta te je ispuštena da se za nju sama snađe. Valja svakako imati na umu čitav niz promjena na unutarnjim organima koji se događaju uslijed takvog prelaska na drugi tip hranjenja sa smrtnim posljedicama.
  2. Apsolutno ne poznavanje što su to predatori te na koji se način od njih sakrivati i bježati. Nitko u Hrvatskoj niti ne zna što je „dogging“ ili vraćanje i podivljavanje sitne divljači pomoću pasa.
  3. Vrlo bitan i važan moment kod sitne divljači je osjetljvost na atmosferilije, posebno kišu i rosu. Divljač na hrani iz umjetnog uzgoja sa sigurnim skloništem od kiše i rose nije razvila sustav masnoće koje ju štiti da joj se perje ne smoči te da joj ne oteža let što se može vidjeti kod ispuštenih fazana na početku lovne sezone kada toplo kasno ljeto ima puno rose ili padne kratka kiša.

Recimo da su ovo samo tri osnovne stvari koje svaki lovac mora imati na umu kako bi gospodario svojim lovištem te jedinom profitabilnom sitnom divljači koja budimo realni izgradila gotovo 99% lovačkih domova širom Hrvatske. Bez obzira koliko se to možda činilo zahtjevno, skupo, ili sa puno posla, istina je sasvim suprotna. Samo jedno dobro pozicionirano prihvatilište riješava sve ove probleme te „stvara“ fazansku divljač koja ima izrazito veliki postotak preživljavanja, velik postotak odstrjela nakon ispuštanja, za manje novaca kupuje se veća količina mlađe divljači te dolazi do apsolutne mogućnost formiranjan matičnih jata i reprodukcije istih u proljeće. Onon što je razumljivo pitanje koje se nakon ovoga postavlja je slijedeće: Koliko to novaca košta?

Realno, jedno dobro prihvatilište, koje se odmah može koristiti i kao ispust, za okvirno 200 do 250 fazana dimenzija 25X25m od žičanog pletiva visine 1,5m kompletno zatvoreno žicom košta između 7.500,00kn do 8.000,00kn i investicija je koja traje najmanje desetak godina uz neka minimalna održavanja a daje vrhunsku lovnu i reproduktivnu divljač. Naravno ovdje se ne računa rad koji i ovako dajemo za unaprijeđenje lovstva i lovno gospodarenje dok stupovi mogu biti najbolji i gotovo te vjerojatno besplatni ili jako jeftini bagremovi stupovi promjera 15 – 20 cm. Kod nizinskih lovišta odlično je ako se prihvatilište pozicionira u sredini terena s time da je najbolje sa malčerom očistiti dio grma ili živice na način da malčer napravi čisti prostor gdje se postavljaju stupovi i mreža a u sredini ostavi živicu na 1,5-2m visine preko koje također ide žičano pletivo.

Ispust zaštićen električnim pastirom nakon što je otvoren krov da fazanska divljač može sama ulaziti i izlaziti uz sigurnost i zaštitu koja im u toj fazi podivljavanja još treba. (izvor: Top Farm Shoot)

Obavezno vanjski dio žice treba osigurati da ga ne prokopa lisica ili čagalj i to na vrlo jednostavan način da se napusti 50cm žice na van i sa napravljenim U profilom učvrsti u zemlju. Puno jednostavniji i učinkovitiji način od kopanja i ukopavanja žice 30cm u zemlju a ujedno i žica ne propada kao kad je ukopana u zemlju. Donjih 30-40cm visine obavezno obiti limom ili daskama jer mladi fazani guraju glavu kroz žicu i ptice grabljivice i lisice ih jednostavno ubijaju i čine veliku štetu. Najbolja i najednostavnija zaštita od kuna i lisica osim električnog pastira su solarne svijetiljke koje se pune preko dana a svijetle noću i koštaju oko 20 kuna. Dovoljno je 5-6 takvih koje se jednostavno uguraju kroz žicu na krovu ispusta ili prihvatilišta.  

Ispravna hranilišta za fazansku divljač i trčke, tzv."bačvica hranilište" ,koja se postavljaju u ispustu i izvan njega. Ne privlače predatore kao klasične strehe, ne propada hrana koja ne trune na tlu te je broj hranilišta u lovištu puno veći i zadržava ispuštenu sitnu divljač na mjestu ispuštanja (izvor: www.odgc.iepheasant-release)

Sam tip prihvatilišta ili još bolje prihvatilišta i ispusta u jednom može biti:

a)      Fiksni tip prihvatilišta/ispusta

b)      Prijenosni tip prihvatilišta/ispusta

c)       Zatvoreni tip prihvatilišta/ispusta

d)      Poluotvoreni tip prihvatilišta/ispusta

A kod kod izgradnje je nužno pripaziti na mjesto u lovištu na kojem će biti izgrađeno o kojem će ovisiti i način ispuštanja divljači u lovište.

Ispušteni fazani koji postaju "fazani divljaci" i lako stvaraju potomstvo u prirodi te su vrhunski letači za lov. (izvor: www.mrsportlyskitchen.wordpress.com, Picture by Ricardo)

 

Portal

Divljač i Psi

 

Iz pisanja vrsnog pisca, umjetnika, lovca i sokolara Bena Crane iz Velike Britanije, saznajemo o lovu na vrlo atraktivnu divljač koja je dostupna tijekom čitave godine a izvrsna je za prave lovne sladokusce, kinolog i sokolare. Nažalost zanemarena na prostoru Republike Hrvatske bez obzira na zakonsku osnovu koja ga svrstava u lovnu divljač koja se lovi tijekom čitave godine.

Ben Crane za posjeta Hrvatskoj.

Nakon nekoliko posjeta Hrvatskoj, shvatio sam da je ona u gotovo svim pogledima mnogih vrsta divljači, staništa i pristupa lovnom terenu, bolja od Veliku Britaniju. Ipak, postoji jedno područje gdje Velika Britanija nadmašuje Hrvatsku, a to je odstrjel, lov mrežom, zamkama ili sokolovima na kuniće. Razlog tome je vrlo jednostavan, mi ih, za razliku od  lovaca u Hrvatskoj imamo u velikom broju. Ipak moram priznati da me to ostavlja u velikoj nedoumici jer su klima i tereni u Hrvatskoj apsolutno savršeni za njihov opstanak i razmnožavanje. U stvari, stanište u Hrvatskoj je u usporedbi sa mojim britanskim superiornije u svakom pogledu, te me njihovo nepostojanje još više zbunjuje.

Engleska inače ima dugačku i kompleksnu povijest sa «malim» kunićima. Oni za lovca koji ih odstreljuje, lovi sokolovima ili lovi na bilo koji drugi način, predstavljaju vrhunski lovni užitak svakoga lovnoga dana, uz još jedan savršeni dodatak, kunići su fenomenalnog okusa za jelo. Kao i većina ostalih stvari u Velikoj Britaniji, introdukcija kunića je ostvarena, sa nazovimo ih, «posjetiocima Otoka». Jedan od prvih argumentiranih dokaza je bio taj da su Rimljani upravo mogli biti ti koji su prvi donijeli kuniće (kao što su to učinili sa fazanima i zečevima). Ipak mnogo čvršći dokazi stoje na strani Normana (Vikinga) koji su ih ipak unijeli iz Francuske nakon osvajanja.

U tada vrlo mladoj Engleskoj su čak postojali specijalno odabrani «lovočuvari za kuniće» koji su se zvali warreners (od eng. warren – naziv za kunićju rupu) čiji je jedini posao bio čuvati kuniće u zatvorenim područjima. Kunići su u to vrijeme bili jako cijenjeni zbog krzna i mesa za koje se je dobivao izrazito velik novac. Na pojedinim velikim posjedima, warreneri su imali posebno izgrađene «kuće za kuniće» ili bolje rečeno građevine, koje su izgledale kao mali tornjevi koji su im omogućavali da ih drže na oku, i što je još važnije da ih čuvaju od lovokradica.

Također je vrlo interesantno da su takve «farmske kunićje rupe» imale ugrađene zamke tako da kunići nisu mogli konstantno izlaziti van iz rupe već se je to radilo ciljano sa vretnama. U osnovi je bio sagrađen dugački kanal u rupi te kada bi kunić hodao kroz taj tunel njegova težina bi podigla klackalicu koja je prolazila kroz tunel i zadržala kunića u malom prostoru koji je bio lako dostupan izvana. Na taj se je način svakodnevno po potrebi vadio određeni broj kunića koji bi služili kao potpuno zdrava hrana za večeru a ne bi se uznemirivala čitava kolonija.

Na ovaj način se je čuvanje i povećanje njihovog broja lako provodilo. Warreneri su i inače bili izrazito iskusni ljudi, kada se je govorilo o gospodarenju sa divljači, odnosno bili su u rangu tadašnjih najboljih ovčara i stočara. Na taj način bi oni godišnje proizvodili 10 000 do 12 000 kunića za lov (1874 godine se je samo na posjedu Ashburnham odstrijelilo 10 516 kunića) ali su također i znali kako kuniće zadržavati samo u područjima gdje su to oni željeli. Tek kasnije, nakon jedne ili dvije veće promjene u poljoprivrednoj praksi Velike Britanije populacija kunića se je raširila po čitavom otoku kao vrsta koja se lovi 365 dana u godini na gotovo sve moguće načine.

Nakon tih novonastalih promjena u britanskoj poljoprivredi sva do tada marginalizirana zemlja je postala izrazito profitabilna te su je seljaci pretvorili iz zemlje za «kunićje rupe» u «zemlju za usjeve». Ubrzo nakon toga donesen je i zakon o okrupnjavanju zemljišta (komasaciji) te su mnoga podijeljena polja okrupnjena u velike plohe za velike poljoprivredne prinose. Uz to se je krenulo i sa odstranjivanjem živica koje su inače bile osnovno stanište za život i zaklon kunića. Konačno nakon toga, dogodio se je i veliki preokret u oružarstvu i balistici te je lov sa puškom došao na prvo mjesto što je u tome trenu i dodatno povećalo pritisak na kuniće. Ali uz sve to zanimljivo je da se još tada jedan duži vremenski period pazilo tko, kako i kada lovi kuniće a kazne za lovokradice su bile izrazito oštre i žestoke.

Nakon toga do 1930. godine populacija kunića je narasla do okvirne brojke od 50 miliona. Ali ubrzo nakon toga pojavila se je bolest Myxomatosa koja je tu brojku jako desetkovala i svela na potpuno prihvatljiv i dobar broj. Od tada sve do danas, u trenucima kada bi se dogodilo da brojka kunića poraste malo iznad optimalnog broja pojavljuje se Myxomatosa te je brzo svede na prihvatljiv broj. Uz to, danas se je u taj aspekt još aktivnije uključilo i lovno gospodarenje te se kunić lovi 365 dana u godini i daje prvoklasni sport za lov vretnama, puškom i sokolovima a gigantske brojke njihove populacije i štete koje su činili su ostali samo povijesni zapisi. 

Životni prostor kunića

Ono što je još jedna velika prednost kod lova na kuniće jest kada god to poželim trebam napraviti svega pet minuta hoda da dođem do prvog kunića nakon što izađem iz kuće. Njih se zaista može pronaći u svakom šumarku. Čak u posljednje vrijeme mi treba zaista malo vremena da pronađem kuniće jer prvu rupu imam pod grmom lovora u dvorišta. Ipak, ako zaista želim veliku brojku jednostavno se prošećem u šumu iza kuće.

Bez obzira što kunići stanišno najviše preferiraju terene zarasle u kupinu, koprivu, paprat i dijelove gdje se nalaze srušena
stabla, oni će također naći svoj dom i životni prostor u bilo kojem zapuštenom dijelu u ljudskoj okolini. Sposobni su napraviti koloniju na bilo kojem zapuštenom terenu, pod napuštenim poljoprivrednim strojevima, ostavljenim cijevima ili nekim sličnim mjestima. Sve ovo nabrojeno su i mjesta gdje ja i ostali lovci nalazimo priliku za lov na kuniće.

Divlji kunići se lako prilagođavaju terenu.

Kunići također vole raditi svoje nastambe u mekanoj zemlji nasipa koje se nalaze oko pojedinih polja a vole koristiti i obrađenu zemlju u sredini polja gdje rade labirinte iskrižanih tunela pod zemljom. Dubina njihovih tunela može varirati od pola metra do nekoliko metara u dužinu i dubinu. Osobno mi se je nebrojeno puta dogodilo da moram iskopavati vretnu iz rupe u zemlji jer je uhvatila kunića metar i pol pod zemljom. Zaista, teško je pronaći dio terena u Velikoj Britaniji na kojem kunići nisu u prolazu ili imaju svoje nastambe u neposrednoj blizini.

Rupe iz kojih se istjeruju kunići pomoću vretni.

Lov na kuniće

 

Najčešći i najuobičajeniji način lova je da se u rupu gdje su kunići nalaze pusti vretna (afrički tvor) a na druge izlaze se postave mreže u koje oni utrčavaju dok izlaze van. Isto tako, pošto je kod nas uvelike razvijen lov vretnama, postoje čak i ljudi koje se bave samo njihovim uzgojem i njihovom obukom za lov – tzv. ferreters (eng. ferret – vretna). I sam posjedujem dvije ženske vretne – Keith i Rebel. Inače se kod nas u Velikoj Britaniji u slengu ženke vretni nazivaju nazivaju jills (đils) koje se najčešće koriste u lovu dok malobrojni lovci koriste veće mužjake koji se u slengu nazivaju hobs. Razlog tome što se više koriste ženke je to što su one manje te ih kunići koji bježe lako preskoče u rupama i izađu van dok ih mužjaci dosta puta znaju uhvatiti u rupama i tada ih morate zajedno sa kunićem kopati van.

Od moje dvije ženke, stariju koja se zove Rebel, sam kupio već treniranu za lov dok sam mlađu Keith samostalno trenirao. Upravo zbog toga što sam Rebel kupio od profesionalnog uzgajivača i lovca sa vretnama ona ako i uhvati kunića zajedno sa njime izađe van iz rupe. Keith je po tom pitanju malo drugačija i ako uhvati kunića voli sa njim ostati pod zemljom.

Moje vretne (ferret) ili afrički tvorovi.

Ono što je bitno kod lova sa vretnama je da ih se mora nabaviti dok su jako mlade i što je više moguće socijalizirati sa lovcima, oružjem, psima ili sokolarskim pticama. Na taj način, kada kasnije tijekom lova izlaze iz kunićeve rupe rado žele doći do ljudi koje poznaju od mladih dana i ne boje se njihove prisutnosti.

Što se tiče lova sa vretnama i harisovim jastrebovima, koji ja najčešće preferiram, je vrlo zanimljiv, jer harisi vrlo brzo shvate da ne diraju vretne i samo ih prate kod ulaska u rupu očekujući izlazak kunića. Isto tako vretne su poprilično žestoki borci i same naprave svoje mjesto u lovnom timu. Jedna zanimljiv stvar koja se često puta događa u lova sa vretnama jest da kunići, koji inače imaju jako razvijen sluh, dosta puta ne registriraju vretnu te ostaju u rupi i ne izlaze van. Tada ih vretne znaju uhvatiti za potiljak i usmrtiti u rupi. Zbog toga razloga na vretnu stavljam malu ogrlicu sa odašiljačem tako da odozgo lako lociram mjesto gdje vretna drži kunića i iskopam je van zajedno sa kunićem.

Način na koji se pronalaze aktivne rupe sa kunićima je najčešće takav da se potraži njihov izmet i tragovi hranjenja na travi u okolici rupa. Ako se u tom slučaju lovi sa harrisovim jastrebom pustite ga na drvo a vretnu pustite u rupu. Vrlo brzo nakon toga prvi kunić izlazi van i ptica ima prvu priliku za pokušaj leta. Pošto su u sokolarenju upravo najbolje kombinacije harissa i kunića,  u smislu lovca i lovine, mnogi letovi ostaju neuspješni i kunići pobjegnu u rupu. Ipak, upravo je to ono zbog čega je ovaj način lova čini zanimljivijim a lovac i lovina imaju jednake šanse za bijeg ili ulov. Ono kako ja još često puta lovim sa harrisom je da koristim termike i vjetar pa lovimo iz zraka. Na taj način Cody kruži iznad rupa u koje puštam vretnu i čeka kunića na kojeg se zatim obrušava iz zraka. Takav lov nije baš lako izvediv jer veliki faktor u lovu imaju trenutne vremenske prilike na terenu. Ipak, kada pogodite trenutak dobrog vremena tako da je ptica centrirana točno iznad vas a vretna potjera kunića van iz rupe sokolar će doživjeti jedan od najljepših trenutaka u lovu. Osobno u lovu često puta koristim i svoju kratkodlaku vižlu Elie koja markira kuniće kada ih lovimo po obraslim šumarcima ili šikarama. Inače za takav lov na kuniće se ovdje najčešće u velikom broju koriste španijeli (engleski koker španijeli i špringer španijeli) koji su idealni psi za lov na ovu vrstu divljači.

Lov na kuniće puškom

Što se tiče lova puškom, princip je u osnovi isti. Lovci pronađu rupu koja ima tragove da se kunići u njoj nalaze, a i tada im mnogo puta kod lociranja aktivne rupe koriste i psi ptičari koji markiraju rupu u kojoj se nalaze kunići. Nakon što su odradili prvi dio posla i pronašli aktivne rupe, lovci se postave u liniju iza rupe i unutra puštaju vretnu. Nakon što krenu van iz rupe vrši se odstrjel kunića. Treba napomenuti da je odstrjel vrlo težak jer oni nikada ne bježe u jednoj liniji već što je što još više moguće lijevo desno. Upravo takav način trčanja poprilično otežava lov i daje mu dodatnu strast.

Sve u svemu, kunići u Velikoj Britaniji su fiksacija tisuća i tisuća lovaca. Oni daju cjelogodišnju lovnu sezonu za lovce sa puškama, sokolare, kinologe i ostale ljubitelje lova na bilo koji zakonski dopušten način. Uz to, njihova je prednost što imaju odličan prirast, razmnožavaju se čitave godine te su izrazito brza lovna divljač koja će zadovoljiti mnoge istinske lovne sladokusce.

Svakako valja istaći da su u Francuskoj napravili povratak kunića u lovišta koji su ubrzo očistili zarasle kupinjare i šikare te povećali površine livada što je za uzrok imalo povećanje trofejne vrijednosti srneće divljači koja je dobila više kvalitetne ispaše.

Portal

Divljač i Psi

Uvaženi docent znanosti lovstva i kinologije Ivica Bošković sa Zavoda za lovstvo, pčelarstvo i ribarstvo sa Poljoprivrednog fakulteta iz Osijeka konačno donosi istinu o kvalitetnim jelenima sa Novog Zelanda iz prve ruke. Ujedno ovdje po prvi puta vidimo da kvalitetu jelenske divljači ne "nosi šuma" nego kvalitetna ispaša i travnjaci, upravo ono što se mnogo godina krivo tumači na našim prostorima.  Ono što je još zanimljivije je da uz visoko kvalitetne jelene na istom terenu obitava vrlo stabilna i brojna populacije fazana, virđinijskih prepelica, poljskih jarebica ili trčki, pataka različitih vrsta, kalifornijske prepelice, vrlo brojna i stabilna populacija zečeva, divlji kunići u ogromnom broju i love se bilo kada i koliko god želimo zatim tar, divokoze, američki bizoni, sika jeleni itd. Upravo ovo dokazuje kako godinama u krivom smjeru uvjetno rečeno "izoliramo" određene terene za određene vrste divljači a u konačnici niti imamo konkurentnu trofejnu divljač dok je sitna divljač već pomalo u zabrinjavajućoj silaznoj putanji.

Slika 1. Pasionirani lovaci i kinolog doc. dr. sc. Ivica Bošković sa odstrijeljenim jelenom iz otvorenog prirodnog lovišta.

Dugo godina slušam, a po malo i čitam vrlo zanimljive, intrigantne i različite priče o jelenima „mutantima“ s Novog Zelanda. O njima uglavnom pričaju i pišu ljudi koji nikada nisu bili tamo i nikada nisu lovili „takvu“ divljač. Pojedinci koji su imali sreću ili novaca financirati put i lov na Novom Zelandu obično nisu bili adekvatne naobrazbe i stručnog znanja da bi vidjeli i prepoznali ključne elemente za izgradnju velebnih trofeja. „Čast iznimkama“ i ljudima od struke, ali takvi obično ne pišu po glasilima i forumima na kojima se šire priče o „nabildanim i dopingiranim“ jelenima iznimne trofejne kvalitete.

Imao sam sreću da kao dio tima s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku boravim kao gost u jednom lovištu na N. Zelandu. Prije svega puno HVALA koncesionaru lovišta na domaćinstvu i brizi oko nas, a i ljudima i ustanovama koje su nam omogućile studijski boravak. Ovo putovanje mi je dodatno „otvorilo oči“ i potvrdilo moje dugogodišnje razmišljanje da se velikim znanjem, zalaganjem i stručnim radom može postići jako puno.

Jasno mi je da je većina fotografija koje gledamo na internetu prije svega napravljena u promotivne svrhe i namjena im je „da se upecaju ljudi koji imaju novac“. Pravilnim izborom mjesta za fotografiranje, adekvatne pozadine, kuta i udaljenosti snimanja, te nebrojeno snimljenih fotografija dok se ne dobije ona prava stvoren je mit o „jelenima mutantima“ iznimnih trofeja.

Prvi jeleni su na Novom Zeland uvezeni davno zajedno s kolonizacijom i naseljavanjem prvenstveno engleza. Kako su dolazili koji naseljenici tako su sa sobom donosili domaće i divlje životinje iz područja od kuda su došli i služili su prvenstveno za jeftinu hranu za koju se nije trebalo brinuti u prirodi jer je opstajala bez veće brige „sama od sebe“. Bitno kasnije, otprilike prije 50-tak  godina jeleni su se počeli uzgajati zbog trofeja i tada je uvezeno veći broj grla za uzgoj u kontroliranim uvjetima i za napučivanje lovišta. Uvezeni su jeleni porijeklom iz Engleske (zbog velikog broja parožaka), iz Njemačke (zbog debljine grana i velike mase rogovlja), te iz Baranje (zbog duljine grana i parožaka, te tjelesne mase divljači). 

Prvo iznenađenje je nastupilo spoznajom da je jelen treća vrsta „domaćih životinja“ po brojnom stanju (poslije ovaca i goveda) i da se u impozantnom broju uzgaja na obiteljskim farmama za proizvodnju mesa i da je N. Zeland najveći izvoznik jelenskog mesa. No odmah sam se razveselio: ako se uzgaja u tolikom broju sigurno znaju puno o jelenu! Obilaskom centra za inovativne tehnologije i naprednu reprodukciju jelena te farmi za uzgoj jelena za meso dodatno sam se iznenadio. Vidjeli smo da se sve životinje nalaze na pašnjacima i da nigdje nema šume te na moje pitanje o miru u staništu i prostoru za dnevni odmor (šuma, itd.) dobio sam iznenađujući odgovor. Jelen pripada u porodicu goveda, tipična je pašna životinja i šuma mu u životu uopće ne treba (zbog ovoga ćemo stradati od šumara – oprostite)! Naime oni su iznijeli jasan stav da je šuma „prvenstveno nužno zlo“ i jako loše, tzv. „gladno stanište“ i ako želimo produkciju mesa ili trofeja da zaboravimo šumu jer jelen u šumi može zadovoljiti samo uzdržne potrebe za hranom, a produktivne vrlo rijetko i zbog toga nam jeleni trebaju 10 -13 godina da izgrade trofej do kapitalne vrijednosti. Šuma služi prvenstveno kao zaklon na mjestima gdje su jeleni konstantno uznemiravani (čini mi se da su tu prilično u pravu). Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini. Koncentrirana hrana se dodaje vrlo rijetko i u pravilu je dobivaju samo jeleni mužjaci za proizvodnju basta. Ukoliko se koncentrirana hrana iznosi i drugim kategorijama tada su to u pravilu krmiva koja sadrže građevne hranjive tvari s optimalnim odnosom minerala, a vrlo malim udjelom ugljikohidrata. Hormonski pripravci su strogo zabranjeni i ne koriste se! Obzirom da su najveći izvoznici jelenskog mesa kada bi se i kod kojeg uzgajivača našli ovakvi preparati  u mesu mogli bi zaboraviti proizvodnju doživotno!

 

Slika 2. Prvi preduvjet ostvarivanja dobrih rezultata uzgoja su pašnjaci s vrlo kvalitetnim djetelinsko travnim smjesama na kojima se prehrana zasniva 9-10 mjeseci u godini.

Jeleni za meso

Jeleni se uzgajaju iz nekoliko razloga: prvenstveno za proizvodnju mesa i otprilike 50% jelena se nalazi na ograđenim farmama za proizvodnju mesa. Sve životinje se nalaze na pašnjacima i uglavnom pasu travu, a dodatno se prihranjuju samo tijekom zimskih mjeseci (60 dana) i to stočnom repom, sjenažom i silažom. Svi pašnjaci su zasijani djetelinsko travnim smjesama i zanavljaju se otprilike svake desete godine. Povremeno se u pašnjake usijavaju poželjne vrste ukoliko se njihov udio smanjio. Prije zasnivanja pašnjaka napravi se detaljna analiza tla i ovlaštene institucije (fakulteti i instituti) naprave gnojidbene preporuke, u mini tvornicama gnojiva se napravi umjetno gnojivo traženog sastava i specifikacije. Za vrijeme ljetnih mjeseci i suše (1-3 mjeseca) se prema potrebi navodnjavaju pregonski pašnjaci. Sjenaža lucerke i travnih smjesa se redovito pravi za prehranu gravidnih dvizica i teladi, dok zrele košute zimi jedu silažu i stočnu repu. Repa se sije u sastavu farme pored pašnjaka  (padeka, gatera) i tijekom zime se pomiče električna ograda za 1 metar dnevno da bi se jelenima omogućilo hranjenje, ali da se spriječi gaženje i uništavanje usjeva.  Silo trapovi se nalaze u sastavu svakog objekta (padeka), tehnološki su izvedeni tako da se divljač sama hrani uz nemogućnost gaženja, zagađivanja i rasipanja hrane. Klasičnim selekcijskim i oplemenjivačkim metodama u stočarstvu konstantno se testira  uzgojna vrijednost (progeni i performans test) jedinki korištenih za rasplod i pravilnim izborom jedinki za rasplod postižu se vrhunski rezultati u uzgoju. Ovdje u uzgoju dominira istočnoeuropski tip jelena tzv. „beljski tip“.

Slika 3. Košute u kontroliranom uzgoju

Jeleni za proizvodnju rogovlja za bast

Daljnjih 30% grla jelenske divljači uzgaja se također na farmama, ali za proizvodnju rogovlja u bastu. U ovakvoj proizvodnji naglasak je usmjeren na proizvodnju što veće mase trofeja koji se u vrijeme basta reže, suši i melje u prah te kao takav prodaje u medicinske svrhe u zemlje istočne Azije (pripisuju mu se značajna medicinska i afrodizijačka svojstva). U ovakvom uzgoju se koriste jeleni kombiniranog genotipa i postotno su „u krvi“ podjednako zastupljena sva tri genotipa (engleski tip zbog broja parožaka, njemački zbog debljine grana i mase, a baranjski zbog duljine grana i parožaka). Jeleni za proizvodnju basta se tijekom zime i proljeća dodatno prihranjuju koncentriranom hranom i mineralno vitaminskim pripravcima kako bi izgradili što veću masu trofeja. Cilj je izgradnja i produkcija rogovlja, a ne masnog tkiva. Kukuruz se uopće ne koristi.

                               Jeleni za trofejni lov

Otprilike 20% divljači uzgaja se u ograđenim i otvorenim lovištima za trofejni lov. U ograđenim lovištima se uglavnom provodi kontrolirani uzgoj obzirom na genotip, dok je u otvorenim lovištima slobodni uzgoj. U kontroliranim lovištima se izbor parnjaka provodi prvenstveno prema potrebama lovozakupnika, odnosno klijentele koja dolazi u lov. Naime „američki tip lovca“ preferira prvenstveno jelene sa što više parožaka što veće duljine, a masa trofeja kao i opsezi pojedinih mjerljivih elemenata im nije presudna (uostalom formula za ocjenjivanje SCI i vrednuje upravo ta obilježja). Za takvo tržište se uzgaja tip jelena koji je dobiven planskim parenjima baranjskog i engleskog tipa jelena. Europski lovci preferiraju trofeju velike mase i velikih opsega (opseg vijenca, između nadočnjaka i srednjaka, srednjaka i krune), dugih grana te dugih nadočnjaka i srednjaka (upravo ono što se najviše vrednuje prema CIC-ovoj formuli).  Za europsko tržište se „proizvodi“ jelen u kojem je zastupljen njemački tip s 40%, a baranjski i engleski tip s 30% udjela genotipa.

U otvorenim lovištima trofejna kvaliteta jelenske divljači nešto je malo bolja nego kod nas (utjecaj genotipa i visokoselekcioniranih mužjaka koji se ubacuju u lovišta otprilike 2 godine prije odstrela kako bi se iskoristio njihov genetski potencijal u uzgoju) što nam govori da „ta famozna klima“ nije presudan čimbenik za trofejnu kvalitetu jelenske divljači već kvalitetan uzgojno selekcijski rad i kvalitetni pašnjaci.

 

Slika 4. Jelen iz prirodnog uzgoja u otvorenom lovištu

Vapiti jelen  (ima ga možda 1-2% u odnosu na običnog europskog jelena) kojeg svi spominju se u kontroliranim uzgojima drži odvojeno na zasebnim farmama i niti na jednoj farmi nismo vidjeli križanca između ove dvije vrste. U uzgojnom smislu vapiti ne popravlja  trofejnu vrijednost već samo masu tijela običnog jelena. No u zdravstvenom smislu je puno manje otporan od europskog jelena i svi ga uglavnom izbjegavaju.  U otvorenim lovištima ga ima vrlo malo i povremeno dolazi do križanja s europskim jelenom, no trofejna vrijednost ovakvih križanaca ne odskače jer vapiti samo produljuje  duljinu parožaka u kruni, ali značajno smanjuje njihov broj i masu trofeja.

Selekcija rasplodnih životinja je vrlo stroga i u kontroliranom uzgoju se koriste samo najbolji. Za primjer navodim samo podatak s jedne od farmi koja služi prvenstveno za proizvodnju visoko vrijednih rasplodnih životinja. Za daljnji kontrolirani uzgoj (umjetno osjemenjivanje i embriotransfer) se od 300 muške teladi bira samo 4 najbolja godišnje, dok se od 300 ženske teladi kao buduće „super majke“ za potrebe embriotransfera ostavlja 12 grla najbolje ženske teladi. Ostala telad se prebacuje na farme za proizvodnju mesa, u ograđena ili otvorena lovišta ovisno o kvaliteti. Rodovne knjige s uzgojnim rezultatima svih  jedinki u rodovniku (masa i  ocjena svake odbačene grane u životu jelena, zdravstveno stanje, itd.)  se vode od kad postoji kontrolirani uzgoj. Savez uzgajača jelenske divljači redovito izdaje bilten i časopis o proizvodnji jelenske divljači i pripadajuće opreme za proizvodnju. Svake godine se organiziraju aukcije rasplodnih grla starosti 2,5 – 6 godina s obavljenim svim testovima, a koje kupuju uzgajači divljači i zakupnici lovišta za potrebe svojih uzgajališta i ograđenih lovišta. Nakon 2 godine korištenja u uzgajalištu prebacuju se u ograđena ili otvorena lovišta za daljnju prirodnu reprodukciju. Nakon 2 -3 godine korištenja u prirodnom uzgoju bivaju zrela za odstrel. Korištenjem u uzgoju ovakvih dokazano genetski kvalitetnih grla značajno se povećala trofejna vrijednost i smanjila gospodarska zrelost grla za 2-4 godine u odnosu na Europu. 

Slika 5. Jeleni u otvorenom lovištu

Jasno mi je da klimu kakvu ima N. Zeland nemamo i da je ne možemo kopirati, ali sve ostalo možemo. Najveći problem su barijere u našim glavama! U ograđenim lovištima i uzgajalištima divljači kao i u lovištima lovozakupnika koji su zakupili državna lovišta i posjeduju obradivo tlo možemo zasijati pašnjake prema pravilima struke i osigurati vrlo kvalitetnu pašu bar 6 mjeseci u godini. Imamo stručne i znanstvene institucije te osoblje koje mogu odraditi edukaciju o važnosti i načinu selekcije, analize tla, gnojidbene i sjetvene preporuke, odabrati najpovoljnije djetelinsko travne smjese, a koje su voljne pomoći. Selekcijski odstrel možemo vršiti daleko kvalitetnije od sadašnjeg. U uzgajalištima se genetska struktura može za relativno mala sredstva značajno popraviti uvozom sjemena „Baranjskih“ jelena s N. Zelanda. Pojedinci koji kažu da to nije potrebno i da je to „naša genetika“ su samo djelomice u pravu. Naime osim „naše genetike“ stiglo bi nam i desetak generacija vrhunskog selekcijskog rada s „našim genotipom“, a koji bojim se mi  u Hrvatskoj nećemo napraviti nikada! Osim toga kvalitetno selektiran  „engleski i njemački“ tip jelena je odavno stigao  na europsko tlo natrag i nalazi se u više-manje svim značajnim uzgajalištima u Europi. Gospodareći jelenom na ovakav način prosječna trofejna vrijednost se može značajno povećati za relativno kratko vrijeme. Ne promijenimo li poglede i način rada u skoro vrijeme ostat ćemo na začelju u Europi po kvaliteti trofeja i prihodima u lovnom turizmu.    

Potencijal i znanje postoji, volja  i rješenja postoje, a postoji i argument da jelen ne živi samo u šumi i da uz šumara treba brigu i agronoma i veterinara jer samo združenim znanjem i snagama uz podršku nadležnih institucija možemo značajno popraviti kvalitetu jelenske divljači u Hrvatskoj!

Portal

Divljač i Psi

 

 

 

 

Foto izvor: hubertushuntingtours.com

…da bismo imali ovakve muflone, gospodarili njima i bili poznati u lovačkim krugovima po najboljim ako ne, bar vrhunskim trofejima. (I ne samo muflone)

Za sve to smo imali predispozicije, u jednom trenutku se naziralo i u kratkom periodu sve ambicije gotovo nestale.

Pelješac, Senj, Dugi Otok, Ploče, Biokovo.. sve su to onih osamdesetih nastala lovišta kao potencijalno izvrsna lovišta za uspješan uzgoj muflonske divljači. Određena i zavidna kvaliteta se dogodila, izvanredni trofeji su uzgojeni i stečeni, sve je izgledalo sjajno.

Međutim prije nekih dvadesetak godina, a sve tamo oko rata, ne samo da je uzlazna putanja zaustavljena nego je sve što je bilo vezano za muflone u tim vrsnim lovištima skoro pa počelo nestajati, a pogotovo zadnju dekadu.

Pokoja solidna trofeja koja spontano padne  povremeno, nije nikakva proljetna lasta već samo splet okolnosti.

Ono što u lovu zovu srećom, međutim zaboravlja se da 90 % sreće čini – znanje !

Dali smo sami sebi postali neprijatelji, dali je previše velik pritisak na to malo divljači što imamo je teško dati pravi odgovor ali jedna stvar je neosporna, ne zna se gospodariti – generalno !

A moguće i da nema interesa.

Pa se pitamo, a zašto nema interesa kad je lovstvo unosna privredna grana koja bi trebala biti jedan solidan i znatan prihod i lovozakupcima, i državi i STRUČNIM ljudima koji bi u lovstvu radili i svojim znanjem uzgojili ovakve primjerke i kapitalce kojima bismo itekako konkurirali u svjetskoj ponudi.

Bojim se da u udrugama nema sreće u tom kontekstu.

Tih nešto više od 1000 lovišta kojim gospodare udruge jesu kapacitet i imaju potencijala ali tko bi zadovoljio 30 ili 60 članova koji bi svi solidarno željeli imati eventualno takvu trofeju i loviti takvo grlo. Za smiješno nisku članarinu i poneke bodove.

Što bi udruzi uopće značio neki solidan imaginarni prihod od prodaje recimo 3-4 takva super kapitalca po 8000 - 9000 eura.

Ništa, svačije-ničije.

Tko zna gdje bi prihod ishlapio ?

U zakup sigurno ne bi jer su cijene ionako smiješne.

Usuditi se privatniku zakupiti lovište je postala hrabrost vrijedna ratnog odlikovanja.

Što znači zakupiti lovište i početi njime gospodariti, nabaviti matični fond odličnog genetskog potencijala, imat viziju uzgoja i bavljenja privrednom granom zvanom lovstvo, kad se sve ruši jednim krivim potezom.

Dali administracije, dali vlasnika zemlje, lokalcima i šerifima,  lovokradicama ili jednostavnom migracijom, a i vuk je tu negdje ali ipak mislim ne toliko bitan. Postoje načini  za vuka.

Pa tko je toliko hrabar da nabavi nekoliko muflona ovakve vrijednost i potencijala i pusti ih u slobodnu prirodu. Otprilike 3-7 dana života ! Potom trajni nestanak

 

Dobra Kob br. 162, str. 79: „ …U međuvremenu, na drugoj strani, u dijelu Iločkog vlastelinstva Odaleschija, osnovana je nova, brojna kolonija muflona, još tad malo poznate divlje ovce na prostoru Banovine. Čuvari su na vlastelinstvu ogradili lovište s muflonima, što je i razlog zbog kojeg su se i uspjeli zadržati i sačuvati. Jer u protivnom, čim bi muflon izašao iz gatera, u tren bi poginuo“

 

Što se nedavno dogodilo u Otočcu, ljudi očito dobre volje ali bez znanja su naselili jelena u slobodnu prirodu i sad se čudom čude što ih nema ?!

 

Genetika, selekcija i uzgoj

 

Potpuno je pogrešno govorili o „nabildanim“ muflonima. Takvim špekulacijama su skloni zavidni, oni koji ne poznaju pojmove genetike selekcije i uzgoja. Pogrešno je misliti da je bitno nabaviti kvalitetne ovnove a da se pri tom zaboravljanju ženke.

Šteta da se u Hrvatskoj ne posluša glas struke već je udruga građana postala mjerilo za sve što se događa u i oko lovstva.

Ovakvi mufloni (i ne samo oni)  dobivaju se radom, trudom, odricanjem. Prvenstveno odličnom genetikom koja nama trenutno nedostaje i beskompromisnom selekcijom do treće godine.

Dogodi se da tu i tamo se naseli pokoji par muflona a onda se shvati da u šestoj godini nosi 185 točaka a što je nastala šteta za sva vremena.

Također se tu i tamo sporadično opet negdje nasele mufloni bez kontrole i savjetovanja koji opet netragom nestanu , krivac je doista ponekad predator, a ponekad su simptomi nestanka simptomatični ali ih se ne definira niti liječi.

U zadnje da je krpelj uzrok brojnih uginuća i nestanka. Moguće !

Ali krpelja ima svugdje, bilo ih je i prije i vjerojatno ne zaobilaze Češku ?

Neosporna je činjenica da smo i ono malo potencijala što smo imali – izgubili i da se po tom pitanju ništa ne radi.

Ma koliko god se na lokalnim izložbama šepurili materijom o kojoj se i ne zna tako puno. I pokušava dokazati laicima nedokazivo.

I ako ostane tako, muflone kao sa ovih slika moći ćemo samo tražiti po internetu i slušat zlurade priče kako to nije to…

Lov na krupnu i sitnu divljač, uzgoj sitne divljači, lovna kinologija, oružje, balistika, zamkarenje, lov vretnama i tako u nedogled teme su koje sigurno interesiraju svakog pravog lovca. Samo malim odmakom unatrag i letimičnim pogledom po policama iole pasioniranijeg lovca vidimo naslove poput: Ivo Čeović „Lovstvo“, Ivan Richter „Lovački psi“, Hruškovac „Lovac i divljač“, Balać i Polak „Lov, lovački psi i oružje“, Srdić  „Poljska jarebica“ i tako redom. U svakom slučaju izrazito praktična, ili bolje rečeno pragmatična, lovačka literatura za koju bi današnjim modernim izrazom rekli da nam pruža „know-how“ iliti po naški „znamo-kako“ učiniti nešto u konkretnom lovstvu na terenu. Širok dijapazon razmišljanja i praktičnih sugestija u tim knjigama koje su nam govorile, i na sreću još govore, kako i što učiniti u određenom segemntu lovstva na terenu, od dresure lovačkih pasa do ispuštanja sitne ili gospodarenja krupnom divljači. Danas, sa vremenskim odmakom od svojih trideset i više godina stanje je više nego alaramantno po pitanju praktične lovačke literature. Čini se da je vrijeme za hrvatsko lovstvo nakon stvaranja samostalne hrvatske države ili stalo, ili pak sve znamo?! Uz dužno poštovanje pojedinih autora koji se trude dati svoj obol koliko god to mogu. S druge strane, u nevezanim razgovorima sa lovcima na terenu, i dalje vlada mišljenje kako je kvalitetno stanište za sitnu divljač ono koje je poljoprivredno obrađeno, kako se ne isplati ispuštati sitnu divljač preko ispusta jer su ispusti skupi za napraviti ili su modeli po kojem bi se izgradili zaista zastarjeli, odstrjel srnjaka bazira se na čuvanju što većeg broja srna, odabir i selekcija odstrjela jelenske divljači nema svojih detaljnihi razrada dok nam je lovna kinologija spala na dva slova u dodatnom procijepu sukoba između „lovaca“ i „kinologa“ sa ipak nekim drugim skrivenim namjerama. Pitamo se tko je tome kriv? Ono što sigurno znamo je da to nisu hrvatski lovci jer njima, kao urednim platišama svih nameta, članarina i inih dađbina ama baš nitko od onih koji generiraju financijsku dobit nije ponudio ama baš ništa. Upravo suprotno, određene interesne skupine čuvaju svoja mjesta i kroz plasiranje lova na onu vrstu divljači o kojoj se nema što previše reći ili pisati ali daje meso i stvara prividan mir na terenu uz sigurnu uplatu neobaveznih nameta. S druge strane obasipani smo raznim događanjima izgradnji čeki ili natjecanja u kuhanju lovačkog gulaša, koje svakako valja pozdraviti kao pokazatelje da su hrvatski lovci oni koji brinu o lovnom gospodarenju i objektima, dok nam gulaši i kotlići ne služe baš kao dio lovnog gospodarenja osim što se uz njih svi volimo okupiti nakon dobrog lova u kojem je bilo obilje divljači i puno odličnih lovačkih pasa. I upravo u te dvije riječi zadnje riječi, divljač i psi, leži ono što nam generalno ne nedostaje, nego je zvono za alarm već odavno upaljeno – prave lovačke literature. Na tom tragu samo neki od aktualnih naslova lovačke literature zapadne Europe u posljednje dvije godine kao što su: Praktičan vodiča za moderne lovočuvare, Kako gospodariti lovištem i sitnom divljači, Uzgoj, podivljavanje i ispuštanje pernate divljači za vlastito lovište, Kako ispuštati fazana i trčku, Kako vršiti selekciju srneće divljači, Kako stvoriti trofejnog srnjaka, Kako kontrolirati lisice i vrane te tako redom deseci naslova koji su izdani samo u posljednjih godinu i pol.

 

Knjiga o gospodarenju i lovu na srnjaka. Ne treba zaboraviti kako je srneća divljač od 140,00 CIC točaka u nekim zemljama poput Velike Britanije normalna svakodnevnica i ondje ih odstrljuju matični lovci i klijentela koja je nema u takvoj trofeji kao Austrijanci, Njemci itd... Nažalost u Hrvatskoj smo vrlo deficitarni sa ovakvim knjigama, ali i jakim srnjacima na puno boljem staništu, pa se pitamo zašto ako već ne treba otkrivati "toplu vodu" jednostavno "ne upalimo bojler" i koristimo postojeća znanja.

Nažalost naši hrvatski lovci ostaju zakinuti za te informacije i što je još žalosnije, ostavljeni su u periodu od prije tridesetak godina vezano za ove i još mnoge druge teme. Uzroka ovome je više. Svakako da bi imali kvalitetnu lovačku literaturu koju ondje pišu i ljudi iz prakse, a ne samo doktori znanosti iz toga područja, je generalno prakticiranje više vrsta lova na više vrsta divljači. Tu kod nas već u startu moramo znati da uz našu žalost imamo lovaca koji su položili lovački ispit i idu u lov već 15-tak godina no u svom lovačkom životu osim lova na divlju svinju te pokojeg  „pred pušku“ lova na fazane nisu uglavnom mogli loviti ništa drugo.

 

Uzgoj vrlo profitabilne sitne divljači napisan riječnikom da ga lako koriste lovačke udruge i lovni rekreativci do onih koji žele nešto više i ostvariti profit na svojem lovačkom terenu.

Najviše iz razloga jer ih na to prisiljava odluka većine i nepisanog pravila skupnog lova nedjeljom. S druge strane nitko od onih koji su dužni da to pokrenu nije učinio ono što se u Europi zove „raising awarenes“ ili na hrvatskom „podizanje svijesti“ o širenju znanja u lovstvu i svemu vezanom oko njega bez obzira što su dobili sve mogućnosti i ogromna financijska sredstva da to čine. Naravno, i svjesni smo da se ne bi dogodilo preko noći pisanje stotina knjiga iz područja lovstva, no sigurno bi naučili nešto više od klasičnog „hap, hap“ i guljenja svinja.  Na kraju valja zaključiti da ovakvo stanje pogoduje manjini koja u neznanju i upravo onome što to neznanje daje, mogućnost da se većina drži u zabludi i provodi ono što njima odgovara i dalje provode sistem koji je desetljećima Hrvatsku državu držao po strani – "Ako imamo ljudi bez novih znanja, nemamo mogućnosti promijena i nama je dobro". Ipak, živimo u vjeri da će novi, mladi i educirani ljudi otvoriti oči hrvatskoj lovnoj sceni što je prije moguće i donijeti ono što valja iz naše susjedne europske regije u korist svih hrvatskih lovaca na način da matični hrvatski lovac lovi ugodno i sa manje dađbina na svojoj djedovini dok će uz to na predivnom hrvatskom ruralnom prostoru ostvariti profit te stvoriti nova radna mjesta za naraštaje koji dolaze.

Nadamo se da nam divlja svinja i kila mesa neće "pojesti" lovstvo do kraja.......

Portal

Divljač i Psi

RAZVOJ LOVSTVA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE izvor Glas lova i ribolova

Kroz zadnje stoljeće čovjek je kroz antropogeni utjecaj bitno narušio kvalitetu životnog prostora gotovo za sva živa bića na Zemlji, uključujući i svoj vlastiti prirodni okoliš. U lovstvu primjećujemo značajno narušavanje kvalitete staništa za svu divljač, napose za onu sitnu. Od sitne divljači u lovištima Osječko-baranjske županije  nalazimo zeca (obični, divlji,  europski, smeđi… ), fazana (gnjetao), trčku (skvržulja, jarebica…), patku gluharu (divlja) te prepelicu (pućpura). Sami uzroci narušavanja kvalitete staništa su kompleksni, a intenzivirani su posljednjih 40 godina. Posljedice su narušavanje stabilnosti ekosustava, smanjenje bioraznolikosti te gubitak staništa. Glavni uzroci su intenzivna poljoprivredna proizvodnja, urbanizacija odnosno proširenje naselja, gradnja novih prometnica, industrijsko zagađivanje, zagađivanje zbog komunalnih djelatnosti, turizma i sl. Gotovo u cijeloj Europi, a što je slučaj i u istočnoj Hrvatskoj, intenziviranje poljoprivredne proizvodnje možemo promatrati kao glavni i ključni razlog narušavanja staništa većine divljih životinja, odnosno divljači. Do sada se poljoprivrednike poticalo da intenziviraju proizvodnju, da se moderniziraju te da povećaju učinkovitost odnosno povećaju prinose. Intenzivnu poljoprivredu obilježavaju monokulture čija je jedina mantra „povećanje prinosa“. Takav sustav poljoprivrede podrazumijeva okrupnjavanje zemljišta u što veće površine, brzu obradu tla teškom mehanizacijom, uspostavu novog vodnog režima (natapanje tla ili isušivanje ovisno o kulturi), intenzivnu upotrebu kemijskih sredstava i sl.

Monokultura smanjuje broj korisnih poljskih životinja, no idealna je za razvoj štetnika pa posljedično imamo povećanje upotrebe kemijskih sredstava za zaštitu (insekticida, limacida, rodenticida i herbicida). Također, intenzivna upotreba kemijskih sredstava poskupljuje proizvodnju, zagađuje tlo, vodu i posljedično hranu, uništava mikrofaunu i mikrofloru tla te smanjuje broj korisnih vrsta (biodiverzitet). Površine pod monokulturom nakon jesenskog zaoravanja postaju antropogene pustinje koje divljači ne nude ni hranu ni zaklon. Iz lovačke prakse znamo da divljač preko zime ima veliki problem pronači zakon od predatora, te posljedično tome imamo i cijele dijelove nekog lovišta gdje preko zime uopće nemamo sitne divljači. Primjerice fazanske divljači na poljoprivrednim tablama od nekoliko desetaka hektara.

Poljoprivreda predstavlja "bezživotno područje" za divljač mada u Hrvatskoj pojedinci smatraju je ona preduvijet da divljači bude što je apsolutno pogrešno i u suprotnosti sa strukom. Osiječko-baranjska županija je prepoznala taj problem i krenula u njegovo rješavanje.

Ovakan negativan ekološki trend prepoznala je i Osječko-baranjska županija još prije desetak godina, od kada je putem raznih  projekata, potpora i mjera kroz Projekte unapređenja lovstva dio lovozakupnine usmjeravala na lovačka društva, odnosno lovozakupnike te ih putem sufinanciranja aktivno poticala na ulaganje sredstava za kupnju poljoprivrednog zemljišta te podizanje remiza za divljač.

Tako je Osječko-baranjska županija  i u 2014. godini kroz mjeru kupovine zemljišta za osnivanje remiza za divljač dodjeljivala potporu u iznosu 50% od ukupne vrijednosti ulaganja, a najviše do 10.000,00 kuna po zahtjevu. Sa terena znamo da lovačka društva pozdravljaju ovakve inicijative, te da su je mnogi iskoristili i kupnjom poljoprivrednog zemljišta, odnosno  podizanjem remiza podigli kvalitetu staništa, odnosno svog lovišta. 

EUROPA JE PROMJENILA SMJER

Ekstenzivnu poljoprivredu karakterizira šarolik raspored svih poljoprivrednih kultura od pašnjaka, livada, oranica, voćnjaka, relativno sitnih površina  ispresijecanim šumama, šumarcima, kanalima, živicama, vjetrozaštitnim područjima, što u globalu čini idealne uvjete za veliku biološku raznolikost i opstanak brojnih ekoloških niša. Upravo  se takva struktura staništa pokazala idealnom za opstanak svih divljih životinja, te je putem raznih projekata Europska Unija i potiče.

Proračunom Europske unije za poljoprivredu za razdoblje 2014.-2020. predviđeno je 362,7 milijardi eura, od čega je84,9 milijardi eura namijenjenoruralnom razvoju. U razdoblju od šest godina, koliko proračunsko razdoblje traje, za Program ruralnog razvoja Hrvatske predviđeno je 2,3 milijarde eura.

Jedna od mnogih poticajnih mjera koja je privukla osobitu pozornost mnogih poljoprivrednika  je postavljanje cvjetnih traka s pet medonosonih vrsta biljaka. Slična mjera postoji i za zatravnjivanje trajnih nasada i potpore za višegodišnju raznolikost kultura. U Programu ruralnog razvoja Hrvatske intenzivno sudjeluje i Osječko-baranjska županija koja aktivno kreira pozitivnu klimu među poljoprivrednicima te ih osposobljava da sami putem natječaja dođu do novca iz Europske Unije. Iako ove mjere nisu izravno vezane za lovstvo, podizanjem bioraznolikosti biljnog i životinjskog svijeta bitno se utječe na cijeli ekosustav, pa posljedično i na gospodarenje sitnom divljači.

 

POBOLJŠANJE KVALITETE STANIŠTA POMOĆU REMIZA

U ekstenzivnoj poljoprivredi sitna divljač trebala je remize uglavnom tijekom zimskih mjeseci prvenstveno radi zaštite od vremenskih nepogoda i predatora. Danas su divljači potrebne remize i u periodu vegetacije, koja će poslužiti kao mjesta za reprodukciju (gnježđenje, prisutnost animalne hrane za mladunčad, zaklon od predatora…). Da bi se negativan trend što više smanjio, sve se više poklanja pažnja aktivnom i stručnom upravljanju kvalitetom staništa. Time se nastoji očuvati već postojeće prirodne remize u lovištu, sadnja novih umjetnih remiza, podizanje ekološke  svijesti stanovništva (napose lovaca i poljoprivrednika), promicanje ekološke proizvodnje uz ograničen broj stoke po jedinici površine, aktivno uključivanje u očuvanje staništa i drugih korisnih prostora, revitalizacije degradiranih staništa poput rukavaca, meandara i sl.

Iz osnovne lovačke literature znamo da remize ugrubo možemo podijeliti na prirodne i umjetne, te na jednogodišnje i višegodišnje. Pod pojmom remize smatramo posebno uređene površine u lovištu, koje imaju cilj stvoriti uvjete za život i reprodukciju divljači. To podrazumijeva mir, hranu, zaklon od ljudi, predatora i vremenskih prilika… Remize također predstavljaju mjesta za zimsku prihranu divljači, odnosno pogodna mjesta za postavljanje hranilišta kako za sitnu tako i za krupnu divljač. Također, kroz njih je moguće i kvalitetnije ispuštanje umjetno uzgojene divljači kojom napučujemo lovište. Kako remize imaju niz pozitivnih djelovanja na sve biljne i životinjske vrste, smatramo ih ekološki vrijednim, odnosno bioraznolikim površinama čime značajno povećavamo kvalitetu lovišta. Remize imaju i izrazito povoljan utjecaj na poljoprivredu jer služe kao vjetrobranski pojas, odnosno sprečavaju stvaranje mrazišta, širenje korova, povoljno djeluju kod širenja bolesti, odnosno zaraza kod poljoprivrednih kultura.

STRUKTURA REMIZA U LOVIŠTIMA

Prirodne remize su živice, žive međe, obrasli kanali, šumarci, vjetrobranski pojasevi, zapuštene poljoprivredne površine i slično. Takve remize treba uređivati tako da se ne dopusti da se sukcesijom pretvore u šume, nego stalno treba odstranjivati preraslo drveće (osim plodonosnog koje služi kao hrana divljači). Idealne površine za podizanje remiza su teško obradiva i neplodna tla, depresije, žive međe, područja uz putove i ceste, obale kanala i vodotoka i sl.

Loše remize su previsokog sklopa pa omogućuju predaciju (nema gustog podrasta koji pruža zaštitu divljači). Sitnoj divljači je potreban gusti sklop promjenjive visine, tako da prilikom podizanja remize moramo voditi računa o stanišnim prilikama te o vrsti divljači kojoj je remiza namijenjena. U principu razlikujemo remizu za fazane i trčke, dok zecu odgovaraju oba tipa, pri čemu su se idealnim za zeca pokazale i remize širine do tri metra koje su zasijane travama i zeljanicama.

Jednogodišnje remize se sastoje od poljoprivrednih kultura, možemo ih nazvati i krmnim njivama. Ove remize u pravilu radimo na kvalitetnijem zemljištu, a moramo voditi računa da vrste biljaka koje sijemo mogu rasti zajedno. Ove remize divljači pružaju zaklon i hranu (animalnu za mladunčad) što ih čini idealnim za reprodukciju sitne divljači. Podižemo ih kao samostalne ili u sklopu neke veće višegodišnje remize. Dobra strana im je da su u funkciji iste godine kada ih podignemo, a loša je da traju samo jednu sezonu, u principu dok je mraz ne polegne. Idealno je da imamo veći broj manjih remiza, veličine od 0,25 do 1 ha, ne uže od 15 metara, da su mozaičnog rasporeda u sklopu veće višegodišnje remize. Za oblikovanje jednogodišnjih remiza možemo koristiti strne žitarice (pšenica, raž, zob, ječam), prosolike žitarice (kukuruz, sirak, proso, heljda), kulture za proizvodnju škroba i šećera (krumpir, šečerna repa), uljarice (soja, suncokret,uljana repica) te krmne kulture (stočni kelj, stočna repa, mrkva, stočni grašak i sl.).

Dio jednogodišnjih remiza koje su zasađene biljkama postojanim na zimu (kukuruz), možemo ostaviti na ugaru, a ukoliko se radi o većim površinama unutar njih možemo zasijavati ostale kulture u obliku pojasa (žitarice, leguminoze i sl.). Na sjevernim stranama remiza koje ostavljamo na ugaru možemo posaditi čičoku, kojom se divljač također vrlo rado hrani.

Višegodišnje remize imaju istu funkciju kao i jednogodišnje remize, podižu potencijal staništa, pružaju sklonište te obogaćuju zemljište na kojem rastu. To su biljke iz porodice leguminoza i trava (razne djeteline, lucerna, ljulj i sl). Od okopavina sadi se čičoka, dok od drvenastih vrsta sadimo četinjače (borovi, smreka, tuja…), listače (hrast, grab, jasen, joha, topola, vrbe, bagrem…) te od grmolike vrste (oskoruša, jarebika, trnjine, glog, ljeska, divlje voće, šipak, bazga, hmelj i sl.). Remize od drvenastih vrsta štite od vremenskih nepogoda, te pružaju zaklon od ljudi i predatora, naročito u vrijeme reprodukcije. Poboljšavaju mikroklimatske i prehrambene uvjete staništa, te imaju i ekonomsku funkciju (proreda preraslih stabala).

U pravilu je bolje podizati pravokutne nego kvadratične remize, kao i više manjih nego jednu ili više većih. Udaljenost između remiza ne bi trebala prelaziti više od 500 metara. Najbolje je unutar remiza kombinirati drvenaste i grmolike vrste, pazeći da nam se remiza ne pretvori u šumu te održavati prosjeke i staze potrebne radi održavanja funkcija remize.

REMIZE ZA FAZANE I TRČKE

Fazan je divljač remize jer mu treba najviše zaklona u usporedbi sa zecom ili trčkom. Voli remize gustog sklopa sa gustim podrastom, pojaseve živica i grmlja te zapuštene poljoprivredne površine. Fazanu odgovara višeslojnost višegodišnje remize, od prilike dvije trećine niskog grmolikog raslinja a jednu trećinu travnatog raslinja, idealne visine remize oko 1,5 metra. Površina remize za fazana je od 0,25 do nekoliko hektara, minimalne širine desetak metara. Unutar remize mora biti većeg drveća kojeg fazani koriste za noćenje. Ne smijemo dopustiti da nam drveće naraste preko  tri metra u visinu. Idealna fazanska remiza je kombinacija pojasa grmlja sa vanjske strane u širini 4 metra, koji služi kao zaklon i izvor hrane, zatim travnati pojas za gnjiježđenje sa pojasom četinjača za zimsko zadržavanje (može i sadnja četinjača u skupinama). Jednogodišnje remize sijemo samostalno, uz  ili unutar postojeće višegodišnje fazanske remize.

Vrhunska remiza za obilje fazanske divljači, trčke i zeca je sirak koji se u Hrvatskoj uopće ne koristi dok ga u zemljama Zapadne Europe i SAD-a koriste na veliko sa ogromnim prirastima sitne divljači.

Hrana i zaklon u obliku živice. Svakako valja paziti na visinu živice da ne postane mjesto za zadržavanje predatora.

Suprotno fazanu, trčka više preferira otvorena polja. U jesen i zimu voli nepreorana strništa i nepokošene livade, a preferira niske grmolike remize. Važniji joj je pravilan prostorni raspored remiza od njene veličine. Idealno je da su remize za trčku međusobno udaljene od 100 do 400 metara. Idealna remiza za trčku je visine do 3 metra, s tim da dvije trećine površine čini biljni pokrov a jedna trećina grmolike vrste. Idealno sklonište za trčku su žive međe širine od 4 do 6 metara koje podižemo uz putove, kanale ili potoke. Idealna remiza za trčke ima vanjski pojas širine 4 metra grmlja, a unutrašnjost je zasijana travnim smjesama. Također, moguća je kombinacija i leguminoza ako površina to dopušta. Radi sprječavanja uznemiravanja, remizu možemo okružiti slojem grmlja ili kanalom. Također, moramo košnjom u kolovozu ili rujnu održavati remizu da nam ne preraste te da nam se travnata površina ne pretvori u pojas grmlja.

Portal

Divljač i Psi

Ugledni britanski portal i tiskani medij Express, prenosi kako je u 2013. godini u Velikoj Britaniji ispušteno 50.000.000 (miliona!) fazana i jarebica za lov. Takva industrija i proizvodnja pernate divljači je ključna za lovno gospodarenje a uz to donosi 1,6 milijardi funti britanskoj ekonomiji što bi bilo oko 15 milijardi kuna po trenutnom tečaju funte. Portal nadalje prenosi i kako su mišljenja podijeljena između zaštitara koji ističu da takve brojke ispuštene divljači mogu učiniti i nešto negativno po izvornu floru i faunu.

 

Državni službenik u Kraljevskom udruženju za zaštitu ptica zadužen za lovstvo i sitnu pernatu divljač, Jeff Knot, ističe kako je istina da se može dogoditi i pozitivan i negativan utjecaj no u svakom slučaju svi se moraju truditi da se izvuče pozitiva što potvrđuje i Paul Stancliffe iz Britanske zaklade za ornitologiju, jer ovoliki broj pernate divljači koja se ispušta uvjetuje i sjetvu remiza širom Velike Britanije koje pogoduju i ostalim vrstama divljih ptica i sisavaca. Konačno, glasnogovornik Britanskog saveza za lovstvo i zaštitu prirode, Simon Clarke, navodi kako je lovstvo i lov prepoznato od britanske vlade kao pozitivan smjer u smislu zaštite prirode te u njemu sudjeluje oko 500.000 ljudi svake godine i dodatno se još potroši 250.000.000,00 funti (2,2 milijarde kuna) na mjere zaštite okoliša kroz lovstvo. Sagledavajući ovakav pristup koji donosi užitak lova širokom broju lovaca te razvoj ruralnih prostora i ogromsn prihod državi, pitamo se zašto smo toliko zanemarili tradicionalni lov na sitnu divljač u Hrvatskoj i podredili sve vrlo neprofitabilnoj i štetnoj divljoj svinji te krupnoj divljači koja nema kvalitetu trofeja niti konkurentnost na europskom i svjetskom tržištu. Svakako je ključno što je prije moguće pronaći dodatne aspekte kako zaustaviti toliki pad BDP-a u Lijepoj Našoj i kroz ozbiljne gospodarske mjere u lovstvu sa radnim mjestima za struku i više lova za hrvatske lovce.

Izvor: Dobra kob

 

Portal

Divljač i Psi

 

Stupičarenje je jedna od tema koja je s pravom zaintrigirala mnoge s obzirom da se tvrtke u Hrvatskoj registriraju za usluge lova i stupičarenja a stupičarenje ili zamkarenje u Hrvatskoj nije dopušteno. Koji je razlog tome teško je doznati jer zapadnoeuropske zemlje upravo pomoću stupica rješavaju probleme lisica, kuna, svraka i vrana koje čine ogromne štete na sitnoj divljači i pticama pjevicama. Osim toga zamke se naveliko koriste i kod redukcije populacije kunića. Kod nas bi tako nešto bilo i više nego potrebno s obzirom i na porast populacije broja čaglja kojeg bi uz lisicu, kune, svrake i vrane bilo idelano loviti na taj način u teško prohodnim šikaram gdje se ne moža lako doći do odstrjela. Zadnji potez koji je dodatno pogurnuo zamkarenje u Europskoj Uniji je učinjen u Škotskoj gdje je škotska vlada od 01. travnja 2013. godine u suradnji sa nacionalnom agencijom za lov i ribolov pokrenula certificiranje i održavanje tečajeva za zamkarenje. Tečajeve provode stručnjaci u lovstvu iz nacionalne agencije za lovstvo i ribarstvo na terenu, a cijena koštanja tečaja je 350 kuna te vrijedi doživotno. Nakon završenog  tečaja stupičarenja polaznik mora ispuniti jednostavan obrazac koji predaje u lokalnu policijsku postaju gdje upiše ime, prezime, nacionalnost, gdje i kada je položio tečaj te na osnovu toga policijska postaja mu izdaje jedinstveni kod da ima sve uvijete za stupičarenje. Na taj način država kontrolira tko, kada, gdje, kako i zašto smije koristiti stupice a s druge strane lovno gospodarenje ima velike koristi kod redukcije predatora koji čine velike štete na divljači te stvaraju gubitke u lovnom gospodarstvu. Ovo se sigurno čini kao jedan od modela koji valja proučiti i omogućiti da danas sutra naši trenutno volonteri a možda i profesionalni lovočuvari znaju kako povećati fondove divljači i zaštiti ih od predatora. S druge strane bacanje bauka na stupičarenje kao jednog od mogućih načina krivolova teško može dati valjane argumente jer ove zemlje koje su ga zakonski regulirale i certificirale imaju više stotina milijuna eura prihoda od lova i lovnog turizma sa jakim trofejama krupne divljači te staništa, kvalitetom lošija od Hrvatskih, prebogata sitnom divljači. Kod nas su svrake i vrane zaštićene upravo onada kada ih ostale Europske države reduciraju a kod nas slobodno čine ogromne štete na i ovako ugroženoj sitnoj divljači ali uz to i uništavaju tice pjevice, vjeverice i ostale vrste po gradskim parkovima.

 

 

 

Portal

Divljač i Psi

Najteže razdoblje u godini za sitnu divljač je kasna zima i rano proljeće. Upravo onda kada fazani počinju formirati matična jata a trčke formiraju matične parove. U siječnju sve sjemenje koje je rasipano u vrijeme žetve je potpuno pojedeno od ptica i glodavaca a na polju ostaju samo izbojci koji nemaju nikakve hranjive vrijednosti.

Kada je sezona lova gotova većina zaboravlja da je upravo tada ključno da hranilišta budu maksimalno puna. Dosadašnja istraživanja provedena u Velikoj Britaniji pokazala su da je upravo najveći gubitak težine kod trčki i fazana od prosinca do travnja. To znači da upravo onda kada ženke trebaju imati najveće zalihe jer ulaze u sezonu parenja i trebaju snesti jaja i dodatno potrošiti svoje tjelesne zalihe, imaju najmanje dodatne hrane. Zbog toga većina fazanki i ženki trčki nije u dobrom stanju i to je jedan od najvećih problema kod prirodnog uzgoja gdje mnogi znaju zakazati.

Daljnja istraživanja također u Velikoj Britaniji su pokazala na primjerenim plohama da oni fazani koji su u tom periodu hranjeni pšenicom povećavaju broj teritorija na manjem prostoru (nije tri nego na primjer pet matičnih jata fazana na 100ha) i to povećanje čini do 50% ukupne populacije. Dobro hranjene fazanke u tom periodu povećavaju tjelesnu kondiciju i snesu veći broj jaja, dok one koje u tom periodu i izgube gnijezdo i jaja bez problema rade drugo leglo za razliku od onih koje u tom periodu nisu dodatno hranjene i teško da će ponoviti novo leglo. U prosjeku na ovaj način dokazano je da fazanke koje su tada dodatno hranjene proizvedu oko 85% više pilića nego one koje nisu dodatno hranjene.

Jacques Hicter u sjevernoj Francuskoj je razvio sistem proljetnog hranjenja trčki i na taj način uspio postići proljetnu populaciju od 80 parova na sto hektara. Njegov primjer slijedili su i drugi lovoovlaštenici sa istim ili čak boljim uspjehom.

Ipak kod postavljanja hranilišta, koji je najbolje da su bačve ili kante sa nastavcima za hranjenje, postoje razlike kada se postavlja za fazana a kada za trčku.

Postavljanje hranilišta za fazane:

Za fazane je najbolje postaviti hranilišta u sredini grmlja, živicama ili malim šumarcima. Idealno je pronaći matično prirodno jato pomoću psa ptičara i zatim postaviti hranilište u blizini. Naravno i ovdje se isključivo misli na hranilišta u obliku bačvica sa spiralnim ili mrežastim nastavkom za hranu. Takva hranilišta moraju se postaviti u razmaku od 50 – 75 metara. Bolje je postaviti više manjih hranilišta nego par velikih. Razlog leži u tome što ako se postavi par velikih bačvi hranilišta velika je vjerojatnost da će nekoliko jakih mužjaka fazana zauzeti teritorij oko njih a drugim mužjacima sa njihovim matičnim jatima neće dati blizu. Veličina bačve ili kante može varirati od 25 – 50 litara sa spiralnim ili mrežastim nastavkom. Visina bačvice odnosno njenog dna najbolje je da bude 40cm od tla a kroz dno izlazi jedan od nastavaka sa hranom. U provedenim istraživanjima pšenica se pokazala kao najbolja i ona koju su fazani najradije jeli. U pšenicu se po mogućnosti najbolje doda neki od dodataka kao što je Gamekeep ili sličan preparat koji fazani voli jesti. Hranilišta moraju biti konstantno punjena i ne smiju ostati prazna do sredine lipnja.

Postavljanje hranilišta za trčke:

Hranilišta za trčke idealno je postaviti dok se još nalaze u jatu. To znači da je idealno pronaći jato sa psom ptičarom i pokušati procijeniti njegovu brojnost. Na osnovu toga bilo bi idealno postaviti onoliko hranilišta koliko se pretpostavlja da bi ta brojka koja se nalazi u jatu imala parova. Nikada nije na odmet ako se nađe i koje hranilište više. Vrijeme za takvo postavljanje hranilišta na osnovu jata je već sredinom prosinca ako su blage zime. Ako su zime jače hranilišta moraju biti postavljena već u studenome.

 

Najbolja i najefikasnija hranilišta za trčke i fazane su bačvice sa nastavcima u obliku opruga za koje treba oko 30 minta da se izrade i postavljaju se ondje gdje ih divljač koristi - fazani u šumarcima i grmovima a trčke ne sredini polja. Jeftina i efikasna a hrana ne trune.

Ono što je također dokazano na nekoliko pokusnih ploha u Velikoj Britaniji i Francuskoj je da hranilište još više učvršćuje povezanost matičnog par trčki i da je velika vjerojatnost da par ima gnijezdo u krugu 20 metara od hranilišta. Veličina ovih hranilišta za trčke mogu biti bačvice od 20 – 40 litara čija je baza podignuta 20 – 25cm od tla a kroz njega prema tlu ide spiralno hranilište za pšenicu ili mrežica za kukuruz. Kao i za fazane preporuka je da hranilišta budu napunjena pšenicom. Mada u kontinentalnom dijelu Hrvatske gdje su jake zime treba obavezno kombinirati pola hranilišta da sadrže samo pšenicu a pola samo kukuruz zbog hranjive vrijednosti kukuruza koja je potrebna trčkama za bolje grijanje i stvaranje kvalitetnijih zaliha. U Francuskoj je običaj da lovočuvari ovakva hranilišta za trčke pokriju suhom travom ili granjem koje im daje dodatnu zaštitu dok se hrane.

Samo postavljanje hranilišta za trčke je u sred polja ili u linijama suhih trava uz oranice.

Postoji još jedan način postavljanja hranilišta za trčke koje se nalaze u parovima. Ovo je jedan od izvrsnih načina kako direktno hraniti par trčki koji se nalazi u lovištu. Za ovaj način potrebno je učiniti slijedeće. Potrebno je imati ptičara dobrog nosa koji će pronaći trčke koje se nalaze u parovima. Kada ih pas markira i podigne one će kao što je i ranije navedeno letjeti prema jednom od zaklona (živica, visoka trava) u blizina. Ovaj postupak potrebno je provesti barem tri puta tjedno da smo sigurno da trčke koriste određeno područje za gradnju gnijezda i podizanje mladih. Velika je vjerojatnost da ćete trčke pronaći u gotovo sto posto slučajeva na istom mjestu i da će letjeti u isti zaklon. Ondje gdje ih pronađete treba postaviti jedno hranilište a drugo hranilište postavite u zaklon u koji lete. Na taj način ćete osigurati hranu i osigurati pomladak prirodnih trčki u vašem lovištu. Ovako postavljena hranilišta za trčku moraju se puniti najmanje do svibnja. Inače običaj je da se hranilišta za trčku pune i u sezoni kada su usjevi podignuti jer i tada nije uvijek lako doći do hrane koja se nalazi na visokim stabljikama. 

Portal

Divljač i Psi

Trčka - što je a što nije?

 

Laž: Trčke je nekada bilo više u Hrvatskoj jer su se više obrađivala polja?

Istina: Obrađenost polja nije uvjet za današnje nisko brojno stanje trčke u Hrvatskoj. Upravo poljoprivreda u ostatku Europe je uzrokovala pad brojnosti trčke jer joj je na taj način reduciran broj insekata koji žive u raznim vrstama trave i važni su joj za prva tri tjedna života kao osnovni izvor proteina. Trenutno svako polje i livada u Hrvatskoj može sadržavati najmanje jedno jato trčki. Razlog nestanka trčke je najviše rezultat lošeg gospodarenja trčkom bez postavljanja potrebnih hranilišta, redukcije predatora – lisica, vrana i svraka, isključivo okretanje neprofitabilnoj divljoj svinji koja gospodari sama sobom te nekvalitetnog ispuštanja i stavljanja trčke u sporednu vrstu divljači što je indirektno ostavilo velike posljedice po smanjenu brojnost i nebrigu oko njenog brojnog stanja.

Laž: Trčke nemaju dovoljno hrane ako nema poljoprivrede?

Istina: Nekada je slabije intenzivna poljoprivreda ostavljala dio sjemena kao hranu za trčke no to u današnje moderno doba intenzivne poljoprivrede nije moguće.

Laž: Hranilišta za trčku mora se postaviti u grmovima i živicama?

Istina: Trčka je ptica stepe i polustepe te najveći dio dana provodi na otvorenim poljima i livadama gdje se hrani i odmara što je pred više od desetljeća dokazano telemetrijskim istraživanjem njenog života. Hranilišta koja se postavljaju za trčku moraju biti u vidu bačvica sa nastavcima u koje se stavlja kukuruz i pšenica te se postavljaju na rubovima ili sredini polja. U proljetno periodu treba pronaći parove trčki na sredini polja te postaviti jedno hranilište gdje ih se pronalazi a jedno gdje lete u zaklon jer ondje obično rade gnijezdo. Na taj način se smanjuje potrebno kretanje trčke dok sjedi na jajima i povećava mogućnost preživljavanja.

Fazan - što je a što nije?

Laž:

Fazan je poljska koka kojoj ne odgovara više površine lovišta pod šumom i šumarci te većinom preferira nizinska lovišta

Istina:

      Fazan je vrsta pernate divljači koja potječe iz šumovitih, brdskih i planinskih dijelova Kine. U skladu s time u Hrvatskoj može bez problema živjeti u brdskim i šumovitim dijelovima s obzirom da u svojoj domovini žive i preko 600 metara nadmorske visine u dosta surovoj klimi.

Lovište "Lisica Skakavac" iz Karlovca obiluje fazanskom divljači u brdskom šumovitom terenu. Veliki broj kvalitetne fazanske divljači a odstrjel upravo kako vole istinski lovci - težak i zahtjevan sa puno teških prilika.

Laž: Neobrađenost polja i manjak poljoprivrede je osnovni preduvjet za život fazana i razlog za određivanje niskog boniteta staništa za fazansku divljač?

Istina: Neobrađena polja, šumarci i šume su odlično stanište za fazana jer u proljetnom periodu posjeduju veću količinu insekata koji pomažu opernaćivanju mladih fazana kao izvor proteina. Suprotno tome obrađena polja su potpuno gola već sredinom jeseni i početkom zime, nemaju nikakvog zaklona za fazane a moderni poljoprivredni strojevi ostavljaju vrlo malo ili ništa hrane jer gotovo sve pobiru. Količina hrane se lako regulira postavljanjem velikog broja hranilišta „bačvica“ gdje god je to potrebno. Djelom obrađena polja su dobro fazansko stanište ali nisu jedino i najbolje.

Laž: Fazana je nekada bilo više u Hrvatskoj jer su se više obrađivala polja?

Istina: Fazana je nekada bilo više po čitavoj Hrvatskoj jer je kao izvrsna divljač za lovni turizam donosio profit lovačkim udrugama te se je ispuštao u većem broju, lovila se je više lisica i ostali predatori, više se je brinulo oko postavljanja hranilišta i nije bilo mnogo štetne divlje svinje koja uništava usjeve i gnijezda fazana.

Od pedesetak prilika za odstrjel odstrijeljeno svega nekoliko pravih "divljaka". Rezultat brige članova "Lisica Skakavac" iz Karlovca.

 

Portal

Divljač i Psi

 

hostgator coupons 2013